Rekla je: “Ovih dana ponašam se poput muškarca.“
Upitala sam: „Kako to mislite?“
Rekla je: “Gledam nogomet.“
Rekla sam: „Zašto ne, ako ga volite, zašto ne biste gledali nogomet?“
Nasmiješila se. „Tata nas je od malih nogu vodio na nogometne utakmice. Išli smo nedjeljom popodne. Mami je to bilo jedino vrijeme kad je mogla prileći i odmoriti. U Ivaniću vam je tad živjelo pet židovskih obitelji. Bili su trgovci. Taj dečko, intelektualac, on je iz Zagreba u Ivanić donio nogomet. Mi curice posjele bismo na travu, tati pod noge, i gledale bismo kako dečki igraju nogomet.“ Bilo je to prije devedeset godina.
Crticu iz život ispričala mi je gospođa Azra. Sjedile smo u foteljama na prvom katu jednog zagrebačkog doma za starije osobe. Fotelje su nešto mlađe od mene, ja sam gotovo duplo mlađa od gospođe Azre. Tog jutra, na pričanju priča, okupilo se žensko društvo. Dečki su bili zabavljeni drugim poslovima ili ih možda nisu obavijestio o jutarnjem druženju na prvom katu. Bilo je to proširenje pokraj stepeništa i lifta koje je povezivalo dva krila zgrade. Ljudi su prolazili, neki su pričali, drugi su vozili metalna kolica na kojima je poskakivalo posuđe. Naše riječi često su se gubile u graji zvukova. Nismo se dale smesti, htjele smo podijeliti emocije sa susjedom u fotelji do. Komentirale su se i dosadašnje utakmice hrvatske reprezentacije na Svjetskom prvenstvu u nogometu koje se održava u Rusiji. Rekle su mi da će u subotu gledati utakmicu i navijati. Za kraj sam ispričala bajku o Baba Jaginim crnim guskama.
Ne razumijem se u nogomet(1). Gotovo nikad ga ne gledam. Ne razumijem navijačku groznicu. Susjedi su sinoć glasno proživljavaju minute prijenosa pa mi televizor nije bio potreban. Do mene su dopirali jasni komentari, i kad je igrač napravio krivo dodavanje, i kad je napravio krivu procjenu, i kad je dao gol. Od snage zanosa koji u trenutku eksplodira i pretvorio se u krik i glas mislila sam da polijećemo. Učinilo mi se da se zgrada zatresla i odlijepila od Zemlje. Preselila se na planet poznat po imenu Nogometna lopta. Na tom planetu, kako se po imenu da zaključiti, sve se vrti oko nogometne lopte, vlada idila, ljudi su nasmijani, nitko nije pod ovrhom, nitko nema šefa, budilice ne zvone u rana maglom obavijena jutra, kontejneri ne zveče, redovi za hranu ispred javnih kuhinja ne postoje, vlada parola svi za jednog, jedan za sve. Sve se to događalo, sinoć, oko ponoći. Zrak je bio poput dizanog tijesta. Za dizana tijesta je bitno da ih ne uznemiravate dok se dižu i dok se peku. Kako uvijek, neupućenih ljudi bezobrazno, kako to već neupućeni znaju, otvore pećnicu, ugledaju dizano tijesto, zaključe da im nije po ukusu, zatvore pećnicu i bezbrižno nastave dalje. Kad ih kuharica ošine pogledom nasmiješe se i kažu:“Nismo znali i nastave dalje činiti štetu.“ Dizano tijesto, neispečeno, završi u košu.
Nogomet za mene znači jedanaest profesionalaca koji rade dobro plaćen posao koji možda i vole. Oni s treninzima krenu u ranoj dobi, s pet ili šest godina. Prođe i dvadeset godina svakodnevnih treninga dok njihove „noge“ ne budu procijenjene i kupljene od nekog profesionalnog kluba za stotine tisuća ili milijuna dolara, eura.
Ono što mene kopka je emocionalni naboj koji zavlada kad se ekipe ili pojedinci na natjecanjima pojavljuju pod zastavom zemlje iz koje potječu ili u kojoj imaju državljanstvo. Ljudi se poistovjete, pomisle kako zabijaju golove na Mundijalu, skaču u vis, veslaju. Lakše se podnosi život uz san da postoji netko tko ima isto državljanstvo, na natjecanju brani naš ponos, našu istinu, naša prava, čak pomislimo da se bori za nas. Kroz roze naočale lako zaboravimo da ti izvrsni pojedinci postižu izvrsne rezultate zato što se od malih nogu znoje, padaju i uzdižu se. Njihovi ih roditelji bodre, ne institucije, i podržavaju, s vjerom da će im se san jednog dana obistiniti. Volimo ih kad pobjeđuju. Vrlo smo kritični kad ne uspiju. Kad natjecanja završe ljudska potraga za smislom, uslijed besmisla, se nastavlja.
Negdje oko ponoći počelo je veselje. Vikalo se, pucalo se, trubilo se, čula se škripa guma i prepirka, ljutiti glasovi, netko je u tom ludilu možda i život izgubio. Glave se najlakše gube kad je atmosfera usijana. U prošlosti su postojale arene, danas postoje okviri TV ekrana, što veći to bolji. Subota je s dvanaestim otkucajem sata na obližnjoj župnoj crkvi postala nedjelja. Nedjeljna propovijed već je napisana.
(1) Hrvatsku riječ nogomet kao zamjenu za engleski football skovao je godine 1893/1894. Slavko Rutzner-Radmilović.
mary mrvos 