Kovač

Moj ujak kovač

rukama snažnim

potkove kuje

i snuje

o konju i kolima

o poljima zlatnim

o zemlji koja obilno daje.

Moj ujak kovač

rukama snažnim

za bačve obruče svije

i kad grožđe dozori

s pajdašima pije

zora ih zrakama mije.

Moj ujak kovač

rukama snažnim

iz torbe vadi

pogaču, slaninu i bocu vina

na gozbu zove

u kovačnici žega

ljeti i zimi

u njega nikad zima nije.  

@ marymrvos, ujaku Simi Vujnoviću

@ photy by j.mt photography from Pexels

17.  siječnja 2021.

Sretno novo doba!

Photo by James Wheeler by Pexels

Zora, tisućljećima skrivena zamamnim velovima odmiče noći.

DNK se mijenja.

Osjeti su budniji i prisutniji.

Oči trepere, uši šušte, okusni jastučići pršte, nosni kanali pjevaju svemu što dotaknu.

Tijelo drhti i vraća se izvornom ritmu.

Tiho, neprimjetno, Zora je sve bliža.

Svjetlo je sve prisutnije.

Novo se rađa, staro odlazi.

Novo izranja, staro se lomi.

Zora se kao jelka kiti ukrasima radosti, smirenja i blagostanja.

Sretna Nova godina!

Sretno novo doba!

@ marymrvos  4. januara 2021.

Jelena i ja

Jelana je voljela kesten kocke

i pitu od jabuka,

po izgledu je znala

koje su dobre.

Ja sam volio Jeleninu kosu

kojom je krila  klempave uši,

po kojima sam znao kakve je volje.

Jelena je voljela rituale

pijenja kave

pospremanja stana i

razgovora telefonom,

po zvuku zvona je znala tko zove.

Ja sam volio s Jelenom šetati niz i uz plaže

pohoditi planinske vrhunce 

udisati svježi zrak,

po čijem sam mirisu znao kad će kiša.

Jelena je voljela kad bih u prognozi pogriješio

govorila da je to namjerno.

S kikotom se krila pod bor

gdje smo ostajali zaigrani,

skriveni od pogleda.

Ja sam volio Jelenu dok se kupa

kroz mutno staklo promatrao njenu sjenu

čekao glas da joj operem leđa.

Pjena je obilno padala po pločicama.

Kad smo čuli dijagnozu

Jelena nije plakala

tješila me da može biti gore

ljubila mi ruka dok sam je oblačio. 

Od kad je nema sve manje plačem

zahvalan za trenutke erosa bez virusa 

za dan kad je skliznula i prestala postojati.

Ja sam volio Jelenu

Jelena je voljela život.

Posvećenu gospodini koji je na jezeru Bundek podijelio priču o supruzi s kojom je proživio pedesetak godina.

Objavljeno u Zboriku VIII Gornjogradskog književnog festivala ne temu – Apokaliptički mentalitet – eros i virus.

Osamdeseti rođendan

Tati Simeonu koji je postao svjetlo 1976. godine.

Danas bi slavio osamdeseti rođendan. Šumskim ukrasima,kao za novogodišnje slavlje, okitili bi prozore. Iz starih škrinja izvadili bi šarene bombone. Ukrasili bi stolove, zidove, zastore, divane, krevete, ormare, vrata, prozore. Ni jedno mjesto ne bi ostavili bez ukrasa. Gosti bi dolazili u hrpama. Ne znam što bi im poslužili. Možda bi se nudila riba, ulovljena na Kupi ili  Dobri. Bila bi svježa. Osim ribe poslužili bi voće i povrće i vrčeve meda kojeg je ove godine bilo u izobilju. Pčele su dobro radile, vrcalo se dobro a i bili smo pošteni, ostavili smo im dovoljno da zimuju, prestali smo podmetati šećer i tako već godina. Tu odluku donijeli smo na tvoj sedamdeseti rođendan. odlučili smo se da ćemo pčelama ostavljati meda koliko im treba, ne desetinu, ne dvadesetinu nego pola. Sad ga imamo više nego ikad a polovicu podijelimo. Ljudi dođu sami. Pojave se na vratima i neko vrijeme se klate na znajući bili ušli ili bi ostali stajati vani, jesu li došli ili pošli. Kad uđu i kad ih ponudimo medom progovore kao da nikad u životu govorili nisu. Sa svakom novom žlicom sve više i više toga iz njih izlazi. Kad umoče zadnju žlicu oporave se u potpunosti, zagrle nas i krenu dalje. Često nam pišu i blagodare nas, i šalju nam poklone. Šupa nam je krcata poklonima pa i njih, kao i med, dijelimo i nikad ne ponestane.

Naše imanje i kuća pretvorili su se u nepoznatu i daleku zemlju. Korov raste na sve strane, otporan je i jak i koliko god mi njemu pjevali i uvjeravali ga da pođe rasti negdje drugdje on se ne da, raste li raste,  i da nemamo košnice oko kojih je sve čisto i uredno pomislila bih da je sve podivljalo i postalo nacionalni park.

Kuća, naša dobra kuća se raspolovila, zidovi su joj popucali, krov je sve slabiji. U isto vrijeme i moj krvotok se pomakao. Počeo je teći od juga prema sjeveru. Tuga se taložila oko prepuknutog srca. I da nije bilo pčela ne bih danas spremala slavlje. Ubole su me i krvotok se vratio u normalu. Ostao mi je ožiljak u predjelu srčane kosti. Za južna vjetra me trza pa ga mažem melemom od meda i borovih grančica, ponekad dodam oblog od lista maline kako si me učio dok smo ih brali.  

Ne znam sjećaš li se ovaj ti je rođendan jubilarni. Brojimo li jubilarne rođendane djeca smo. Ja ima pet a ti osam godina i vidim nas kako jurimo livadom i vičemo u prazno osluškujući vlastiti glas. Kad se umorimo promatramo ptice i mrave koji spremaju mrvice za zimu.

Iz kuće su odnijeli šećer iz teglice a baka me na svoj rođendan, ona je ove godine slavila stoti, zamolila da sačuvam teglicu do tvog rođendana, i sad nema šećera. Javili su mi da je ispekla biskvit, zasladila ga je medom, našim medom, tako finim da mu ne možeš odoljeti .  

Jesi li znao da se od našeg meda prsti uopće ne lijepe, nije li to začudno? Kažem ti, sve je postalo začudno. Od kad tebe nema sve je utihnulo i zaspalo, kao lijepa rumena Ružica koja čeka stotinu godina da se probudi i da cijeli dvor opet zaživi. Možda i mi čekamo da prođe stotinu godina pa da sve oživi, ali nitko ne zna koja je polazna godina, nitko na zna kada je sve utihnulo.  

Pčele o tome šute, ni pod cijenu ugibanja ne žele o tome progovorit. Kažu da sam dovoljno mudra da shvatim i sama. Umorila sam se ili sam odustala  vjerujući da se u džungli ne može ništa promijeniti  i da je sve izgubljeno, sve dok nisam shvatila da dolaziš na rođendan.

Tata, sretan ti rođendan! Voli te Marijana.

P.S.

Ponekad se uhvatim u misli da ću se jedno jutro probuditi iz neobičnog sna znajući da je sve to bilo nalik putovanju na Mjesec ili u nepoznatu daleku zemlju.

Image by Dominik Moser from Pixabay

Stihovi na tezgama

hoće li se stihovi naći na tezgama?

hoće li se rezati na deke i kile?

hoće li se u rasutom stanju prodavaati u rinfuzi?

gdje će biti izloženi?

na mliječnom, povrtnom Ili među delicijama?

hoće li se kuhati na lešo

Ili spravljati na marinadu?

hoće li biti iz slobode ili uzgoja?

hoće li se piti ili krckati?

hoće li se umatati u  pak papir?

hoće li se od njih spravljati kanepei

Ili jala po narudžbi?

hoće li biti u smutijima kao sirovi dodatak?

hoće li se posluživati u šampanjskim čašama

na proslavama života?

Hoće li biti sortirani –  crno, roze, bijelo?

gospođo/gospodine, koji su vam po volji?

ova godina je izuzetno rodna

imamo ih SVE.

recite, koje ćete?

u ljudima nešto krcnu

pomjeriše se kosti

rodi se PJESMA.

stanu u red

Dajte! Dajte!

I meni! I meni!

razgolićeni na tezgama

stihovi zanijemiše.

Tko vidi i čuje neka ne brine.

29.10.2020., @marymrvos

Priča o Ježiću Bodljiću nastala je kao studentski zadatak na jednogodišnjem neformalnom studiju o pripovijedanju (1. generacija) koji sam upisala školske 2019./2020. godine. Trebalo je napisati terapeutsku priču. Nije išlo lako, puno sam pisala, brisala, prepravljala, ali Bodljić i Oštrić su se izborili za svjetlo dana. Neka vam je ugodno čitanje. Svaki komentar dobro je došao.

Voli vas Mary

Image by Amaya Eguizábal from Pixabay

Ježić Bodljić

Vukao šumskim putem ne primjećujući kako mu se suhi listići hvataju za bodlje. Suze su stizale jedna za drugom a iza njega je ostajao mokar trag. Kući je stigao šmrcajući i kad ga je mama zagrlila počeo je glasno jecati.

„Mama, pod odmorom sam čuo djecu kako govore da im na rođendanima bodljama bušim balone, i kako ih bodem dok sviramo u orkestru, i kako sam jednom od njih izbušio rupu na gitari. “   

„Bodljiću, nemoj biti  tužan. Život je isprepleten nezgodama, ali ja sam za ručak spremila nešto fino. Nadam se da si gladan.“

„Nisam gladan.“

„Bolonjez, tvoje omiljeno jelo?“

„Nisam gladan.“

„Bodljiću, je li se još nešto dogodilo u školi kad te ni bolonjez ne može razveseliti?“  

„Na probi sam loše svirao. Voditeljica orkestra mi upozorila da će me morati izbaciti iz prve postave ako se ne popravim.“

„Što se dogodilo? Danima si vrijedno vježbao.“

„Nisam se mogao koncentrirati. Bojao sam se puhati da nekoga od prijatelja ne ubodem.“  

Mama ga je zagrlila: „Bodljiću, danas ti ništa nije išlo od bodlje.“  

Popodne, dok je pisao zadaću šmrcao je i uzdisao. Kad je došlo vrijeme počinka mama je ušla u sobu da ga ušuška i zaželi mu laku noć.   

„Mama, možemo li otupiti bodlje?“

„Bodljiću, ne možemo, bodlje nam trebaju za obranu. Ispričat ću ti priču o našem daljnjem rođaku Oštriću.“ Bodljić je izvio leđa, mrdnuo njuškicom i udobno se smjestio.

Davno, davno dok je svijet bio mlad postojala je šuma slična našoj. U njoj su živjele životinje kao i danas, a živio je i naš predak Oštrić. Oštrić je bio zadužen da u šumi i njenoj okolici oštri sve što je trebalo naoštriti. Pticama, pa i onim najopasnijim, brusio je pandže i kljunove. Jelenima, srnama i divljim svinjama oštrio je zube, a pčelama i osama rilca. Priča se da su ga  posjećivale i zmije.  

Oštrić je bio vješt pa se vijest o njemu pročula na kraljevskom dvoru. Kralj je u zahvalnost stanovnicima šume dao kraljevsku zaštitu. Lov je bio zabranjen a za branje jestivog bilja i sječu drveća odlučivale su životinje. S vremenom šuma je bila sve bujnija a životinje zadovoljne. Svaka se bavila svojim poslom a na mjestu šumonačelnika mijenjale su se prema dogovorenom rasporedu.

Sklad u šumi počeo se remetiti kad je na mjesto šumonačelnika došao Skočizec. Volio je on šumu i njegove stanovnike, ali je svima o svemu prigovaranja. Nije si mogao pomoći.    

Jednog dana došao je kod Oštrića po škare koje je trebao isporučiti na kraljevski dvor. Prije nego se smjestio u fotelju iskakutao je cijelu sobu a po stolu je isprevrtao papire čas uzimajući jedan čas ispuštajući drugi. Još je i uzdisao. „Uh, uh, oh, oh. Ne valja, ne valja.“

„Oštriću, s ulaznih vrata ti se ljušti boja. Što bi bilo da kralj to vidi? Osramotili bismo se.“

„Skočizec, ne pretjeruj, bodljama sam izbušio lak na nekoliko mjesta, ostatak je u izvrsnom stanju.“

„Oštriću, ne mogu prešutjeti. Na šumskoj zabavi si loše odsvirao zandnju dionicu. Što bi bilo da je kralj došao? Osramotili bismo se.“

„ Skočizec, ne pretjeruj, svirao sam odlično.“

„Oštriću, zabrinut sam. Do mojih ušiju je došla vijest da više ne oštriš predmete kako valja. Ne valja, ne valja. Što bi bilo da to kralj sazna? Osramotili bismo se.“

Skočizec je uzeo škare, mrdnuo ušima i odskakutao. Nije vidio kako se Oštrić sklupčao u loptu. Od tog dana često je razmišljao o Skočizecovim riječima. Malo po malo prestao se družiti a kad je primijetio da mu bodlje više nisu oštre odlučio je napustiti šumu

Ispočetka je najviše nedostajao prijateljima, a kako je vrijeme prolazilo počeo je nedostajati i drugim stanovnicima šume. Životinjama su otupjeli zubi, kljunovi i kandže. Nije ih imao tko naoštriti. Krojačke škare su s dvora više puta bile vraćene s primjedbom da nisu dobro naoštrene.

Šuma je izgubila kraljevsku zaštitu. U nju su, bez pitanja, počeli zalazili lovci i drvosječe. Životinje su se počele odseljavati, a šuma je sve više i više propadala. Preostale životinje sazvale su sastanak i odlučile potražiti Oštrića. Skočizec je ispočetka prigovarao, ali se kasnije i on složio s odlukom. 

Potragu su povjerili Orlanu a Mudrosova je predložila da mu pošalju poklon.     

Orlanu je trebalo mjesec dana da pronađe Oštrića koji se često selio. Najprije su se izgrlili a onda ga je Oštrić pozvao na večeru:

„Prijatelju, sretan što te vidim.“

„I ja.“

„Pričaj, kako je šuma, kako su ostali?“

„Puno se toga promijenilo od kas si otišao.“

„Što se dogodilo?“

„Izgubili smo kraljevsku zaštitu pa su se mnoge životinje odselile.“

„Ne mogu vjerovati“, zapuše Oštrić.  

„Od kad si otišao nitko ne zna naoštriti kraljevske škare. Skočizec je pokušavao kralja udobrovoljiti ali nije pomoglo. Sad svatko bez najave i dozvole ulazi u šumu, siječe drveće i lovi. Nikad mira.“

„Strašno!“

„Ali najgore je što smo svi otupjeli pa su me stanovnici šume poslali da te potražim i zamolim da se vratiš.“

S vrata je skinuo kutijicu i spustio ju je na tlo. „Svi te pozdravljaju i šalju ti poklon.“

Nastala je tišina. Oštrić se namještao i kašljucao. Bodljice su mu se uvlačile i širile. Otvorio je poklopac. Iz njega je izvadio zlatni kaputić i trubu. Kaputić je mirisao na šumu a truba se sjajila pa joj nije mogao odoljeti. Puhnuo je i prostorijom su se razlili čarobni zvuci.  

„Orlane, hvala ti, ali ne znam mogu li se vratiti.“

„Zašto? Svi žele da se vratiš. Trubu ti šalje Skočizec, promijenio se, prestao nas je vrijeđati i kinjiti svojim primjedbama.“  

Orlan ga je jedva čuo koliko je tiho govorio.  

„Orlane, mislim da sam izgubio vještinu oštrenja. Ne znam može li se to vratiti.“

Orlan mu je prišao i obgrlio ga krilima. „Samo se ti vrati. Ako ti se oštrina ne vrati poučit ćeš zanatu nekog drugog.“

Oštrić ga je pogledao. Od prijateljevog zagrljaja osjetio je kako mu se snaga vraća u tijelo i bodlje. Upitao je Orlana treba li njemu štogod naoštriti i dao se na posao. Dva dana je oštrio kljun i kandže a trećeg dana su se odmarali. Na put su krenuli četvrtog dana. Oštrić se smjestio Orlanu na leđa. Ispočetka ga je bilo strah pogledati prema zemlji, ali kad se privikao divio se krajolicima iznad kojih su letjeli.  

Vijest o Oštrićevom povratku brzo se proširila šumom. Jedan po jedan stanovnik došli su ga pozdraviti i zamoliti ga da naoštri sve što je trebalo naoštriti. Šuma je oživjela. Životinje su se počele vraćati a kralj je ponovno slao škare na oštrenje. Šumi je vraćena kraljevska zaštita.

Mama je iz džepa izvadila kutijicu i stavila je Bodljiću na uzglavlje.

„Bodljiću, došlo je vrijeme da ti poklonim Oštrićevu kutijicu.“  

Sljedeće jutro Bodljić se rano ustao i prije škole je vježbao svirati trubu.  Uporno je vježbao iz dana u dan. Napinjao je obraščiće a na bodljama su se mogle vidjeti kapljice znoja. Na probi je odlično odsvirao solo dionicu pa ne samo da je ostao u orkestru veće mu je voditeljica ubrzo dala mjesto prve trube. Na probe je nosio Oštrićev zlatni kaputić i više nikoga nije bockao. Na rođendanima su uveli novu igru i Bodljić ju je započinjao. On bi prvi probušio balon a ostali bi mu se pridružili.

Ako se pitate što Bodljić radi ovih dana odat ću vam tajnu. Sprema se za audiciju na Muzičkoj akademiji.

© Marijana Mrvoš

The story of The Tree reaching the Sky or Januska in love

 

Maja Bumberák is a fellow storyteller. We met in Zagreb in May 2019 for the first time. The second time we met in England, where we attended a course Word Dancing – Creative Writing and Storytelling.

Maja lives in Budapest and lives stories, tells stories, educates about stories, collect them for almost ten years (I believe I did not misunderstand her biography). Last week she performed on line traditional Hungarian tale The Tree reaching the Sky as a part of the House of Tradition project. She invited her friends to listen/ enjoy the story or the beauty and musicality of the Hungarian language.

Since I don’t know Hungarian I decided to give it a try with an intention to note any association, feeling I might come across during telling. Result of my listening is the story  Januska in love.

Maja, thank you for the inspiration.

Januska in love

Januska was a 12 years old boy madly in love with Kishasona, who was two years older. She lived in the neighbourhood and was the most beautiful girl he knew besides his mother. He was the king of playing games on the phone, so he proposed Kishasona to teach her how to play. Kishasona was not interested in playing games. She dreamed of going to a culinary school. She talked about a cooking competition which was held at the end of the school year. The first place would get her additional points for enrolling to a culinary school and a yearly scholarship.  She talked about different recipes for pancakes which was these year competition theme.

Januska did not know how to make pancakes. When Kishasona found out, she laughed at him and that hurt. He decided to beat her and enrolled in the competition. He asked the mother to help him, but she was busy with her excel sheets and reports. His older sister looked at him with pity.

„Pancakes? Januska the world is on fire. What is wrong with you? Besides, you can order pancakes. I have no time or interest to teach you how to make them.“

He had nobody else to ask. His grandmothers lived far and did not use mobile phones. He was sitting on the cheery tree, thinking of what to do when he saw an old lady carrying two bags. She came closer and said:

„ Dear boy, can you help me carry my bags? I will pay for it.“  He jumped from the tree.

„ Do you know how to make pancakes?“

„Yes.“

„Can you teach me how to make them?“

„Yes.“

She lived at the edge of town in a tiny but spotlessly clean house. The back of the house was circumcircle with trees while at the front there was a garden where she grew flowers and vegetables.

She told him his apprenticeship would last four weeks. During that period he will come to her house early in the morning before sunrise and later during the day when he finishes his homework. He also will bring a note from his parents that they allow him to attend cooking lessons.

During the first week of lessons he had to chop woods, cut grass in a garden, mend a fence and help with gardening. Not being used to physical work his arms hurt and he got blisters. On the second week, he was allowed to spend time with her in the kitchen. While he was making bread or cookies, he had to clean floor, wash dishes, help with organising cupboards and place where she kept groceries. He was getting worried so over a tea and cookie he asked:

„Why do I have to do all the work which has nothing to do with learning how to make pancakes?“

„It is preparation time. Before you can master a skill, you need preparation time.“

„Chopping woods and cleaning is what you call preparation time?“

„Yes. How could you start baking or cooking if you do not know to start a fire? How will you or your guests enjoy your masterpiece meal if the house is dirty?“

She seeped tea and eat a cookie which was so delicious she prepared a box for him to take home.

On the third week, she talked about flour, milk, eggs, oil, pan and temperature and asked him to keep notes and to repeat them while he was doing other tasks. On Wednesday of the third week, she showed him how to make a daugh for a pancake and how to bake them. On Friday it was his turn to try. He made daugh threes times, but each time it was not right. Finally, when she approved the daugh, it was his turn to bake pancakes. Five of them finished on a  plate rest was on the floor. He spent a whole hour cleaning the mass he made in the kitchen.  He got angry and kicked a rock on his way home. The leg hurt, and he lipped all the way and had to stay at home for several days.  He returned form more lessons on Wednesday of week four. On Friday, the old lady was happy with his work. She congratulated him and said:

„You know all you need to know. It depends on your decision and passion if you win the competition.“

On the day of the competition, he was nervous. He saw his friends in the crowd pointing at him and laughing,  but when he saw Kishasona approaching his table, he forgot her hurting him. He was in love again. He took second place. Kishasona won and gave him a kiss for helping her through the competition. He got the best price he could get.

Inspired by the telling of the storyteller Maja Bumberák.

@marymrvos, June 15, 2020.

Photos from Pexels