mary mrvos

Priče o ljudima, osjećajima, čaroliji

Što pokloniti Isusu? — Travanj 20, 2019

Što pokloniti Isusu?

Što pokloniti Isusu?

Jednog sam dan poželjela Isusu kupiti poklon. Razmišljajući o poklonu shvatila sam da ne znam što voli. Najprije sam otišla u shopping centar nadajući se da ću tamo pronaći odgovor. Dugo sam šetala hodnicima i vozila se pokretnim stepenicama, i nisam našla ništa osim kutijice u koju sam željela umotati poklon. Ona je danima stajala na kuhinjskom stolu. Povremeno sam u nju ubacivala badem, lješnjak, suhu smokvu i marelicu, čokoladni bombon, ali mi se činilo da to nije poklon za Isusa. On mora da voli nešto posebno što ja nemam i što možda nikada neću moći kupiti.

Odlučila sam pitati ptice što svako jutro pjevaju pod mojim prozorom. Bila sam uvjerena da one znaju što voli. Probudila sam se rano i kad su počele pjevati upitala sam: „Ptičice, recite mi, što Isus voli? Što vi poklanjate Isusu?“ Pretvorila sam se u uho, ali ništa nisam čula, no nisam odustajala. Na balkonu sam srela mrava. Nosio je povelik teret i sporo se kretao. Prišla sam su skroz blizu i upitala ga što Isus voli i što on poklanja Isusu. Nije mi ništa odgovorio i ubrzo je nestao u odvodnoj cijevi. Pitala sam i brezu i višnju. One su ili šuštale ili su bile tihe li su u jutro i s večeri po zidovima sobe bacale šare. Nisam ih uspjela dešifrirati. Razmišljala sam o tečaju jezika koji u sebi ima ptičji, mravlji i jezik drveća koje priča u šarama. Nitko nije nudio ništa slična.

Jednog sam dana na raskrižju srela staru ženu. Zamolila me je da joj pomognem prijeći zebru na prometnom raskrižju gdje semafori kratko traju a vozači, biciklisti i pješaci su u žurbi. Kada smo prešle na drugu stranu zahvalila mi se i rekla da se važni odgovori doznaju tek kad čovjek nauči razgovarati s tišinom. Kad sam se sjetila da ne znam razgovarati s tišinom nje više nije bilo.

Odlučila sam isprobati misleći da ću brzo svladati kako razgovarati s tišinom. Počela sam mirnim sjedenjem na stolici, ali bilo je to sve drugo osim tišine. Misli, ideje, pitanja, poruke, zamjerke, i ostalo teklo je u potocima i bez prestanka. Onda sam se meškoljila, pa sam počinjala, pa sam odustajala sve dok jednog dana, kad sam već izgubila vjeru da ću ikad naučiti razgovarati s tišinom, nisam, na tren, osjetila nešto maleno kako raste u meni. Malo po malo tišina je postala sugovornica.

I tako svakoga dana kutijicu omotam šarenim papirom, zavežem vrpcom koju na krajevima nakovrčam i poklonim Isusu tišinu.

 

Oglasi
A Silent Prayer — Travanj 5, 2019

A Silent Prayer

TellTaleThursday April 4, 2019. Prompt for this week –

immage prompt4.4.png

A Silent Prayer

It was my second VIP group I was guiding through an island which was known as the place where gods still walk. I lived here for ages but never spotted one. Well, people love stories and myths, and the tourist industry loves it too. It sells well.

I counted the group as they entered the bus. One person was missing. I checked the list again and realized that a missing person is a lady who was added to the group as a latecomer and her name was handwritten at the end of the list. I could not remember her face, but I remembered her white shawl. She had it with her all the time. I heard murmurs and complains coming from the back of the bus. I had to do something immediately, or I will be in trouble. If my boss finds out I lost another visitor I will get fired and will never get another guide job.

I closed my eyes and decided to pry.

„Dear gods, please help me find the lady with a white shawl.“

As I finished the prayer someone pulled my arm.

„Ms. Bandara, I am sorry you had to wait for me. I lost track of time listening to the bird’s music. Please, can Ms. Nedirath get a bus ride, she lives near our hotel.“

As a driver started the engine, I sat silently. It is true. They walk. Ms. Nedirath left the bus before I was able to thank her in person.

 

© Marijana Mary Mrvoš

#TellTaleThursday with Anshu & Priya >

Šuma —

Šuma

Ovih dana sve bruji od vijesti i podataka da se u Hrvatskoj šuma sječe više nego što bi se trebala. Nije problem samo sa šumom, čega god da se dotaknemo u Hrvatskoj, nailazimo na nepravilnosti koja su na štetu šire zajednice a na korist – upitnu i privremenu – pojedinca.

Kad se rodite u plućima države drvo vam postane član obitelji jer, u malom planinskom selu u kojem sam odrastala, stabala je bilo više nego stanovnika. Oba djeda su radila u šumi, jedan je bio sjekač a drugi šumar. Otac je bio šumar i poslovođa. U šumi smo brali maline i kupine. Iz šume je došlo malo lane koje smo othranili. Šuma je brat, sestra, otac, majka, djed, baka. Šuma smo mi. Što se to dogodi da šuma posta bunt novčanica?

Hej, prijatelju, šuma ti nije Land Rover, ona je gnijezdo u koje se vraćaš kad te slome vjetrovi i oluje i kad ti treba mjesto za odmor i san.

Hej, prijatelju, šuma ti nije vila kamena, ona je kisik koji svaki dan udišeš kako bi ispričao priču o prvom poljupcu, u obraz, na hodniku, u petom razredu kad je zvonilo za kraj velikog odmora.

Hej, prijatelju, šuma ti nije ovdje da ju rasipaš i trošiš kako ti se prohtije, ona je majka što te drži u krilu pjevajući ti uspavanke da otjera nemani što se oko tebe roje.

Hej, prijatelju, šuma ti nije bunt novčanica koje završe kao trice i kučine, ona je čuvarica znanja, bez nje ne znamo trepnuti, poljubiti, zagrliti i voljeti.

Hej, prijatelju, šuma ti nije tek resurs za sječu, ona je tvoj krvotok, sustav za disanje i probavu.

Hej, prijatelju, bez šume nema mudrosti, suosjećanja i ljubavi, bez šume nasta pustopoljina na kojoj skončaš tražeći oprost.

Roman za čitanje na glas — Ožujak 10, 2019

Roman za čitanje na glas

Prije nekoliko dana u knjižnici mi je za oko zapela naslovnice knjige “Pax” autorice Sare Pennypacker. Knjižničarka me zatekla pitanjem: „Imate li dječju iskaznicu?“ i nadodala „Djeca se upisuju besplatno.“ Odgovorila sam joj da nemam djecu na što me škicnula s dozom nevjerice „posuđujete knjige s dječjeg odjela.“ Sebi sam odgovorila: „Da, posuđujem za dijete u sebi“. Knjižničarku sam blago pogledala i pričekala da udari žig. Knjiga je bila na sigurnom, u ruksaku.

Na netu postoji nekoliko recenzija knjige “Pax” od Sare Pennypacker, ali mislim da je najbolje da knjigu pročitate. Ono što je mene kosnula je rečenica o tome kako nikad nitko ne reče stvarnu cijenu rata. Također, uživala sam u prilici da kroz pero autorice zavirim i okusim djelić života crvenih lisica u divljini. Na momente tako živo da sam se pitala: “Gdje sam?“ Sjetilo me na “Priču o kalifu rodi”Wilhelma Hauffa. Pitam se, bi li se usudila probati poljskog miša, ili bih ostala na šumskim bobicama kao i rode u Hauffovoj priči?

Moja preporuka je da se “Pax” čita na glas, u krugu obitelji, prijatelja, u školi, vrtiću, domovima za starije osobe, u tramvaju, u autobusu, na planini, na livadi, u parku, na sjednicama Vlade, u Parlamentu, itd.

I, misao koja me stalno kopka.  Ne postoje priče koje su samo za djecu i samo za odrasle. Mislim da postoji trenutak kad smo spremni za neku priču. Javite kopkaju li i vas slične misli i kako se s njima nosite.

A sad, put pod noge i pročitajte knjigu za koju ste spremni, bila ona “Pax” ili neka druga.

Prijedlog za putnu literaturu – Erich Kästner – Ljubav u Salzburgu — Ožujak 9, 2019

Prijedlog za putnu literaturu – Erich Kästner – Ljubav u Salzburgu

35520

U knjižnici, na općem odjelu, među autorima i naslovima ugledala sam ime Ericha Kästnera i roman naslova „Ljubav u Salzburgu ili Georg upada u neprilike.” Odlično štivo za popodnevnu pauzu ili kraća putovanja vlakom i autobusom. Vrijeme proleti uz neprilike u koje George upada zbog pravila o količini novca koje Nijemac 1938. godine može iznijeti i potrošiti u inozemstvu.

Roman je pisan u obliku dnevničkih zapisa s kraja ljeta 1938. godine. Dva prijatelja George i Karl dogovaraju se da se nađu u Salzburgu za vrijeme Salzburškog festivala. George živi u Njemačkoj i  prva neprilika nastaje zbog zakona koji propisuje da Nijemac u inozemstvo može iznijeti i potrošiti 10 maraka mjesečno. Podnosi molbu Deviznom odjelu za odobrenje iznosa veće količine novca iz zemlja, ali kad shvati da će odgovor potrajati odluči da će odsjesti u pograničnom gradu u Njemačkoj i da će svaki dan autobusom prometovati na  relaciji Njemačka-Austrija. Vožnja između dva grada, s pograničnom provjerom dokumenata, traje tridesetak minuta a linije su česte. Jednom zgodom, dok je čekao prijatelja, iz nevolje ga spasi dama u koju se odmah zaljubi.

Osim naoko jednostavne i gotovo naivne priče autor nudi podatke o povijesti grada Salzburga, njegovim ličnostima i građevinama, pa može biti korisno štivo turističkim vodičima kao izvor podataka iz pera jednog pisca.

Prijevod ovog romana prvi put je, krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća, naručio Branko Matan, tadašnji urednik „Omladinske biblioteke“ u Grafičkom zavodu Hrvatske u Zagrebu. Nažalost, nakladnik je devedesetih godina završio u stečaju, pa je roman ugledao svjetlo dana tek 2007. godine u izdanju „Otokara Keršovanija“ iz Rijeke. Tekst prate originalne ilustracije Kästnerovog prijatelja i stalnog suradnika Waltera Triera.

 

 

 

Nastavi čitati

Another Friday — Veljača 27, 2019

Another Friday

pexels.com

Another Friday

A mobile phone beeped at five in the morning. I postponed it three times before I got up, even I knew I would be late for a six o’clock train. The air in the room was hot, and I took a long shower. There was no need to rush out to see the train leaving the platform. I put cattle on the stove and decided to have a proper breakfast. Tea was strong; I added one sugar and a few drops of lemon. Tost was crispy, and the strawberry jam was melting down the throat. I made a promise to make a habit of having breakfast before leaving the flat. I also knew it would be hard to keep the promise, but that morning I was very enthusiastic.

Seven o’clock train arrived at half past seven. I didn’t question it. I took the first free seat and got lost between headlines on a mobile screen. My eyes jumped from one headline to another. I didn’t spot a terrorist attack, a new presidential outburst or drunk celebrity. I put the phone in the bag.

When I entered the office building, beautiful women smiled at me. She greeted me and asked if I am on the list.

„What do you mean, on the list?“ I asked her.

„Sunday list, are you on the Sunday list?“ She replayed politely.

„Sunday?“

„Yes, you have to be on the list to enter the building.“

The alarm clock was beeping. On the way to the train station, I felt the sweetness of the strawberry jam in my stomach. I promised to have a proper breakfast on Sunday. I had to go through another Friday.

 

© Marijana Mary Mrvoš

#TellTaleThursday with Anshu & Priya >

MOGUĆE – neMOGUĆE —

MOGUĆE – neMOGUĆE

green tree beside seashore near green mountain
Photo by icon0.com on Pexels.com

 

 

 

Do danas, dok nisam pročitala email, nisam bila svjesna da se kroz dva mjeseca u godinu, u pet država svijeta sjećaju pojedinaca koji su imali ili imaju afričke korijene.

Black History Month obilježava se kroz mjesec veljaču u Americi i Kanadi, te kroz mjesec listopad u Engleskoj, Irskoj i Nizozemskoj. Obilježavanja su posvećena ljudima afričkih korijena koji su svojim djelovanjem pridonijeli svjetskoj baštini.

Email se osvrtao na tri citata vezana uz osobe koje su svojim djelovanjem ostavili trag u našoj povijesti. Na mene je poseban dojam ostavio citat, odnosno Adidasova promidžbena poruka, inspiriran likom Muhameda Alia. Poruka govori o riječi nemoguće.

Riječ neMOGUĆE:

ne MOGUĆE – u trenutcima straha ili neizvjesnosti – postaje najveća planina na svijetu, Himalaja čije vrhove su mnogi savladali.

ne MOGUĆE  – u trenucima pred jutro – od snova čini kule od karata što ih sjeverac kovitla poljanom,  ipak postoje mnogi i u našoj okolini koji su ostvarili svoje snove ili ih upravo ostvaruju.

ne MOGUĆE  je riječ, moćna riječ, uzmimo iz nje ono što nam treba.

U našem okruženju žive i stvaraju moćni ljudi.

Kad pomislite da je nešto nemoguće sjetite ih se. Potražite ih, popričajte s njima, neka vam budu uzor.

Najviše od svega dozvolite si da

MOGUĆE je sve što si dozvolimo, sve ostalo su kule od karata.

„Impossible is just a big word thrown around by small men who find it easier to live in the world they’ve been given, than to explore the power they have to change it. Impossible is not a fact. It’s an opinion. Impossible is not declaration. It’s dare.  Imposible is potential. Impossible is temporary. Impossible is nothing.“