Priča o Martinovom melinu

Priča o nastanku priče o Martinovom melinu počela se otpetljavati, možda i zapetljavati, s proljeća 2021. godine. Općinska udruga umirovljenika Klinča Sela organizirala je seriju od pet predavanja o proljetnom cvijeću i bilju koje je držao Neven Carin, fitoterapeut iz Klinča Sela. Pričao nam je o maslačku, trpucu, imeli, glogu, i drugim biljkama Božje bašte koje rastu oko nas i koje uz malo volje možemo sami ubrati, posušiti ih za čaj ili si spraviti tinkturu, liker, vino.

U email prijepisci s voditeljicom OUU Klinča Sela došli smo do priča, umjetnosti pripovijedanja i do gospodina Tomislava Špoljarića koji zapisuje priče o svom imanju i mlinu. Pristala sam pripomoći da se priča o Martinovim mlinu zapiše i tako, nadam se, pripomogla da bude zapisana još jedna obiteljska priča koja priča o vremenu, prostoru, povijesti, ekonomiji, životu i ljubavi bez koje je život pomalo kao gorak badem.

U nastavku je moj uvod u Priču o Martinovom melinu a samu priču možete poslušati u četvrtak  17. lipnja 2021. godine na imanju OPG Špoljarić, Marinkov put 5, Klinča Sela. Ako ste u blizini svratite.

Priča o Martinovom melinu

           

„ U početku bijaše Riječ,

 i Riječ bijaše kod Boga –

i riječ bijaše Bog.

Ona u početku bijaše kod Boga.

Sve je po njoj postalo

i ništa što je postalo

nije bez nje postalo.“ 

Iv 1:1-3

            Riječi su potrebne za opisati imanje na kojem i danas s braćom živi gospodin Tomislav Špoljarić koji nam priča priču o precima i nastanku Martinovog melina.

            Posjetili smo ga jednog sunčanog i vjetrovitog proljetnog dana. Okolne livade zatravile se i okitile cvijećem, drveće prolistalo, perad se bavila svojim poslom a Okićnica je žuborila.

            Dok sam prelazila preko brane i dok se razgovor gubio u šumu vode što se prelijevala pitala sam se: Kad je riječ melin prvi put izgovorena? Tko ju je prvi put izgovorio? Koliko  dugo ju je isprobavao prije nego što ju je izrekao? Misli su se žuborile kao i voda.

            Iz mlina kojeg je sagradio Tomislavov predak Martin Marinko žubore riječi. Njegov krov samo što s enije sljubio sa zemljom i lako možete zamisliti kako se proljetna ljivada širi po krovu. Zastanete li na tren uz drvene zidove mogli biste čuti pucketanje prošlih dana.

Mlinovi su nekada bili važna mjesta susreta. Osim što su se vreće žita, kukuruza ili pšenice nosile na mljevenje u mlin se dolazilo i po vijesti. U mlinu ste mogli čuti što ima novoga i je li koja cura spremna za udaju. Mlinovi su bili i zborna mjesta s kojih su se mnogi seljaci i težaci otputili, sa snovima o bogatstvu i povratku, u Ameriku. Mnogi su tamo zauvijek i ostali.    

            Martinov melin priča o ljudima koju su se s ladicama alata zaputili u svijet. Iz njihovih vrijednih ruku i upornih srca nastalo je imanje koje danas vidimo – objekte naslonjene jedan na drugog kao tri složna brata, mlin čiji krov izniče iz zemlje iz koje crpi snagu i potpomognut snagom vode podržava život – kruh koji je i nekad i danas značio život. Pouzdano znam da se u nekim mnogoljudnim obiteljima kruh pekao dva puta dnevno što nam govori o važnosti mlina.

            Što reći o gospodinu Tomislavu Špoljariću koji s nama dijeli priču?

Oči su tvoje boje čistog proljetnog neba,

srce  je tvoje majčin pogled što te prati dok nestaješ u daljini,

koraci su tvoji mlinski kameni,

još jedan, i još jedan

kako bi se sreo prijatelj, kum, pajdaš

i onaj s kojim se posao rado radi

i onaj s kojim se dobro pojede i popije.

Takvim se meni čini gospodin Tomislav Špoljarić.

            U priči koja slijedi saznat ćete koje su sve riječi, uz radišne ljude i vizionare, potrebne da se sve stvori. Ne mogu se oteti dojmu da će mnoge priče ostati u sjećanju potoka Okićnice, brane iz 1873. godine, dvjestogodišnjeg hrasta i zemlje na kojoj se sve nalazi, ipak neke će nam se priče i otkriti.

Marijana Mrvoš, Zagreb, travanj/svibanj 2021. g.

@autor fortografija Mio Milisav Vesović, travanj 2021.g.

„U potrazi za izgubljenim vrtovima Trešnjevke“

„U potrazi za izgubljenim vrtovima Trešnjevke“ naziv je grupne izložbe keramike i fotografija na kojoj su sudjelovali umjetnici keramičari, slikari, fotografi. Izložba je otvorena 12. lipnja 2021. godine i može se pogledati u prostorima Hrvatskog likovnog društva Zagreb na adresi Tratinska 15 u Zagrebu sve do 23. lipnja 2021. godine.

A kako sam se ja našla u priči o izgubljenom vrtovima Trešnjevke?

Keramičarka i inicijatorica izložbe Ljubica Lovrenčić nazvala me prije dva mjeseca, ispričala sve o ideji izložbe i njenoj želji da napišem nostalgičnu priču koja bi bila uvrštena u katalog izložbe. Ne može pripovjedač reći ne izazovu.

I tako sam se dala u istraživanje. Biciklom sam se provozala od juga prema sjeveru pa sam u hladovini parka „Stara Trešnjevka“ sabirala utiske i prizivala priče koje i danas titraju u zraku. U nastavku možete pročitati uvodni tekst.

Ljubice, hvala ti još jednom što si mi povjerila da ispričam priču o izgubljenim vrtovima Trešnjevke.

Ksenija Kancijan hvala ti na lekturi teksta.

U potrazi za izgubljenim vrtovima Trešnjevke

            Beračice riže

            Proljeće miriše sa svih stana. Sunce ga je u njedrima isporučilo s Istoka. Predalo ga je na ogled sjevernim i južnim vjetrovima koji su ga u svojim skutima pokazali prolaznicima. Pred smiraj dana, kad se horizont žario kao ugljevlje u vrijeme majskih krijesova, predali su ga u tople ruke Zapada koji ga je prosuo tratinčicama, zlaticama i maslačcima, cvjetovima jabuka, trešanja i listićima malina. Zemlja je ponovno pokazala bilo postojanja i života.

            Sjedim na klupi i puštam vjetru da mi mrsi kosu. Dozvoljavam očima da me vode po livadi. Prepuštam se ušima koje odzvanjaju dječjom cikom, bakinim utješnim riječima dok miluje oderotinu na koljenu, škripi tramvaja koji ide od Remize, otkucaju sata sa zvonika.

            Oči bešumno hvataju kadrove ubrzanih koraka, uzlepršalih sukanja, nepočešljane kose, namazanih usnica. Oči bešumno okidaju slike sve do trenutka kad biraju samo jedan kadar – sjećanje na bakinu kuću i vrt u kojem su s proljeća, uz melodiju tramvajskih kotača, cvali bokuni ljubica, visibaba i jaglaca. I bakin osmjeh kao da nikad tužna bila nije, a bilo je puno prilika za tugu, ali to nije bio njen pogled na život.

            Umjesto zgrade koju danas vidim i dalje traje kuća s dva prozora iza kojih se skriva  kuhinja, soba i vrt. Po današnjim mjerilima sve je bilo minijaturno no „pumpa“, često praonica, je bila na ulici. Život se odvijao u bakinom i susjednim vrtovima. Ulica je odzvanjala razgovorom, smijehom, pozdravima i glazbom s radija kojeg je imao susjed s početka ulice.

            Vidim u tanjuru špinat s rižom koji sam jedino kod nje jela i čujem glas koji  govori gdje riža raste i kako se uzgaja i kako se bere i obećanje da ćemo se poslije ručka igrati beračica riže. Od suhih grančica iz vrta pravimo štapiće, a u kutu vrta gdje rastu glavice salate, mrkvice i grumeni špinata pravimo jarak, dolijevamo vodu i s osmijehom na licu igramo se znajući da naša riže raste u Slavijinom dućanu.

            Oči ponovno pokazuju zgradu koja stoji na mjestu mog sjećanja i pitam se trebam li napraviti keramičku pločicu s natpisom – Beračice riže –  i utisnuti je negdje u zemlju?!

            Osim što smo od praha stvoreni i u prah se pretvaramo, mi se kao i zemlja mijenjamo, transformiramo. Pod mekim rukama umjetnika postajemo lončić, šalica, tanjur, životna priča-instalacija.

            Sjedim u parku Stara Trešnjevka. Oko u kadru ispunjeno keramičarima koji su u svojim srcima stvorili svoje male vrtove, svoja mala sjećanja i predočili su ih javnosti, nama prolaznicima, nama skupljačima sjećanja, nama bivšim, sadašnjim i budućim stanovnicima Trešnjevke.

            Neka nas proljeće svakog puta sjeti na ljepotu i čaroliju života, jer mi ne znamo hoće li se vrtovi ponovno vratiti na stara mjesta i ne znamo što u dubinama zemlje upravo sada klija.

Marijana Mrvoš, majstorica pripovjedačica, spisateljica i poetesa

Zagreb, lipanj 2021. g.

Kako je prošao „Susret s Ivanom i Hansom kroz umjetničko pripovijedanje i igru“ na 16. Ogulinskom festivalu bajke?

U ožujku sam se prijavila za nastup na 16. Ogulinskom festivalu bajke s projektom “Susret s Ivanom i Hansom kroz umjetničko pripovijedanje i igru”. Prije 10ak dana projekt je dobio zeleno svjetlo. Krenula je nervoza. Znate kako je to biti u vlastitom gradu i to prvi put u ulozi umjetnika pripovjedača. Osjećala sam veliku odgovornost, ali radost i uzbuđenje. Utisci se još sliježu. Pripovijedala sam prvog festivalskog dana, u petak 11. lipnja 2021. g.

Upoznala sam Perrya Grounda, predivnog pripovjedača koji je doputovao iz Amerike. On je nastupao prije mene s pričom o tome kako je medvjed zaradio kratki rep i kako je on završio publika nestala. Knedla u grlu. Što ćemo sad? Pričati drveću? Predstavim se Perryu i tako nas dvoje razgovaramo 10ak minuta. Pričamo o pripovijedanju, publici, pričama i marketingu. Dok smo mi pričali pojavili su se prvi slušatelji, pardon, slušateljice, dvije djevojke šestog razreda. Nisam ih pitala iz koje su škole jer u gradu Ogulinu postoje dvije osnovne škole O.Š. Ivana Brlić-Mažuranić i O.Š. Prva osnovna škola (nekad poznata pod imenom OŠ Rade Janjanin, škola koju sam pohađala od 4A do 8A). I kako sam započela s pričom Ivane Brlić Mažuranić „Kako je Janica guščarica krenula u školu“ tako se broj slušača povećavao. Do kraja Andersenove priče „Slavuj“ gledalište je bilo gotovo puno.

Ako me pitate kakva sam bila, kako sam pripovijedala, ne sjećam se. Ušla u trenutak, pod nogama zelena meka podloga okružena drvećem, zrake sunce proviruju kroz lišće, ispred mene lica malih i velikih slušatelja, i priče koje se žele ispričati. Mislim da je sve ostalo na sceni Đulinog vrta, a znam da će izniknuti jednog dana kao skriveni dar. Ono što znam je da sam se dobro zabavljala pa se nadam da je dio te čarolije prešao i na publiku koja je bila divna.

Imala sam priliku razgovarati s djedom i unukom, pravim zaljubljenicima u priče, rekla bih pravim profesionalcima koji si pričaju priče i komentiraju ih. Nadam se da će unuka Eva, ako sam dobro upamtila ime, uskoro i sama pričati priče ogulinskoj publici

Priložene fotografije su objavljene na FB stranici Perry Ground – Talking Turtle Stories. Nisam imala „službenog fotografa“ pa su ove fotografije pravi dragulji. Od uzbuđenja nisam fotografirala. Čini mi se da u takvim situacijama fotografija ukrade moj unutarnji doživljaj a ovaj bih svakako htjela zadržati.

Priča Šaban i Tihana u digitalnom izdanju “Bijele pčele” broj 267/268

Dragi prijatelji,

Prije nekoliko tjedana u emailu sam pronašla poruku urednice dječjeg lista „Bijela pčela“ Ljerke Radojčić. Obavijestila me je da su priču Šaban i Tihana odabrali za broj maj/june 2021.

Svaki put se obradujem kad  „male“ priče, ili kako ih ja zovem priče za malu i veliku djecu, dožive papirnato ili digitalno izdanje ili ih se adaptira.

Kako me objavljuju u listovima za djecu ili adaptiraju tekstove za dječje emisije sve se pitam jesam li ja to pisac za djecu? Jesam u toliko što priče/tekstovi izniknu iz dječjeg srca, a opet, za mene su one univerzalne jer vjerujem da u svakoj postoji biser/istina/svjetlo koji/koja/koje dopiru do svakog srca.

O tome što je snašlo Šabana pročitajte u digitalnom izdanju “Bijele pčele” na poveznici

http://skd-prosvjeta.hr/bijela-pcela-267-268/, stranica 36.

Neka vas ne zbuni što je priča potpisana imenom Mirjana Mrvoš, netko me je prekrstio, ali to ne utječe na ljepotu teksta.  

Uživajte.

List za djecu „Bijela pčela“ izdaje Srpsko Kulturno Društvo „Prosvjeta“ Zagreb, pododbor Rijeka. List je 1994. g. utemeljila Tatjana Oluić Musić.

Ciklus umjetničkih radionica

 

Snaga priče i razgovor o smrti

Kroz umjetničku interpretaciju (pripovijedanje) priče na temu smrti govorimo o smrti, razgovaramo i dijelimo iskustva iz priče i/ili života i osvještavamo si svakodnevno prisustvo smrti *

* Molim vas da pročitate napomenu na kraju teksta

Smrt

na jednom mjestu,

na putu

čekam te s ispruženom rukom

dođe tvoje vrijeme

ti odeš,

ja ostajem  s  onima koji tuguju.

Šapćem im o ljubavi

kad me ne čuju zovem tebe  

da im šapneš

da je vrijeme

da ih zagrli ljubav .

@marymrvos, 2021.

Ciklus umjetničkih radionica Snaga priče i razgovor o smrti je nastao iz osobnog iskustva susreta sa smrću. Imala sam osam godina kad je tata bio istrgnut iz mog života, ali i života ostalih bliskih članova obitelji i prijatelja. Dugo sam žalovala dok nisam pronašla transformacijsku moć priče koja mi je omogućila da nakon više decenija prihvatim njegov odlazak i otvorim si priliku za iscjeljenje i dijeljenje proživljenoga.

To isto iskustvo željela bih ponuditi svima koji se osjećaju pozvani da o temi smrti, kao životnoj sudružici i „partnerici“, progovore iz osobnog iskustva ili iskustva priče. I svima onima koje ta tema poziva da o njoj razgovaraju, dijele vlastita i slušaju tuđa mišljenja s potpunim uvažavanjem drugoga.

         Ciklus Snaga priče i razgovor o smrti se sastoji se od dvije radionice od kojih svaka donosi novu priču na temu smrti, a na podlozi priče prolazimo kreativne aktivnosti i razgovaramo o smrti kroz osobni doživljaj priče i/ili osobno iskustvo susreta sa smrću, dijelimo i svjedočimo vlastita iskustva/osjećaje.

         Ciklus počinjemo osobnom pričom s elementima fikcija pod imenom „Doviđenja tata“. Protagonist priče susreće se sa smrću i traži odgovor na pitanja koja ga muče nakon odlaska voljene osobe. Priča otvara mogućnost pronalaska odgovora na pitanja o smrti prilikom rastanka s dragom osobom i otvara mogućnost da odgovorom na pitanja dobijemo drugu perspektivu smrti/odlaska.   

         Drugi dio ciklusa donosi nam priču „Ples sa Smrću“** koja pruža priliku da se sa smrću upoznam, možda s njom i zaplešemo. Tko je smrt? Kako ona izgleda? Kako zvuči? Kako izgleda? Kojeg je roda i da li je doživljavamo u sferi rodne uloge? Otvara se prostor za mnoga pitanja o smrti, ali i o životu.

         Radionice traju između 60 i 90 minuta, sastoje se od kratke vođene meditacije/priče, priče na temu smrti, kreativnih aktivnosti i razgovora: dijeljenje u mini grupi i/ili krugu.

         Radionice će se u živo održavati u Zagrebu, ali postoji i opcija susreta preko Zoom platforme. Također, postoji i mogućnost individualnog razgovora/susreta.

         Za sve ostale informacije, predbilježbe i cijenu javite se emailom na marymrvos@gmail.com ili telefonski na 00385 92 102 9989.

*NAPOMENA – VAŽNO: Ciklus nije osmišljen kao podršku osobama koje su u procesu žalovanja i koje trebaju profesionalnu psihološku i/ili duhovnu pomoć i podršku.

**Priču Ples sa smrću u interpretaciji pripovjedačice Rebecce Lemaire možete pogledati na poveznici  https://www.youtube.com/watch?v=OZow-K99HEM.

O autorici Ciklusa

Marijana Mary Mrvoš je majstorica pripovjedačica, spisateljica i poetesa. Završila je jednogodišnji Neformalni studij pripovijedanja u organizaciji Kreativnog studija „Logos“ iz Varaždina i usavršavala se kroz pripovjedne radionice u zemlji i inozemstvu. Pripovijeda u knjižnicama, školama, domovima umirovljenika, na festivalima, na otvorenom, itd. Prozni i poetski radovi uvršteni su joj u više zajedničkih zbornika, sudjelovala je na više književnih festivala, skupila je i zabilježila 20-ak priča osobne povijesti koje su izdane u suradnji s udrugom Centar za civilne inicijative. Rođena je podno planine Klek. Živi i radi u Zagrebu a godinama se profesionalno bavila vanjskom trgovinom.

FB stranica – O pričanju i pripovijedanju by Marijana Mrvoš

Ples sa Smrću, crtež polaznice Ciklusa

Putopis

Više od godinu dana živimo po neljudskim pravilima. Mnogo smo toga trgovali za sigurnost, ali najteže nam pada ograničenje kretanja. Ljudi pričaju kako im je koža postala tijesna. Ja sam otpustila mnogočega nevažnog, ali ne i putovanja. Danas putujemo s Dominikom Alkovićem.

Dominik živi u Slavonskom Brodu i učenik je prvog razreda Sportske gimnazije. Desetak godina trenira gimnastiku i pobire medalje na raznim natjecanjima. Na YouTube kanalu Gimnastička gimnazija možete provjeriti kako to izvode prekaljeni gimnastičari, Dominik i prijatelj, te kako i sami možete pokrenuti vlastito tijelo.

https://www.youtube.com/channel/UCA2jVCfEQMNOelJY6q-qUUQ

Dominik je za školsku zadaću trebao napisati putopis. Uz sugestije mame Elizabete koja ga je sjetila na Skitnje Matka Peića Dominik nas vodi na putovanje od zeleno-žutog Slavonskog Broda do plavičaste Korčule.

Putovati možemo na razne načina. Možemo čitati putopise, možemo slušati pripovjedače, možemo pisati o vlastitim putovanjima, možemo sklopiti oči i maštati. Ne trebaju nam ausvajzi.  

Kad smo otvoreni i slobodni pojave se rješenja.

Vežite se! Dominik nas vodi na Korčulu.

P.S. Radovalo bi me da se Dominik još raspisao, no profesorica hrvatskog jezika je ograničila esej na 300 riječi.


Image by janusrom from Pixabay 

Putopis

         Opake, svima poznate 2020. godine, moja cijela obitelj ide zajedno na ljetovanje. Idemo na prekrasan otok, u Dalmaciji, Korčula. Odlučili smo ići malo drugačijim putem. Putovali smo kroz srce Bosne i Hercegovine.

         Spakirali smo sve stvari i krenuli u 2 sata ujtro. Put noći umara pa smo tako brat i ja zaspali. Probudili smo se na putu gdje vlada opuštajuće zelenilo. Gledali smo te livade, koje su bile ravne poput kuhinjskog stola I zelene kao kornjača što blista u vodi, oduševljeno. Cijelim putem smo se brat i ja smijali i igrali. Stigli smo do najljepšeg dijela puta, bez da računamo more, do visokih planina i vrhova strave. Planine su nas dovele do poluotoka Orebić gdje smo trajektom prešli na Korčulu. Stigli smo, još se nismo ni raspakirali, a društvo nas već pozdravlja. Plaža nam je bila blizu smještaja pa smo išli sami do nje. Jedva sam dočekao pozdraviti svog starog prijatelja Otoćića. Taj otok je moj prijatelj još od kad sam bio dijete. Svaki dan plivam do njega. Ovaj put sam probao veslati u brodu do njega. Osjećao sam se kao Viking dok sam veslao. Pri povratku na plažu sam vidio četiri Periske. Radili smo vratolomije i skakali u more s mola.

         Pokazivajući što znam, upoznao sam nove prijatelje. Pošto su oni domaćini, pokazali su mi najljepše plaže na cijelom otoku. Osjećaj je bio kao u raju. Valovi su udarali po nama dok smo se mi igrali picigina, poslje zakopavanja u pijesku.

         Rt. Ražnjić je jedno od najopakijih, najopasnijih, ali najljepših mjesta na otoku. Takve pridjeve je dobio zato što nema hladovnie i sve su stijene ispod nogu šiljaste i naoštrene kao noževi. Tu su najveći valovi i najhladnija voda jer je na otvorenom moru. Skakali smo s najviše stijene u vodu, dubine 30 metara. Bilo je nezaboravno.

         Odmor je prošao kao da je netko pucnuo prstima. Ipak sam se želio vratiti svom najdražem psu i macama te mojoj najvećoj ljubavi – gimnastici. Ljetovanje mi je donijelo nove prijatelje i super provod. Iako je po mnogočemu bila opaka 2020. godinu pamtit ću je po najljepšem ljetovanju.

Autor putopisa: Dominik Alković

Ona i on

Jučer je bi Majčin dan i svatko se od nas sjetio majke ili/i oca, no žive među nama i s nama i oni koji su mogli biti majke i očevi, ali su donijeli odluku o pobačaju ili su imali spontani pobačaj.  S ljubavlju i bez predrasuda sjetimo se njih i tih malih začetaka života.

Photo by Hernan Pauccara from Pexels

Ona koja je mogla postati majka

voljela je pretraživati horizont, iščitavati predskazanja

udisati poniranja sunca u morske dubine

i zujanje insekata s prvim naznakama mraka.

Umjerenim ritmom je hodala

za javnost govorila tiho

sa sobom se često svađala

tada bi joj se rumenili obrazi kao za zimska dana

kad mraz štipa i ne pita.

Kosa joj je bila sjajna i duga

oči mačkaste.

Vješta u razaznavanju neobičnih mirisa

neudibna s nepravdom koja je izazivala žgaravicu i crvenilo u licu.

Tebe nije namirisala

nije isčitala krckanje i puckanje iz nutrine prekrivene sjenama.

Kad te je prepoznala skamenila se

obasula se pitanjima

na horizontu nije bilo odgovora i predskazanja

zatvorila je oči i zaustavila srce

krckanje i pucketanje je stalo

ostala je tuga

i talog bola

za koji moli da ga prekrije ljubav

@marymrvos 2021

Onaj koji je mogao postati otac

koža mu je bila papirasta podložna crvenilu i pjegama

oči užarena ugljevlja, usne sočne jagode

ljubio se bez ustezanja

volio raspuštenu kosi i svaki centimetar tijela

smijehom poravnavao nabore na licu

prekrivao pitanja

i šaptao „o tome ćemo sutra“.

U bistrou je naručivao kavu, listao novine

ispod stola dodirivao tebe koljenom

život gorčio kavom

sve ostalo sladio riječima.

Nije išao na aerodrom

pozdravio te u foajeu hotele i ostavio podsjetnicu.

Jednom mu je u san došao dječak s mačkastim očima

mirisao je na kosu one koju nije ispratio

htio ga je zagrliti, ali nije mogao potrčati

ponestalo je zraka

monitor u bolničkoj sobi prvo je zazujao pa je sto

crta

@marymrvos 2021.