Majstorica anđeoska vlasuljarka

Prije četiri godine, kao volonterka Udruge Jak kao Jakov, naučila sam spravljati male anđele. U podjeli poslova, u Zagrebu anđele izrađujemo Seka (Darinka) Bertović i ja, odlučila sam se da od pripremnih radnji izrađujem anđeosku kosu. Nisam ni slutila da ću postati majstorica, osim pripovjedačica, anđeoska vlasuljarka.

Bog nam kroz život pošalje razna iskustva, neka slatka, druga gorka, ali i predivna iznenađenja, potrage, izazove, otvaranja, prepuštanja i svege što jedan heroj, putnik, susretne u svojoj životnoj bajci. Kad bajku razgolimo dobijemo priču života i zato nas tako privlače jer komuniciraju s našim bitkom, s našom dušom. Čuvajmo dušu.

Za nadolazeće dane radosti i svjetla, osim dobrim ljudima, hranom i pićem, zaogrnite se i bajkom, onom najdražom iz djetinjstva – Snježnom kraljicom, Ružnim pačetom, Pepeljugom, Djevojčicom sa žigicama, Malom sirenom, Crvenkapicom, Malom vilom, Mačkom u čizmama, Trnoružicom, Vukom i sedam kozlića, Stoliću, rasprostri se!, Lončiću, kuhaj!, Žabica divojka, itd.

Udruga Jak kao Jakov pomaže djecu oboljelu od malignih bolesti i njihove obitelji za vrijeme liječenja. Suvenire koje udruga izrađuje kroz godinu možete kupiti direktno u Udruzi, Karlovac, Radićeva ulica 23, na štandu Udruge u Lana centru u Karlovcu , naručite emialom udrugajakkaojakov@gmail.com, pogledajte FB i web – https://jakkaojakov.hr/

Čekaju vas anđeli u svim mogućim kreacijama, kuglice, prekrasan zidni kalendar za 2022. g., slikovnice o plišancima s kojima se Jakov družio u bolnici i još puno toga (ljubavi najviše).  

“Nijedan čovjek nije otok” – Ernest Hemingway

           

Ova rečenica mi se već nekoliko dana vrti u glavi sve od kako mi je prijateljica s tržnice donijela paket jaja i kilogram oraha. Naoko jedno s drugim nema poveznicu, ali kad sam se s tim pozabavila vidjela sam da ima.

            Na tržnicu nisam išla jer se oporavljam od ozljede i šepam po stanu pa sam zamolila prijateljicu da mi kupi jaja. Istovremeno me je druga prijateljica pitala hoću li uskoro ići na Utrinski plac jer se tamo orasi prodaju po povoljnoj cijeni. I tako sam povezala moju potrebu s prijateljičinom potrebom i obje smo dobile ono što smo trebale. A povezala nas je treća osoba.

            I onda mi je u misaoni proces došla Hemingwayeva rečenica: „Nijedan čovjek nije otok.“ Ne sjećam se priče, ali se i sad sjećam tamnozelenih korica sa zlatnim slovima. Sjedim i gutam tekst i u zadnji čas, pola sata prije maminog povratka s posla, ljutita perem šalice ili gulim krumpir i razmišljam što se dalje događa s pričom.

            I mora da postoji razlog zašto mi se ta rečenica utisnula u tijelo i misli i sad je izronila na površinu. Dan iza slušala sam fikcijsku priču o varšavskom getu i kako nismo izgubili samo tu generaciju koja je ubijena u logorima smrti i na ratnom polju već i sve one generacije koje bi se rodila da nije bilo rata. Zašto mi uopće sudjelujemo u ratovima?

            Možda bi moj djed imao brata ili sestru da pradjed nije ubijen na zapadnom frontu 1. svjetskog rata. Otišao je živ a vratio se u kuverti. Neki birokratski službenik, pitam se na kojem jeziku, piše prabaki da joj je muž umro za car. I to je to. Mogu si misliti kako je bila oduševljena.  

            Povijest piše činjenica i onako kako „pobjednicima“ odgovara, ali književnost vrvi romanima i tekstovima. Sjetih se Prohujalo s vihorom, 7000 dana u Sibiru, Violina iz Auschwitza,  Bijela garda, Slučaj Đžem, itd. Te tzv. fiktivne priče su vrlo stvarne jer pišu o emocijama i ljudima i kako strahota utječe na čovjeka.  Zamislite, stvoriti u logoru smrti violinu najbolje kvalitete, biti prognan godinama/desetljećima zbog političkih intriga, biti u gulagu zbog riječi, slobodnog mišljenja.

             I tako nam se povijest ponavlja. Izgubili smo se u potpunosti. Pametni aparati su nam mape i putokazi. Oni znaju sve, a mi kao omađijani, i jesmo omađijani samo nam je teško prihvatiti da nas se može programirati, zanemarujemo sebe, svoje tijelo i ono što nam poručuje a zanemarujemo i drugog čovjeka. Između nas se ispriječio zrak/narativ zvan napredak digitalnog doba.

            Nikola Tesla nam je u nasljeđe ostavio misao da je sve frekvencija i energija i da je cijeli svemir sazdan od toga. I mi smo, kao dio svemira, sazdani od frekvencije i energije.  I mi svakodnevno razmjenjujemo frekvenciju i energiju.

            Nije Hemingway slučajno napisao: „Nijedan čovjek nije otok, sasvim sam za sebe; svaki je čovjek dio kontinenta, dio Zemlje; ako More odnese grudu zemlje – kao da je odnijelo kakav rt, posjed tvog prijatelja ili tvoj vlastiti. Smrt svakog čovjeka smanjuje mene, jer ja sam obuhvaćen u čovječanstvu. I zato nikad ne pitaj kome zvono zvoni: Tebi zvoni.“

Čujemo li zvono?

7. prosinca 2021.

Priče koje meni (tebi) (nama) (vama) više ne trebaju

Od prije tjedan dana, nakon susreta s prijateljicom Elizabetom, počela sam svakodnevno, u jutarnjim satima, trčati ili hodati – ovisno što mi tijelo dozvoli. Ovaj put ne trčim ili hodam s namjerom da skinem koji kilogram ili osnažim tijelo već iz unutarnje potrebe da u tom vremenu, kad sam sama sa sobom, osluškujem svoje potrebe.

Vi koji ste u Zagrebu jučer ste osjetili mraz a možda i zamijetili kako je svojim dahom okitio travu, drveće i sve čega se dotakao. Nisam ljubitljica zime i mraza, ali me zadivio. Jutros druga perspektiva.

Od malena smo izloženi pričama obitelji, vršnjaka, društva i ponekad pojedine priče nosimo desetljećima ne shvaćajući da nam više ne služe. To su one u kojima iznova osuđujemo nekoga i nešto jer da njega ili nečega nije bilo naš život bi išao drugačije i uvijek se nadamo da bi išao pozitivnije nego što je ovaj trenutni.

Ne moramo biti zatvorenici naših priča. Možemo ih izmijeniti. Mozak funkcionira tako da ne pravi razliku između stvarnog događaja i onoga što stvorimo maštom. Eksperimentirajte. Meni je taj eksperiment donio novu obiteljsku priču. Ako niste možete o tom iskustvu čitati u tekstu Istinska vrijednost čitanja i pripovijedanja.

Ako vam treba inspiracija kako krenuti u susret s pričom koja vam više ne treba okrenite se prirodi. Promatrajte kako ona prolazi kroz godišnja doba i kako rješava određene situacije.

Mene fascinira vjetar i kako se drveće polegne pod njegovim naletom. Reći ćete, ali ima slučajeva kad vjetar iščupa drvo iz korijenja. Da, slažem se, svje je to proces, neka vam ta slika bude primjer da na svjetlo iščupate priče koje vam više ne služe. Pogledajte ih. Ne bojte ih se, ne sramite ih se. Pitajte se što bi bilo kad bi bilo i vidjet ćete što sve možete otkriti o sebi i ljudima oko sebe.

Sretno eksperimentiranje i otkrivanje.

Istinska vrijednost čitanja i pripovijedanja

Thanks to  RODNAE Productions from Pexels

Četiri godine se intenzivno družim s bajkama, narodnim i autorskim pričama, legendama, osobnim pričama. Uvidjela sam kako svaka priča, kad joj se prepustimo, i kad, i ako si postavimo pitanje: „Što iz ovoga (ove priče) mogu naučiti (o sebi)?“ donosi priliku za promjenu perspektive.

Pažljivim slušanjem i postavljanjem pitanja dolazimo do odgovora koja nam mogu promijeniti perspektivu i pomoći nam da priču koju smo si godinama, desetljećima, vrtjeli u glavi pretvorimo u nešto novo. Taj proces je vrlo ljekovit i iscjeljujući.  

Pisanjem, slušanjem i pripovijedanjem priča otkrivam sebe, otkrivam odgovore, pronalazim mape i nacrte, otvaram srce da mogu sugovornika vidjeti drugim očima. Kao pripovijedač i pisac pomažem drugog i podržavam ga. Otvaram mu prostore vlastite potrage i pronalaske nacrta i mapa. Upravo u tom procesu traženja leži istinska vrijednost čitanja i pripovijedanja.

A kako je počelo?

Čitajući jutros odlomak iz knjige The Healing Art of Storytelling autora Richarda Stonea dobila sam poticaj za eksperiment. Volim eksperimente jer mi donose spoznaje i uvide. Tako Slušanjem, maštanjem, propitivanjem, traženjem učim i mijenjam se.

U dobi od osam godina ostala sam bez oca. Taj odlazak za mene je i druge članove obitelji bio poput uragana. Mi se nismo znali nositi s posljedicama uragana. Nismo imali mapu kako izaći iz gotovo nerješivog labirinta.

Početkom 2021, godine nastupila sam kao pripovjedač na Chennai Storytelling Festival s osobnom pričom Good Bye to my Daddy koja govori o mom procesu iscjeljenja, pronalaska mape. Ako vas povuče možete poslušati na linku

Priču o Bijelim ljiljanima, koja je prethodila priči Goodbye to my Daddy možete pročitati na linku

https://www.zvonainari.hr/single-post/2017/06/22/bijeli-ljiljani-marijana-mary-mrvo%C5%A1

A slijedi priča Krug zahvalnosti i sjećanja

Ulazna vrata su se zatvorila. Tišina je nalegla na krov, zidove, podrume i dvorište. Nalegla je na nas. Pitanja su se rojila, no, odgovore nismo čuli. Nije to bilo vrijeme za odgovore.

Početak školske godine. Knjige i bilježnice nosim u plastičnoj vrećici. Nitko iz obitelji, od tri odrasla, nije primijetio da je prošlogodišnja torba potrgala. Nisam ih pitala. Nisam ih htjela zamarati pitanjem o nabavci nove školske torbe.  Da sam ih pitala, prenuli bi se oni i kupili mi novu torbu. Nisam ih željela prenuti. Pustila sam ih da budu u svojim mislima, u tišini i praznini koja nastane kad netko ode, kad umre.

Takva praznina nastala je u svakom od nas. Stvorilo se duboko i široko more, kao u narodnoj priči Dvadeset i četiri brata rođen u dvadeset i četiri sata.  Milan baca zlatnu čašu kako ga baba ne bi sustigla, nastane duboko i široko more i maba ga ne može preći, vraća se kući Tako smo se mi udaljili nakon tatine smrti.

Jednog dana,  ne sjećam se kako i tko je to započeo u naš dom i naša srca ušao je blagoslov.

Nedjeljni ručkovi bili su mučni. Odvijali su se u tišini isprekidanoj udarcima pribora za jelo o posuđe i škrtim razgovorima. Te nedjelje, u prosincu, sa snijegom u prozorima netko je predložio da se uzmemo za ruke i da blagoslovimo ručak. Malo smo se nećkali. Stric je htio nešto reći, ali je odustao.  Mama je plaho pogledavala. Osjetila sam meke prste. Baka se razumjela u zahvale.  

„Svevideći, Sveprisutni, blagoslovi ovaj dom i nas okupljene oko nedjeljnog stola. Olakšaj nam tugu, bol i prazninu po odlasku nama najmilijeg, onoga koji nas je povezivao, onoga koji je dodavao sol u naš svakodnevni život. Pomozi nam u našoj tuzi. Poveži nas, mi ne znamo kako dalje. Prospi svoju milost kako bi pronašli put.“

Kroz moje prste potekla je toplina dodira.  Pogledala sam ostale. Lica su im se opustila a tišinu je prekrio muški glas i ostali su uslijedili.

„Brate, nedostaješ mi, jako mi nedostaješ.“

„Sine, rano moja, svjetlo mog života, kako ću te preboljeti?“

„Sve je u tami. Obavijena sam tamom u kojoj gotovo da nema svjetla. Ne mogu disati i ne znam kako izaći iz tog bezdana.“

„Tata, ima pitanja na koje ne znam odgovor. Vidi, obećala sam teti Milki čokoladu koja je ostala u autu. Kako ću je sad isporučiti? Sad kad nema ni tebe niti auta kako ćemo putovati u grad?“

I od te nedjelje svake sljedeće i svakog svečanog ručka započinjali bi s krugom zahvalnosti i sjećanja.

Krug zahvalnosti i sjećanja nastao  je danas u mojoj mašti i smatram ga jednako važnim sjećanjem onima koja su se dogodila. Zahvaljujući tom krugu moj stric pomogao je meni i mami prilikom preseljenja u novi stan godinu i nešto dana nakon tatine pogibije. Baka nas je često posjećivala. Svojim mekim pogledom blagoslovila je svaki pedalj našeg novog doma. Donosila nam je voštane svijeće. Kad više nismo imali pčele kupovala ih je u crkvi. Sa  svijećama je donosila tatu jer su mirisale na njega. Od bake je naučio šaptati pčelama a one su, po njegovom odlasku, otišle jer je baka u svojoj tuzi zaboravili ispričati priču. Ja sam dobila novu perspketivu što se događalo u dušama članova moje obitelji i priliku da ih pogledam iz drugog mjesta.

Poželite li se i sami okušati u pisanju ili stvaranju osobne priče ili samo želite zabilježiti priču iz vlastitog života a ne snalazite se s riječima javite mi se – marymrvos@gmail.com. Zajedno možemo promijeniti perspektivu i otkriti što novo dolazi.  

Zagreb, 24. studenog 2021.

Knjige su pale. Narodne knjižnice su pale. Nije bilo krijesova. Zašgrgutao je ključ. Knjige na policama i u vitrinama šute. Unutar korica slova su se zbila. Čuvarevi gumeni potplati cvrče. Njegove oči traže nemir u redovima hrbtova i naslova. Nema dodirivanja. Nema zaljubljenog isčekivanja naslova. Nema šmrcanja nad odlomcima. Tišina. Vrata su se zatvorila. Čuvar čita. Provjeriti valjanost. Provjeriti starost. Provjeriti godišta. Provjeriti sadržajnost. Očistiti. Žigosati.

Biti čovjek – ljudske vještine (human skills) – art of storytelling

Slušam Simona Sineka i vrti mi se filmska traka poslovnih situacija u kojima sam se sretala s ljudima koji imaju i onima koji nemaju razvijene ljudske vještine (human skills). I nimalo nije teško sjetiti se onih koji su ih imali kao i onih koji ih nisu imali, tijelo zna, tijelo odmah reagira. Upravo vještine koje nas čine ljudima su najčešće zanemarene ili nevrednovane, tko to treba. Trebaju nam brojevi i postotci, ljudskost nam ne treba. Je li baš tako? Ne bih se složila.

Svi želimo biti tretirani ljudski, gotovo svi, ali zaboravljamo da zauzvrati i mi trebamo pokazati ljudskost prema drugima, barem prema većini. Vrijeme je da vrednujemo ljudske vještine koje imamo i razvijamo i učimo one koje još nemamo a umjetnost pripovijedanja nam u tome može pomoći. Neke od ljudskih vještina su:  

  1. Slušanje (listening)
  2. Strpljenje (patience)
  3. Empatija (empathy)
  4. Vještina vođenja teških razgovora (how to have dificult conversations)

Ljudske vještine (HUMAN SKILLS) možda i nisu najbolji hrvatski prijevod no interesantno je da se neke od ljudskih vještina razvijaju i prakticiraju kroz umjetnost pripovijedanja (art of storytelling).

Dobar pripovjedač mora znati SLUŠATI (listening), slušatelj također treba tu vještinu da bi priča bila shvaćena. Kroz procesu pripreme i izvedbe kod pripovjedača i proces slušanja i primitka kod slušatelja trebamo strpljenje (PATIENCE). Vrijeme koje provedemo slušajući ili pripovijedajući razvija empatiju (EMPATHY) koja nam tako često nedostaje u poslovnom okruženju. Teški razgovori, trebate nekome saopćiti da je dobio otkaz. Izuzetno težak posao, ako ste čovjek. Nažalost mnogim voditeljima ljudskih resursa ili društava nedostaje čovječnosti (ljudskosti, ljudskih vještina).

Sjećam se trenutka kad smo svi znali da se ured u Zagrebu, dio Zeelandia spol Češka, zatvara. Tri člana tima došla su u Zagreb da mi to osobno priopće. Još i danas smo si dobri a s nekima sam dugogodišnja prijateljica.

Također, imam i suprotno iskustvo, više njih gdje sam po odluci o otkazu tretirana kao da ne postojim iako sam do zadnjeg dana bila 110% na tom istom poslu.

Umjetnost pripovijedanja koju svaki dan prakticiramo kad ju osvijestimo može nam i te kako pomoći da postanemo bolje vođe, bolje radne kolege, bolji poslodavci, bolji radnici. Ljudske vještine daju ono “iznad” čega se svi sjećamo.

Primjer 1: serviser bicikla. Promijenio je gumu, ali se nije dosjetio pobrisati prašinu s kotača, ostali su otisci prsta. Odlično je napravio posao, ali nije razvio vještine koje daje ono nešto “iznad”. Nije pokazao svoje ljudske vještine za koje vjerujem da ih ima ali ih ne prakticira ili razvija.

Primjer 2: baka Zora na Utrinskom placu. Žena ima preko 80 godina i godinama prodaje povrće na otvorenoj tržnici. Suhe smokve su kao med. Uvijek raspoložena i nikad, baš nikad, se ne desi da je vagnula manje, ili točno ili više. Baka Zora je razvila i svakodnevno se koristi svojim ljudskim vještinama.

https://www.linkedin.com/posts/simon-sinek_theres-no-such-thing-as-soft-skills-activity-6848472066862137344-iezQ

Maslačkov korijen

Kolona pješaka pred vratima tvornica

Kolona pješaka pred bolnicama

Kolona pješaka pred sudnicama

Na znak zvona ulaze, traže mjesto

U prizemlju, na hodniku

U potkrovlju i pod zemljom.

Pješaci marljivo ispunjavaju formulare,

obrasce i prate papire sa žigovima koji kažu

Tko, što, kada, gdje i kako.

Pješaci pišu tintom što nekad mijenja boju

iz plave poteče crvena

neki su pri ulasku morali dati krv za provjeru.

Pješaci grade mostove

Pješaci prave ograde

Pješaci mrijeste ribu za ulov i izlov

Pješaci mrijeste vlastiti naraštaj

O njemu brinu pravde branitelji

Pješacima manjka vremena

Pješaci su u žurbi

Satovi ručni, zidni, stolni, digitalni riču

Nemaš vremena! Požuri!

Za rana jutra pješaci troše normabel

Za smiraj dana pješaci piju permabel

Za noć pješaci uzmu zombabel.

Satovi ručni, zidni, stolni, digitalni zriču

Toliko toga imaš za napraviti. Požuri se. Sat otkucava. Nama nazad.

Pješaci putuju na posao

Pješake hvata umor

Pješaci odlaze na odmore

Pješake hvate umor

Pješaci odlaze u bolnice

Satovi ručni, zidni, stolni, digitalni kriče

Ustani! Obucu se! Kreni!

Ustani! Svuci se! Lezi!

Pješacima ništa ne pomaže

Pješaci su sve blijeđi, memljiviji

Sipaju se kao snijeg pršić

Lome kao mrvice odstajala kruha.

Testovi pokazuju

Pješacima nedostaje soli.

Nitko ne zna kako posoliti pješake

Nitko nije napisao proceduru.

Eksperimentiramo.

Pješaci dobivaju novi lijek

Čekamo.

Pješaci su sve umorniji

Koža im je sve sivlja

Kosti poput leptirova krila.

Pješaci postaju pepeo grobnih parcela

Kupljenih na kupone skupljenih iz žitnih pahuljica.

Odjednom, šum vjetra i jablanova

i pucketanje korijena maslačka što raste.

Pješaci se bude

Pepeo im postaje slaniji dok slušaju kako raste maslačak.

Vide kako se provlači kroz pukotine asfalta

Proviruje žutom glavicom

Odoljeva.

Od korijena mu vonja med pješakovih stanica.

Pješaci se bude

Od njihova grohotna smijeha tresu se grobne parcele.

Prijavili su paranormalna događanja u Aleji maslačaka

Ona je sad zaštićena pravdo braniteljima za pepeo pješaka.

Groblja su napokon mirna

Šum vjetra i jablanova

i pokoja truba za novog pepeljastog pješaka.

@marym 16. rujna 2021.

Objavljeno na portalu radiogornjigrad.wordpress.com