Zbirka stihova „Pod svjetlom anđela“ autorice Ivančice Rubido objavljena je 2020. g. u izdanju Udruge „Jak kao Jakov“ iz Karlovca. Ivančica stihovima progovara o sinu Jakovu i njihovom putovanju od trenutka kad su saznali da je Jakov bolestan do njegovog odlaska, njegove smrti.
Knjigu sam dobila na posudbu krajem 2022. g. Ostavila sam ju pokraj uzglavlja pored nekoliko drugih knjiga koje istovremeno čitam. Gledala sam korice a gledale su one mene sve do prvog dana Nove godine Uz Ivančičine stihove dan je postao poseban, jer nisam mogla ni jednu pjesmu ostaviti za sutra, morala sam ih sve pročitati u dahu.
Jakova nisam upoznala jer je njegov život završio prije nego sam upoznala njegovu mamu, tatu i brata kroz volonterski rad u Udruzi „Jak kao Jakov“. Vidjela sam ga na slikama i u spotu koji je snimio, i doživjela njegovo prisustvo u pucanju balona na promociji slikovnica koje su nastale iz bilježnica, dnevnika, koje je Jakov pisao dok je boravio u bolnici.
Kroz stihove upoznajemo Jakova, dječaka viteza, koji je silno volio život i želio je svima poručiti da ga isto tako bez zadrške vole. Prolazimo s Ivančicom, koliko možemo, trenutke neizvjesnosti, straha, nadanja, očekivanja i odlaska iza kojeg, u početku, zavlada potpuna tišina.
U pjesmi “Sveti Nikola” Ivančica se pita što pokloniti anđelu koji više nije tu – košaricu cvijeća ili kokos koji je Jakov tako volio. Slova su mi se zamaglila od suza jer Sveti Nikola ima posebno mjesto u mom srcu. Sjeća me na dan svetosti u mojoj obitelji iz djetinjstva kad se za stolom slavilo i radovalo i volim kokos. U trenutku čitanja duše nam se povezuju i zajedno sa Svetim Nikolom grlim i nju i Jakova.
“Što bismo sada trebali raditi mi?” pita se Ivančica, ali i svaka osoba koja ostane kad mu ode netko blizak. Neopisivo si tužan i ništa ti nije jasno a ljudi govore, ono što misle da treba, kako vrijeme liječi sve.
Rekla bih da vrijeme ne liječi ništa već lijek dolazi od onoga što kroz vrijeme smisleno učinimo sa svojim životom. Da našim milima a tako i Ivančica svom Jakovu pokaže da živi punim životom jer je to jedino važno.
Stihovi su vrlo bolni i pitanja se odbijaju od tišine i uvjerenja da nitko ne čuje pa ni onaj koji nas je stvorio a ipak Ivančica pronalazi snagu i zna da treba živjeti najintenzivnije što može što poručuje i nama, njenim čitateljima da učinimo isto.
Ivančica, osimo Jakovu, piše i o drugim anđelima i kaže „Oni su nešto posebno“, na prvi pogled kao lutke od porculana, ali ako ih malo bolje pogledate vidite koliko su snažni.
2000 g. u sklopu projekta bila sam na onkološkom odjelu. Sjećam se dječaka koji je izgledao kao porculanska lutka a recitirao je stihove o orahovoj ljusci i cijeli svemir mu se klanjao. U tim očima iščitavao se smisao života, jer u očima anđela treperi istina.
Ivančica svoje stihove posvećuje i smrti pjesmom „Bez imena“ i kaže da je Bezimena došla sva u bijelom i ostavila Ljubav. Ivančica filozofski a jednostavno progovara o onome čega se najviše bojimo – smrti, i o čemu se rijetko i škrto govori u našoj kulturi.
Ivančice, hvala ti što si otvorila svoje srce i poklonila nam ove stihove. Čitki su, ali nimalo laki. Mnoge emocije uzburkaju, ali su puni ljubavi i nježnosti i zahvalnosti na životu.
Svima koji žele susret sa zbirkom preporučujem da kontaktiraju Udrugu „Jak kao Jakov“ iz Karlovca.
email: udrugajakkaojakov@gmail.com
mary mrvos 