Putopis

Više od godinu dana živimo po neljudskim pravilima. Mnogo smo toga trgovali za sigurnost, ali najteže nam pada ograničenje kretanja. Ljudi pričaju kako im je koža postala tijesna. Ja sam otpustila mnogočega nevažnog, ali ne i putovanja. Danas putujemo s Dominikom Alkovićem.

Dominik živi u Slavonskom Brodu i učenik je prvog razreda Sportske gimnazije. Desetak godina trenira gimnastiku i pobire medalje na raznim natjecanjima. Na YouTube kanalu Gimnastička gimnazija možete provjeriti kako to izvode prekaljeni gimnastičari, Dominik i prijatelj, te kako i sami možete pokrenuti vlastito tijelo.

https://www.youtube.com/channel/UCA2jVCfEQMNOelJY6q-qUUQ

Dominik je za školsku zadaću trebao napisati putopis. Uz sugestije mame Elizabete koja ga je sjetila na Skitnje Matka Peića Dominik nas vodi na putovanje od zeleno-žutog Slavonskog Broda do plavičaste Korčule.

Putovati možemo na razne načina. Možemo čitati putopise, možemo slušati pripovjedače, možemo pisati o vlastitim putovanjima, možemo sklopiti oči i maštati. Ne trebaju nam ausvajzi.  

Kad smo otvoreni i slobodni pojave se rješenja.

Vežite se! Dominik nas vodi na Korčulu.

P.S. Radovalo bi me da se Dominik još raspisao, no profesorica hrvatskog jezika je ograničila esej na 300 riječi.


Image by janusrom from Pixabay 

Putopis

         Opake, svima poznate 2020. godine, moja cijela obitelj ide zajedno na ljetovanje. Idemo na prekrasan otok, u Dalmaciji, Korčula. Odlučili smo ići malo drugačijim putem. Putovali smo kroz srce Bosne i Hercegovine.

         Spakirali smo sve stvari i krenuli u 2 sata ujtro. Put noći umara pa smo tako brat i ja zaspali. Probudili smo se na putu gdje vlada opuštajuće zelenilo. Gledali smo te livade, koje su bile ravne poput kuhinjskog stola I zelene kao kornjača što blista u vodi, oduševljeno. Cijelim putem smo se brat i ja smijali i igrali. Stigli smo do najljepšeg dijela puta, bez da računamo more, do visokih planina i vrhova strave. Planine su nas dovele do poluotoka Orebić gdje smo trajektom prešli na Korčulu. Stigli smo, još se nismo ni raspakirali, a društvo nas već pozdravlja. Plaža nam je bila blizu smještaja pa smo išli sami do nje. Jedva sam dočekao pozdraviti svog starog prijatelja Otoćića. Taj otok je moj prijatelj još od kad sam bio dijete. Svaki dan plivam do njega. Ovaj put sam probao veslati u brodu do njega. Osjećao sam se kao Viking dok sam veslao. Pri povratku na plažu sam vidio četiri Periske. Radili smo vratolomije i skakali u more s mola.

         Pokazivajući što znam, upoznao sam nove prijatelje. Pošto su oni domaćini, pokazali su mi najljepše plaže na cijelom otoku. Osjećaj je bio kao u raju. Valovi su udarali po nama dok smo se mi igrali picigina, poslje zakopavanja u pijesku.

         Rt. Ražnjić je jedno od najopakijih, najopasnijih, ali najljepših mjesta na otoku. Takve pridjeve je dobio zato što nema hladovnie i sve su stijene ispod nogu šiljaste i naoštrene kao noževi. Tu su najveći valovi i najhladnija voda jer je na otvorenom moru. Skakali smo s najviše stijene u vodu, dubine 30 metara. Bilo je nezaboravno.

         Odmor je prošao kao da je netko pucnuo prstima. Ipak sam se želio vratiti svom najdražem psu i macama te mojoj najvećoj ljubavi – gimnastici. Ljetovanje mi je donijelo nove prijatelje i super provod. Iako je po mnogočemu bila opaka 2020. godinu pamtit ću je po najljepšem ljetovanju.

Autor putopisa: Dominik Alković