Priče znaju put

bestfriends-blonde-clear-sky-377945.jpg

Priče znaju put naslov je radionice kojoj sam prisustvovala protekli vikend u organizaciji Instituta za waldorfsku pedagogiju pod vodstvom Susan Perrow koje je autorica nekoliko knjiga u kojima govori o iscjeljenju kroz priče. Rekla bih da je Susan putnica što pod svojim krilima nosi priče i pera, čuva i sjeća nas na ono što nam je sveto i univerzalno: ranjivost, izloženost, jedinstvenost. Njene priče uglavnom namijenjene djeci različitog uzrasta ali i odraslima. Dvije knjige prevedene su i na hrvatski jezik, mogu se naručiti kod izdavača Ostvarenje d.o.o. ili posuditi u javnim knjižnicama.

Radionica se svojim sadržajem odlično uklopila u prostor Waldorfske škole Zagreb. Zelenilo, ptičji cvrkut, pijetlovo kukurikanje, guščje hisanje, kravlje mukanje. Nije nedostajalo čaja, kave i vrijednim rukama svijenih kiflica, slanih i slatkih. No, ne bih rekla da je to bilo presudno za stvaranje priča po odslušanom predavanju. U tih zadnjih sat i pol čekao nas je najveći izazov. Kao u bilo kojem izazovu trebalo je smoći snage, savladati zadnje korake i stići na cilj. Trebalo je ujediniti i povezati energiju timskog rada i uspjelo nam je. Stvoreno je novih šest ili sedam priča. Neke su odmah spremne za izlazak na svjetlo dana, neke treba dodatno izbrusiti ali sve su jednostavno rečeno posebne i moćne.

Ne znam hoću li i sama pisati priče koje bi mogle imati terapijski karakter mada sam negdje u ovo vrijeme prošle godine sebi napisala priču pod naslovom Bijeli ljiljani. Bio je to moj način da se oprostim s ocem koji je jednog dana istrgnut iz mog života, doživio je nesreću i nije se više vratio kući. Danas kad o tome razmišljam nesretni slučaj koji je zadesio moju obitelj može se usporediti s tsunamijem. Razorne posljedice su strašne. Odjednom budete istrgnuti iz svega poznatog i kad vas se baci nazad tek ste naoko svoji, treba vam vremena da se sastavite, treba vam i ritual da se s osobom koja je naprasno otišla oprostite na način koji je vama prihvatljiv. Za mene je to bila priča. Trebalo mi je nekoliko desetljeća da se oprostim na vlastiti način kroz proces stvaranja.

Ima još nešto s radionice što mi se urezalo u um. Kako su se priče čitale Suzan ih je uz pomoć prevoditeljice zapisivala i u jednom momentu je komentirala kako svaki put bude oduševljena snagom koje priče napisane na ovom području nose u sebi. Jedna polaznica je komentirala da mi imamo zločestu djecu. Zaboljelo me je to čuti. Zaboljelo me da nam je teško prihvatiti pohvalu od drugog, ne nužno svima ali mi je to otvorilo novi prozorčić prihvaćanja bogatstva područja na kojem živim. Stoljećima smo plaćali račune Habsburgovcima, Osmanlijama, Mlečanima, Francuzima, Mađarima i nosimo nevidljiv pečat da smo si sami krivi za sve što nas zadesi. Nismo. Treba vremena i hrabrosti odbaciti stoljeća zastrašivanja, neznanja, podčinjavanja, iscrpljivanja i dozvoliti vlastitim vrijednostima da zasjaju.

Možda bi trebalo napisati priču za iscjeljenje regije. Više od svega trebamo jedni druge promatrati otvorenog uma i srca, biti si podrška, mentor, motivator i onaj koji navija dok netko čini hrabre korake. Tada će nestati korupcija, nepotizam, krađa, zastrašivanje, ulizivanje i sve ono što nam nagriza društvo. Dobro je da u tom procesu krenemo od sebe kao i da počnemo njegovati zdrav stav prema društvu koji podrazumijeva da se parazitu, lijenčini, lopovu reče što ga spada i da mu se ponudi odlazak ili promjena. Ono što ne treba podrazumijevati je zahvala za sve što je dobro učinjeno, baš svaki put i po stoti (tisućiti) put.

Fotografija – Pexels