Kako je prošao „Susret s Ivanom i Hansom kroz umjetničko pripovijedanje i igru“ na 16. Ogulinskom festivalu bajke?

U ožujku sam se prijavila za nastup na 16. Ogulinskom festivalu bajke s projektom “Susret s Ivanom i Hansom kroz umjetničko pripovijedanje i igru”. Prije 10ak dana projekt je dobio zeleno svjetlo. Krenula je nervoza. Znate kako je to biti u vlastitom gradu i to prvi put u ulozi umjetnika pripovjedača. Osjećala sam veliku odgovornost, ali radost i uzbuđenje. Utisci se još sliježu. Pripovijedala sam prvog festivalskog dana, u petak 11. lipnja 2021. g.

Upoznala sam Perrya Grounda, predivnog pripovjedača koji je doputovao iz Amerike. On je nastupao prije mene s pričom o tome kako je medvjed zaradio kratki rep i kako je on završio publika nestala. Knedla u grlu. Što ćemo sad? Pričati drveću? Predstavim se Perryu i tako nas dvoje razgovaramo 10ak minuta. Pričamo o pripovijedanju, publici, pričama i marketingu. Dok smo mi pričali pojavili su se prvi slušatelji, pardon, slušateljice, dvije djevojke šestog razreda. Nisam ih pitala iz koje su škole jer u gradu Ogulinu postoje dvije osnovne škole O.Š. Ivana Brlić-Mažuranić i O.Š. Prva osnovna škola (nekad poznata pod imenom OŠ Rade Janjanin, škola koju sam pohađala od 4A do 8A). I kako sam započela s pričom Ivane Brlić Mažuranić „Kako je Janica guščarica krenula u školu“ tako se broj slušača povećavao. Do kraja Andersenove priče „Slavuj“ gledalište je bilo gotovo puno.

Ako me pitate kakva sam bila, kako sam pripovijedala, ne sjećam se. Ušla u trenutak, pod nogama zelena meka podloga okružena drvećem, zrake sunce proviruju kroz lišće, ispred mene lica malih i velikih slušatelja, i priče koje se žele ispričati. Mislim da je sve ostalo na sceni Đulinog vrta, a znam da će izniknuti jednog dana kao skriveni dar. Ono što znam je da sam se dobro zabavljala pa se nadam da je dio te čarolije prešao i na publiku koja je bila divna.

Imala sam priliku razgovarati s djedom i unukom, pravim zaljubljenicima u priče, rekla bih pravim profesionalcima koji si pričaju priče i komentiraju ih. Nadam se da će unuka Eva, ako sam dobro upamtila ime, uskoro i sama pričati priče ogulinskoj publici

Priložene fotografije su objavljene na FB stranici Perry Ground – Talking Turtle Stories. Nisam imala „službenog fotografa“ pa su ove fotografije pravi dragulji. Od uzbuđenja nisam fotografirala. Čini mi se da u takvim situacijama fotografija ukrade moj unutarnji doživljaj a ovaj bih svakako htjela zadržati.