Odluka

Falling Man (fotografija Richard Drew, 2001)

Čovjek koji pada

Čovjek koji padne na ledu dočeka se vlastitim ramenom

poravnavajući rukom bolno mjesto

tek malo nagnječen vrati se u prvobitno stanje.

 

Čovjek koji padne s visine oblaka čini se nestvarnom mogućnošću

Ikarusa suvremenog doba bez krila što gore pri padu.

pada uhvaćen okom kamere, iako ne, svojom željom.

 

Čovjek koji pada na stepeništu povrijedi članak,

bolno mjesto premaže pomadom i živi dalje

 

Čovjek koji pada zbog igre prijestolja

u zadnjim trenutcima života preuzima inicijativu

slobodan u padu vlastita nestanka.

Fotografija poznata pod imenom Falling man zabilježila je trenutak u vremenu koje nije ni sad, niti će biti u budućnosti. Fotografija koja svakom od nas priča osobnu i globalnu priču. Dok ju promatram čini mi se da ju na momente raščlanjujem i sastavljam pokušavajući pri tome uhvatiti nevidljivo značenje, na momente ju prepuštam Biću da je osjeti , da je usvoji.

U tom procesu si postavljam pitanja i tražim odgovore. Da li je o nečemu razmišljao? Da li se nekoga sjećao? Je li bio na granici boli ili je sve nestalo? Što bih ja učinila na njegovom mjestu? Da li bih skočila iz goruće zgrade koja se urušava ili bih odlučila ostati i biti prekrivena tonama betona i stakla.

I dalje ju promatram privučena njenom jednostavnošću. Osjećam kako se divim usklađenosti čovjeka i pozadine. Ne mogu odoljeti da se ne pitam. Da li je u životu težio jednostavnosti i eleganciju? Da li je volio biti precizan i točan? Da li je odlukom o skoku iz goruće zgrade dobio glavnu ulogu u plesnoj predstavi kojoj promatrač nije/nema pristup?

Fotografija je uhvatila jedan trenutak i ona u nama izaziva ili ne izaziva emociju ali ono što ona meni poručuje je ODLUKA, koja je, kao i uvijek, naša.

© Marijana Mary Mrvoš

Crna kronika

12188936_1147525525274980_8677720858266973446_n

Rijetko čitam ili obraćam pažnju na naslove iz crne kronike. Vjerujem da se takvo što ne događa ljudima koje poznajem. Kupujući danas vodu u trgovini samo sam očima preletjela preko naslova kako je jedna djevojčica, vrlo mala, bila zanemarena i izložena drogi. Potom dobijem email da je dio te priče osoba koju poznajem iako je dugo nisam vidjela. Tad pročitam tih nekoliko redaka i razmišljam o tome kako je na prvu priča tužna, ipak to je samo priča površinskog sloja. Iza te priče najvjerojatnije postoji nekoliko priča. To je poput procesa stvaranja torte kad slojeve biskvita režemo i premazujemo kremom i ponavljamo nekoliko puta. Sve završimo nekim oblikom glazure, okitimo jestivim ukrasima i s radošću čekamo kad ćemo tortu razrezati i otkriti što se skriva u biskvitu, što u fili i kakvi su ukrasi.

Od kad sam pročitala tih nekoliko rečenica u kojima ništa ne saznajemo o biskvitu i fili eventualno vidimo pokvarenu tortu pitam se kad je izgubila vjeru u sebe ta vesela i vedra osoba kakve je se ja sjećam. Jesam li krivo čitala znakove, jesam li se dala zavesti glazurom ili se ona pokolebala uslijed životnih okolnosti koje je stvorila svojim odabirima i odlukama. Može biti i jedno i drugo, može biti i posljedica vrlo raširenog uvjerenje kojim nas se hrani odasvud da nam trebaju spasitelji, da nismo sposobni sami suočavati se s vlastitim odlukama i da će netko drugi riješiti ambis u koji smo upali.

U nama je snaga nemjerljiva i kako god crno bilo i u kakav god ambis upali možemo se izbaviti stoga ja vjerujem da priča s naslovnice crne kronike ne mora neminovno ići prema daljnjoj destrukciji i uništavanju ljepote našeg vlastitog postojanja. Ipak, kojim god putem da krenemo to ja naš vlastiti put, na nama je da ga prihvatimo i da nikome ne sudimo jer svakom osudom sudimo i sebi.