Violina

 

brown violin
Photo by Ylanite Koppens on Pexels.com

 

 

Jučer i danas bavim se pisanjem sinopsisa za roman. Trebalo bi biti jednostavno, autor bi trebao znati što se u njegovom romanu događa. Tko drugi ako ne on? Napisala sam sažetak, shvatila koliko roman ima poglavlja i dala se na sažimanje svakog od njih. Trenutno raspolažem s tri verzije, zadnja je najgora i trenutno mi se čini da niti jedna ne valja. To je trenutno stanje. Znam da će doći moment kad ću zasukati rukave, pustiti prste da prelijeću tipkovnicom (očito davno nisam putovala avionom i trebam negdje otputovati) i slovo po slovo sinopsis će biti gotov, srce će biti zadovoljno, potapšat ću se po ramenu.

U međuvremenu sam uzela predah, između sinopsisa koje sam napisala i onoga koji čeka da ga pustim van. Zajahala sam modernog konja i otišla na tržnicu kupiti breskve i dinje koje su ove sezone božanstvene. Počastila sam se mjestom u kafiću i šalicom čaja. Zadubila sam se u knjigu koja me je potaknula na ovaj post.

Riječ je o knjizi „Violina iz Auschwitza“ Marie Angels Anglada, u izdanju Hena.com, u prijevodu Borisa Dumančića. Prednja strana korica je u dječje plavoj, dijagonalno je ispresijecana bodljikavom žicom na koju su se uhvatile note. Naslov romana je ispisan bijelim slovima na crnoj podlozi, slova me podsjećaju na kaligrafiju.

Kad sam posuđivala knjigu u knjižnici sjetila sam se priča o muzičarima zatvorenicima koji su u logorima imali nešto bolji tretman od ostalih zatvorenika, ako se to može nazvati boljim tretmanom, nisu odmah bilo poslani na smaknuće. Sjetila sam se scena filma Saulov sin koje su mi se vraćale dok sam čitala. Kako tako lijep tekst može govoriti o nečemu nepojmljivo strašnom?

Gotovo svake godine posjetim neku od projekcija u sklopu Festivala tolerancije – Festival židovskog filma. Nekoliko puta sam prisustvovala predavanjima na kojima su govorili preživjeli logoraše koji su bili zatočeni u više koncentracionih logora, i u Auschwitz-Birkenau. Sjedite, gledate i pokušavate zamisliti. Što su ta tijela, ta bića preživjela, kako su preživjela? Pokušavate, iako znate da to ne možete pojmiti, ali oko srca osjećate tugu, beskrajnu tugu. Isto mi se dogodilo danas na 145 stranici kad sam gotovo kriknuti od bola u sred kafića gdje su ljudi čavrljali.

Ova knjiga bi, iz više razloga, trebala biti dio školske lektire i to od prvog do četvrtog razreda srednje škole, vjerujem da bi sedmaši i osmaši bili spremni za to štivo. Prije svega, prelijepo je napisana i prevedena, ništa nije suvišno, svakom stranicom želite saznati još i još, emocije rastu od glagola, gladan sam, sam sam spustio hlače ili imenica, iz stvarnih logorskih dokumenata, 3000 kg ženske kose, 50 kg zubnog zlata, ukupno xy stočnih vagona. Roman priča priču o Danielu, majstoru violine iz Krakova, koji usred koncentracijskog logora smrti izrađuje violinu, precizno mjeri svaki detalj instrumenta, ništa ne prepušta slučaju, zvuk treba biti savršen kako on i umjetnici muzičari ne bi završili u kamionu za smaknuće. Roman priča o povijesnim činjenicama i našem naslijeđu. To naslijeđe nije nestalo, s nama je, događa se i danas, zatvarali mi oči pred njim ili ne. Nasljeđe treba upoznati, treba htjeti biti drugačiji čovjek, ne ljut, ne bijesan, ne pohlepan, ne gramziv, ne slijep, čovjek, blag, empatičan, dobar prema sebi i drugima.

Maria Angels Anglada (r. Vic, 1930. – u. Figueres, 1999.) katalonska je spisateljica i pjesnikinja. Djelovala je i kao književna kritičarka te sveučilišna profesorica. Proslavila se romanom „Violina iz Auschwitza“, roman je preveden na dvadesetak jezika i ubraja se u nezaobilazno djelo o holokaustu.