( …)
Nekad je ona dječacima u školi iz lektire, jer se smatralo da im to ne treba, opraštala nepročitane knjige. Samo bi ih pogledala i značajno klimnula žmireći na nevješto napisane zadaće. Pravila se da ne čuje šaptanje pod satom, ignorirala je kašljucanja i zamuckivanja. Zatvarala je jedno, budimo iskreni oba oka i davala im dobre ocjene
Gotovo cijelo desetljeće nije razmišljala o nepravdi koju je činila djevojčicama, onim sjajnim koje su čitale više no što se tražilo, onim prosječnim koje su čitale dovoljno. Svaki put kad bi upisivala ocjenu ponavljala je predanošću vjernice: „ Sposobne su, snaći će se, o njima se ne treba brinuti.“ A onda, jednom, dok je čitala sastavak na zadanu temu „Što želim biti kad odrastem“ ostala je zatečena sastavkom djevojčice koja je napisala da želi biti direktorica izdavačke kuće. „Direktorica, gle što je odlučna“ pomislila je pritom nabirući nosnice. Do kraja sastavka je plakala. Ta djevojčica spoznavala je svijet bolji od nje, poučila ju je nečemu što još i danas njeguje u sebi, da promatra ljude, pojedince, ne masu.
Od sljedećeg dana, bio je petak, dječaci više nisu imali popust na sentiment. U početku su je gledali u čudi, šarajući očima, pitajući se „Što se promijenilo, zašto je takva, što sad?“ Morali su prionuti kako bi zaradili ocjenu. Budući direktori, alatničari, vodoinstalateri, baletani, spisatelji i novinari trebali su se iskazati jednako kao i njihove školske kolegice. Školom se širio šapat o nepopustljivoj Mini. Kolegama u zbornici nije bilo jasno što se dogodilo. Ona je od tog dana izgubila želju za udajom.
(…)
*Pri kratkom boravku u Dugom Selu zamijetila sam grafit žene koja čita. Mogla bih ga promatrati i promatrati. Naći ćeta na njega na putu od željezničke stanice Kolodvorskom ulicom prema sjeveru. Usput sam primijetila slastičarnicu, ali se nisam osladila. To za neki drugi put.