Kako je prošao „Susret s Ivanom i Hansom kroz umjetničko pripovijedanje i igru“ na 16. Ogulinskom festivalu bajke?

U ožujku sam se prijavila za nastup na 16. Ogulinskom festivalu bajke s projektom “Susret s Ivanom i Hansom kroz umjetničko pripovijedanje i igru”. Prije 10ak dana projekt je dobio zeleno svjetlo. Krenula je nervoza. Znate kako je to biti u vlastitom gradu i to prvi put u ulozi umjetnika pripovjedača. Osjećala sam veliku odgovornost, ali radost i uzbuđenje. Utisci se još sliježu. Pripovijedala sam prvog festivalskog dana, u petak 11. lipnja 2021. g.

Upoznala sam Perrya Grounda, predivnog pripovjedača koji je doputovao iz Amerike. On je nastupao prije mene s pričom o tome kako je medvjed zaradio kratki rep i kako je on završio publika nestala. Knedla u grlu. Što ćemo sad? Pričati drveću? Predstavim se Perryu i tako nas dvoje razgovaramo 10ak minuta. Pričamo o pripovijedanju, publici, pričama i marketingu. Dok smo mi pričali pojavili su se prvi slušatelji, pardon, slušateljice, dvije djevojke šestog razreda. Nisam ih pitala iz koje su škole jer u gradu Ogulinu postoje dvije osnovne škole O.Š. Ivana Brlić-Mažuranić i O.Š. Prva osnovna škola (nekad poznata pod imenom OŠ Rade Janjanin, škola koju sam pohađala od 4A do 8A). I kako sam započela s pričom Ivane Brlić Mažuranić „Kako je Janica guščarica krenula u školu“ tako se broj slušača povećavao. Do kraja Andersenove priče „Slavuj“ gledalište je bilo gotovo puno.

Ako me pitate kakva sam bila, kako sam pripovijedala, ne sjećam se. Ušla u trenutak, pod nogama zelena meka podloga okružena drvećem, zrake sunce proviruju kroz lišće, ispred mene lica malih i velikih slušatelja, i priče koje se žele ispričati. Mislim da je sve ostalo na sceni Đulinog vrta, a znam da će izniknuti jednog dana kao skriveni dar. Ono što znam je da sam se dobro zabavljala pa se nadam da je dio te čarolije prešao i na publiku koja je bila divna.

Imala sam priliku razgovarati s djedom i unukom, pravim zaljubljenicima u priče, rekla bih pravim profesionalcima koji si pričaju priče i komentiraju ih. Nadam se da će unuka Eva, ako sam dobro upamtila ime, uskoro i sama pričati priče ogulinskoj publici

Priložene fotografije su objavljene na FB stranici Perry Ground – Talking Turtle Stories. Nisam imala „službenog fotografa“ pa su ove fotografije pravi dragulji. Od uzbuđenja nisam fotografirala. Čini mi se da u takvim situacijama fotografija ukrade moj unutarnji doživljaj a ovaj bih svakako htjela zadržati.

Nova sezona pričanja priča pod nazivom Priče koje živimo i priče koje trebamo

Klek-dusko (2)
Fotografija Duško Kosanović

Ovih dana započinje jesenska sezona pričanja priča pod nazivom – Priče koje živimo i priče koje trebamo. Početak sezone povezan je i s mojim novim projektom u kojem istražujem i ispreplećem priče Ivane Brlić Mažuranić i Hansa Christiana Andersena. Čitajući tekstove o Ivaninom stvaralaštvu i životu često zastanem nad činjeničnim podacima da je rođena u Ogulinu i da je u Ogulinu kraće vrijeme boravila sa šest i ponovno s dvanaest godina. Razmišljam i o njenim zapisima u kojima piše da ju je priroda u Ogulinu snažno dojmila, taj tajanstveni, zastrašujući a vrlo šarmantan Klek ta ponekad neukrotiva (vrijeme bujnosti i poplava) ponekad krotka (ako je to za prirodu primjeren pridjev) rijeka Dobra koja odjednom nestane među stijenama i daje vam priliku da priči date svoju verziju kraja ili novog početka. Razmišljam može li mi priroda pomoći u pripremi njenih priča. Razmišljam o glavnim i sporednim likovima, životinjama, prirodnim pojavama i o mom vlastitom životu.

Svako me jutro blagoslovi novim početkom. Otvaraju mi se mogućnosti da učinim ili ne učinim da odaberem treći ili četvrti put da se ušuškam pod pokrivač s dobrom knjigom.  Dok živim, jer jednog dana se neću probuditi, pričam si vlastitu priču.

Znam. Ima dana kad je priča pregorena, suha, nedovoljno začinjena, nedopečene, ipak, svaka se priča oživi kad mi oživimo. Priče nas njeguju iznutra. Dođu do nas kao proza, poezija, razgovor s prijateljima, susjedima, obitelji, neznancima. Dođu i neverbalnim putem kroz osmijeh, zagrljaj, dodir, pogled.

Sve sam uvjerenija da priče čak i kad su djelo fikcije nisu izmišljene. Reći ćete mi da sam pomiješala lončiće, ali nisam. Pregledajte na netu naslove i podnaslove, sjetite se političkih govora, razgovora za posao, razgovora s obitelji. Sjetite se tih priča i razmislite ne događa li se oko nas priča koju je netko zamislio ili koju smo sami zamislili. S pričama treba biti na oprezu, stoga, obratite pažnju na priče koje pričate i potražite one koje trebate.

Novu sezonu pričanja priča možete poslušati drugog i zadnjeg četvrtka u mjesecu u prostorima udruge Živi Atelje DK, Ilica 110, Zagreb s početkom od 19 sati. Ulaznica je na bazi donacije od 20 kn. Planirani datumi su 26.9; 10.10; 31.10; 14.11; 28.11.; 12.12.

Radujemo se budućim susretima i pričama.

Mary & Mačak