Priče su za djecu

knjige_ljubljana_2018 (2)

Prije nekoliko godina na Ogulinskom festivalu bajke slušala sam jednu pripovjedačicu. Odvela nas je, s lanternom u ruci, do Parka izviđača. Na kraju parka, skriven pogledu bunkerom iz II. svjetskog rata stvori se blag prirodan pad što završava uskom ravnom površinom obrubljenom s nekoliko stabala. Idealan prostor za pripovijedanje – prirodan amfiteatar. Sjela sam na festivalski program jer nisam imala prostirku ili jastučić. S laktovima na koljena i glavom između dlanova slušala sam i uživala. Poslije sam, po povratku kući, mami ispričala sve priče i pri tom bivala iznenađena sposobnošću pamćenja. Gotovo da sam ih zapamtila od riječi do riječi. Bila je moćna ta pripovjedačica. Tog dana, sjeme što je posijano u meni, rekla bih i prije rođenja, počelo je vibrirati i svakim danom sve više i više izbija van.

Mene priča opčini i dok ju čitam, i dok ju pričam, i dok ju slušam a nedavno sam s više mjesta, prilikom pripovjednih događaja, čula ljudi kako komentiraju da su priče za djecu. Čuvši to, nisam mogla ne pomisliti od kud dolazi to uvjerenje da su priče samo za djecu. To bi bilo, kao da, npr. za matematiku kažemo da je samo za pametno dok svakodnevno računamo i bez osnova matematike teško bi se snalazili u životu. Kopka me i dalje, tko je, gdje i kad posadio to uvjerenje. Odrastanjem ne prestanemo čitati ili slušati priče stoga zašto ne poslušati bajku, legendu, nasmijati se šali, osmjehnuti nekoj mudroj priči koju ionako svakodnevno susrećemo. Kao u priči o laži i istini koje se sretnu na putu i počinju komunicirati. U jednom trenutku odu se u jezeru okupati. Laž izađe prva i obuče odijelo od istina a ona, istina, koja nije mogla obući odijelo od laži, nastavlja dalje hodati gola.

Priča nas utiša i sjeti da u buci informacija pronađemo vlastiti put.

Pripovijedanje doprinosi stvaranju tri hormona – dopamina, oksitocina i endorfina. Dopamin nam pomaže da se fokusiramo, da bolje pamtimo, da se otivirani, kreativno izražavamo. Oksitocin pridonosi povezivanju, povjerenju, empatičnosti. Endorfin je naš hormon sreće. Od njega, opijeni, nezaustavljivo se smijemo.

Iz iskustva znam da se prilikom pripovijedanja ljudi utišaju, lica im omekšaju, dok prate priču počinju se fokusirati, osmjehuju se. Ponekad, ovisno o priči, glasno se smiju.  Sjećam se dviju starijih gospođa iz doma koje su se silno zabavljale pričom Zečićevo zvonce. Osmjeh im nije silazio s lica, po završetku su žustro prepričavale što je sve zeko morao proći da bi vratio zvonce što tako lijepo zvoni.

Koliko priče ima utjecaj na nas dok smo djeca ali rekla bih i kad odrastemo govori jedna priča o majci koja je odvela svog devetogodišnjeg sina koji je obožavao matematiku i fiziku kod Alberta Einstana. Željela ga je pitati za savjet kako bi se dječak dalje mogao usavršavati. Einstain joj je odgovorio: „Pričajte mu priče ako želite da bude inteligentan, a ako želite da postane mudar, onda mu pričajte još više priča.“

Priče postaju mostovi između našeg fizičkog-vidljivog i našeg višeg-nevidljivog. One su niti koje nas povezuju s nama samima. Možda ćete reći da su priče tek priče, da je život okrutan, ozbiljan i neumoljiv. Slažem se, no i te priče stvaramo samo toga često nismo svjesni.

P.S. Ako želite poslušati priču i  sami otkriti magiju javite se – marymrvos@gmail.com

Fotografija: Snježana Kavur – šetnjica uz Ljubljanicu.