Hemok

pexels.com – Julius Silver

Nemojte me uvjeravati. Nisam potpisala i nisam dodala pečat Duše. To su ozbiljne stvari, s Dušom se ne igram. Ne prihvaćam priču o dobrovoljnoj odluci. Kažete da sam se putovanju radovala i da sam potpisala ugovor o iskustvu na Zemlji. Ne znam što me spopalo. Ta odluka, u čiju istinitost sumnjam, sliči samoubojstvu, a ne slobodnoj volji. Od toliko odabira u svemiru baš Zemlja? Uozbiljite se. Nemojte me obasipati slatkim pričama o Duši koja skuplja iskustva, raste, postaje bogatija. Ma da mi je vidjeti tog savjetnika i copy writera koji smišljaju slogane i priče pa da im podvalim ugovor da ga potpišu slobodnom voljom, popečatiraju i krenu na studijsko putovanje „Od rođena do smrti“. Da prohodaju kamenjarima, izbodu se na slatkim grmovima malina i kupina, okuse sve čari.

Recimo iskustva hladnoće. Sjećate se ekspedicija na Sjeverni pol? Ne osjećate udove, bole vas prsti i vjerujete da se nikad neće vratiti u normalno stanje. Poslije se vratite, neki dobiju smrzotine pa ostanu bez udova. Na drugom spektru je vrućina. Oči hoće iscuriti iz duplji, i sve treperi, leluja i postane fatamorgana. Preferirala sam fatamorgane izazvane vrućinom. Priviđale bi mi se ohlađene ugodne sobe, tanjuri s narezanim komadima sočne lubenice, hladan čaja i zamislite u svoj toj ljepoti dogodi se rez. Pojavi se samaritanac. Oni slobodno bez ograničenja švrljaju planetom. Pod hitno ih zabraniti kao i višesferne konzultante i copy writere. Ma što sam ga htjela raspalila da mu nikad više ne padne na pamet pomagati mi. Ode lubenica, ode hladna soba. Makni se! Nemoj mi pomagati! Umjesto komada slatke lubenice pojavio si se ti s papirom na kojem piše „Spasenje“. Nemoj mi pomagati. Brini o svom životu, mene ostavi. Onda shvatiš da je razgovor fatamorgana. Osoba ne postoji. Spasenje leluja i nestaje u praznini.

Ono čega se najbolje sjećam su razgovori s unutarnjim kritičarem. On od ničega stvori nešto. Uvjeri te da nos imaš na očevu obitelj, velik kao krumpir i da narušava opći sklad i simetriju inače lijepa lica. Ne staje na nosu, nastavlja dalje, radi prekovremeno, ne gasi se danima. Zaustavi se tek kad mu narediš da prestane. Tad je poslušan ali, dok to spoznaš može potrajati godinama, ponekad cio život, koji put umreš prije spoznaje. U takvim trenutcima on nastavi čavrljati u lijesu ili urni, pokušava te uvjeriti da si živ, i da nisi fer tek tako oduzeti mu dom. Nakon nekog vremena ušuti. Presahne jer ga nema tko slušati. Groblja su prazna i tiha mjesta.

Sljedeće čega se sjećam je sitna čestica svjetla prolazi kroz uzak tunel i nestaje. Duša se vrati na mjesto mogućnosti. Vješti konzultanaia i copy writeri nude novi ugovor. Dobri su. Jako su dobri. Imaju milenijsko iskustvo. A ne, ne, ova Duša se naputovala. Vrijeme je za odmor, hladan čaj s kišobrančićem, knjiga i ležaljka razapeta između tropskih stabala.

© Marijana Mary Mrvoš