Crvena kosa

20151205_154126 (1)

Na ramenima mi se smjestio crn plašt zbog kojeg postajem mrvica kruha zaostala od ručka na kuhinjskom stolu. Bili smo sami u kući. Kroz otvoren prozor čulo se zujanje pčela. Mirisalo je na lubenice. U podrumu, u velikom loncu, hladili smo najveću lubenicu koju smo pronašli u voćarni. Znalački si lupkao i mjerkao malo jednu malo drugu iz hrpe lubenica složenih po podu, sve dok nas vlasnik radnje nije nagovorio da uzmemo kapitalca među lubenicama. Ne sjećam se koliko je težila ali jedva smo ju smjestili na zadnje sjedalo fiće. I tako smo se, nas dvije, zajedno naginjale s lijeva na desno dok su se kuće izmjenjivale kao u sporom filmu.

Ručali smo hladnu pileću salatu. Mačak je opet pokušavao sa zida srušiti bakinu svetu sliku. Pustili smo ga da pokušava. Znali smo da će u jednom momentu odustati i smjestiti se na lijevu stranu kauča, onu bliže prozora i zaspati kao da ništa nije bilo. Nešto ga je, s vremena na vrijeme, izluđivalo. Nešto.

“Tata je otišao.”

“Kamo je otišao?”

“Na drugo mjesto.”

“Na koje mjesto?”

“Na drugo mjesto.”

“Lažeš, nije mogao samo tako otići, nismo pojeli lubenicu.”

Trčim prema podrumu da provjerim je li lubenica na istom mjestu. Ako je ona tamo onda će sve biti dobro i tata će se vratiti kao i obično u pet popodne. Pred podrumom stoje nepoznati ljudi i svojim tijelima mi onemogućavaju da uđem. Mrzim ih. Osjećam se kao mačak koji pokušava srušiti svetu sliku.

Kolona ljudi u crnom nestaje iza zavoja i tad se pomičem. Trčim. Rukama skidam plašt s lica i kose koja se u trku vijori kao zastave, kose koju sam naslijedila od tebe, guste, crvene. Trčim na brdo na kom raste rijetka trava, bodljikavo plavo cvijeće i srebrni bor koji si zasadio kad sam se rodila. Grlim njegove meke grančice. Suze mi vlaže lice dok si tražim mjesto poput mačka na kauču na lijevoj strani bliže prozora. Zrak miriše na lubenice.

© Marijana Mary Mrvoš