Mentol bombon

Gospođa Anka je soptala. Na momente je kašljucala. Kao riba na suhom. Zrak, u prostoriji doma za starije i nemoćne, bio je pregrijan. Naelektriziran. Kako bi štogod dotaknula, nastao   bi elektricitet. Tijelom bi joj prošao neugodan šok od kog bi se svaki put stresla, no, kašljucanje se ipak smirivalo. Jučer je ispraznila dvije bočice slatkog sirupa, koje je pronašla u malom frižideru, koji je bio postavljen na niski element, uza zid, pokraj balkonskih vrata.

Sin i snaha bili su u posjeti jučer ili možda prekjučer. Više joj nije bilo tako jasno, što prethodi, što slijedi. Te granice su postale vrlo rastezljive i sezale su u prošlost i budućnost obuhvaćajući ljude iz svih perioda njenog života. Tom prilikom donijeli su joj vrećicu s lijekovima i obećali su joj da će sljedeći put ići s njom u šetnju do grada, i kod javnog bilježnika, da potpiše papire o nasljeđivanju.

Ostali su svega desetak minuta, ispričavši se baletnom predstavom koja je otvarala sezonu. Vidjela je kako snaha na momente nabire nosnice, pokušavajući otkriti izvor blago kiselkastog ustajala mirisa koji je potjecao od hrane što je gospođa Anka čuvala za mačke. Sve što za ručak ne bi pojela, a jela je vrlo malo, pospremala je za mačke koje su je preko dana posjećivale na balkonu. Pristala je preseliti se iz svog lijepog stana u dom, tek, kad su joj rekli da će imati sobu s balkonom.

Sjedila je na uredno pospremljenom krevetu prekrivenu ljubičastim prekrivačem koji je donijela s jednog od svojih čestih putovanja u Indoneziju. Tanki, žilama prošarani listovi što su završavali sitnim stopalima nisu dosizali pod. Kad je htjela sići ispružila bi koljena da dosegne šlape na crno-bijeli karo uzorak.

Zaputila se prema kutu sobe u kojem je bio ormar ofarban jeftinom smeđom bojom tik do ulaznih vrata. Ručkica ormara bila je u obliku tratinčice, i kako ju je povukla šarke su zaškripale u ritmu njena šuškavog disanja. Ispod bijele vunene majice izvukla je limenu kutiju.

Kutiju je spustila na krevet i ponovno je sjela. Skinula je poklopac i počela je vaditi jedan po jedan predmet. Vjenčano prstenje, komada dva. Bijela kuverta, s novčanicama od po tisuću kuna, za troškove ukopa. Foto album s fotografijama iz doba kad je bila mlada žena u ljetnoj haljini. Razglednice i pisma s poštanskim žigovima raznih zemalja. Šum u ušima joj se pojačavao. Tihi glas šuljao joj je po ramenima i zabadao se poput akupunkturnih iglica u bočnom dijelu čela. Počela ju je boljeti glava.

Mirko je besciljno hodao pločnikom kad ga je iz misli prenula zvonjava crkve. Okrenuo se oko sebe da vidi gdje je, i tad mu se pogled zaustavio na ploči: “Dom za stare i nemoćne osobe“. Osmijeh, prvi tog dana, pojavio mu se na usnama.

Ući u dom nije bio niti najmanji problem. Ženi na porti široko se osmjehnuo, i mahnuo, i u par koraka našao se u dugačkom hodniku s nizom vrata na desno i prozorima koji su gledali na dvorište i ulicu. Vladao je mir, nigdje nikakva zvuka, osim lagana skvika njegovih potplata. Kod broja dvanaest je stao i nije člancima ni dotakao njihovu površinu, kad su se sama otvorila. Koraknuo je i ugledao sitnu staricu u kućnom ogrtaču na cvjetiće. Sjedila je na krevetu s hrpom papira u krilu.

Gospođa Anka podigla je pogled. U rukama je držala izblijedjelu kuvertu. Pokraj otvorenih vrata ormara ugledala je snažnog muškaraca s vunenom kapom nabijenom na čelo. Isti Mirko. Samo, koliko se sjeća, Mirko je mrtav. Počela mu se smiješiti.

„Mirko, od kud ti? Kad si se vratio s Miroševca?

„Molim?“, muškarac s kapom na glavi se lecnuo.

„Ti si zadnja osoba koju bih ovdje očekivala sresti. Jesi li za kavu?“

„Gospođo, ovo je pljačka“, izrecitirao je Mirko rečenicu koju je već neko vrijeme ponavljao u sebi.

U dva koraka bio je pokraj kreveta na kom je sjedila. Promatrala ga je bistrim pogledom. Krhka, poput vrapčića nakon zime. Mogla bi se slomiti kao antikne porculanske šalica u staklenoj vitrini njegova djetinjstva.

„Spusti se do prizemlja i donesi nam dvije kave. Meni s dva šećera i naglasi da hoću sa sojinim mlijekom.“

U ruke mu je tutnula bijelu kuvertu. Uhvatila ga je panika. Što sad? U nekoliko koraka već je bio na hodniku. Otvorio je kuvertu. Deset novčanica od po tisuću kuna. Kad je došao do velikog predvorja s lijeve strane ugledao je kafić. Muškarci i žene čavrljali su uz kavu.

Vratio se s dvije plastične šalice kave u ruci. Starica je i dalje sjedila na krevetu. U ruci je držala  razglednicu na kojoj su bile golišave žene u oskudnim kostimima s perjem na glavi.

„Mirko, sjećaš se Ria?“

„Pokupio si svu ušteđevinu kojom smo trebali kupiti nove prozore i dva mjeseca si se, s Boškom i ekipom, provodio u Južnoj Americi. Sve što je ostalo je ova razglednica koju si mi poslao javljajući mi kako svaku večer svirate po klubovima. Vratio se bez prebijene pare i očekivao si da ću te ponovno primiti nazad.“

Nije znao što bi joj odgovorio i da li je pitanje bilo upućeno njemu. Sjeo je na jedan od dva stolca. Kave je spustio na stol. Spustila se s kreveta i prišla mu je. Obgrlila ga je rukama. Mirisala je mentol bombon.

„Voliš li još mentol bombone?“, ponovno ga je upitala dok je sjedala za drugi stolac.

„Posluži se. Čuvam ih u kristalnoj dozi, jedinom predmetu što je ostao od Ope Krissa.“ Rukom mu je pokazala prema malom staklenom predmetu što je stajao na ormariću pored uzglavlja.

Kristalna doza, sa srebrnim nogarima, morala je vrijediti nešto. Znao je i kome bi ju mogao ponuditi. Uzeo je jedan bombon. Dozu je, s ostatkom bombona, strpao u veliki džep jakne.

„I, što sad radiš?“

„Igram sportsku prognozu.“

„I, kako ti ide?“

„Nikako, dužan sam deset somova.“

„Samo deset? Nisi valjda došao po novce. Mi smo odavno rastavljeni i ja prema tebi nemam nikakvih obaveza.“

Nastupila je tišina. Okrugli stolić oko kojeg su sjedili bio je prekriven stolnjakom na crno bijele rombove. Uočio je identičnost uzorka s njenim šlapama. Sa zadnjim gutljajem podigao se i krenuo prema vratima.

„Čekaj, idem s tobom.“

Okrenuo se. Prilazila mu je laka koraka. U očima joj je vidio radost. Samo ju je dotaknuo i našla se na podu. Crveni trag krvi potekao joj je iz nosnice. U hodniku, i sve do izlaza, nije sreo nikoga.

© Marijana Mary Mrvoš
Na međunarodnom konkursu za nagradu Vranac – Najbolja kratka priča 2016 –
prema ocjenama žirija u sastavu Ognjen Spahić, Marko Pogačar i Marinko Vorgić. odabrana je među najbolje za 2016. godinu 
Link – http://www.vranacprice.me