U povratku s posla

U smiraju nedjelje sjetila sam se zelene čaše u kojoj mi je tata donosio šumske jagode. Svaki put kad ugledam te nježne plodove srce mi udari dva puta u trenu. Sjetila sam se i zelenog Land Rovera kako poskakuje šumskom cestom i osjećaja da sam u avanturi a la Indiana Jones.

u čaši

veličine dječje šake

skrile su se jagode

ubrao si ih

jednu po jednu

jednu po jednu

spuštao si ih

jednu po jednu

jednu po jednu

prekrio si ih lišćem.

miris šume

miris zemlje

skupilo se u točku želje

da ih sve pojedem

jednu po jednu

jednu po jednu

prije ručka.

oko usana

tragovi

na majici

(kao u službenom dosjeu)

otisci.

glavno jelo je čekalo.

mama je prihvatila izliku

boli me trbuh.

u sjeni žaluzina

mirišem jagode

koje si ubrao

na rubu šume

u povratku s posla.

@marymrvos 14. 2. 2021.

Image by congerdesign from Pixabay 

Storytelling – What is in it for me?

In this short essay, I share my experience with storytelling from a storytelling point of view, and what might be in it for you as listener.  

I am preparing for the Chennai Storytelling Festival 2021, which starts in February and will run for four weekends. The Festival offers workshops, storytelling sessions, etc. so feel free to join wherever you are in the world.*

In September 2020,  I registered for the Festival. It was time to think of a story. I decided to tell a personal story. I knew the beginning of the story but was struggling with the middle and end. Then I heard a storytelling friend telling her personal story experience and bum I knew what I have to do with my story.  Putting it on paper was one thing: preparing it for telling was another thing. As January 2021 approached, I knew I should work on crafting the story. Another storytelling friend listened to me telling it, provided feedbacks, listened again and provided feedback.

On Saturday, I had an opportunity to tell it at an Open mic organized by Storytelling Toronto. The story is called Goodbye to my daddy and is about my childhood experience of my father’s death and how I managed to stop greaving.  

Here are several feedbacks from the audience:

“Marijana, today is the anniversary of my Dad’s death, great story, I needed to hear this story today. “

“A bear hug from your father. During this time of covid we all know what it is like not to hug children and grandchildren. “

“The anniversary of my Father’s death. Thank you for sharing!

Having experience and feedback from an audience prepares me for the final event.

As you can imagine, storytelling is a process. It doesn’t happen overnight, but that is not your concern. If you are still wondering what is in it for you, let me help you. From experience as the storyteller and listener, I learned stories:

  1. entertain and relax you from the everyday schedule
  2. give you an answer to a problem you might be struggling with
  3. comfort you
  4. even heal you.

Interestingly, my personal story already helped me, but also it touched other people. Isn’t that amazing.

Also, to gain the most from stories (written or told) keep an open heart and leave expectations. Expectations will keep your walls up, and you might not get what is in it for you.  

If you have any question, you can send an email to mmrvos@icloud.com

*Chennai Storytelling Festival 2021, The Healing Power of Story, Storytelling, and Story-enacting. To register to attend any or all CSF 2021 Zoom events, please send an email request to info@storytellinginstitute.org. Adults could register for themselves and for young people under their care.

Izdaja

visoko u kuli

gleda

tiho polje

tiha tijela

Pogu(r)bljena

sipka kišica šapuće

„Spavaj, spavaj

ne budi se

trebaš nam Pogu(r)bljena.“

Visoko u kuli

s nalivpera kapnu kap

tamno crvena

upi se na mjesto potpisa

novih izjava

zapečati

Kraj.

Niz polje se spušta kišica

šušti uspavanka

„Spavaj, spavaj

ne budi se

trebaš nam Pogu(r)bljena.“

Usnuli prate zakukuljene

Gavran grakće – Izdaja.

Budi se jedan.

Bude se dva.

Bude s milijuni.

Bude se svi.

Kula od karata se raspada

kišica prestaje

kapuljače padaju

Gavran grakće.

@marymrvos

22. 1. 2021.

Photo by John-Mark Smith from Pexels

Kovač

Moj ujak kovač

rukama snažnim

potkove kuje

i snuje

o konju i kolima

o poljima zlatnim

o zemlji koja obilno daje.

Moj ujak kovač

rukama snažnim

za bačve obruče svije

i kad grožđe dozori

s pajdašima pije

zora ih zrakama mije.

Moj ujak kovač

rukama snažnim

iz torbe vadi

pogaču, slaninu i bocu vina

na gozbu zove

u kovačnici žega

ljeti i zimi

u njega nikad zima nije.  

@ marymrvos, ujaku Simi Vujnoviću

@ photy by j.mt photography from Pexels

17.  siječnja 2021.

Sretno novo doba!

Photo by James Wheeler by Pexels

Zora, tisućljećima skrivena zamamnim velovima odmiče noći.

DNK se mijenja.

Osjeti su budniji i prisutniji.

Oči trepere, uši šušte, okusni jastučići pršte, nosni kanali pjevaju svemu što dotaknu.

Tijelo drhti i vraća se izvornom ritmu.

Tiho, neprimjetno, Zora je sve bliža.

Svjetlo je sve prisutnije.

Novo se rađa, staro odlazi.

Novo izranja, staro se lomi.

Zora se kao jelka kiti ukrasima radosti, smirenja i blagostanja.

Sretna Nova godina!

Sretno novo doba!

@ marymrvos  4. januara 2021.

Jelena i ja

Jelana je voljela kesten kocke

i pitu od jabuka,

po izgledu je znala

koje su dobre.

Ja sam volio Jeleninu kosu

kojom je krila  klempave uši,

po kojima sam znao kakve je volje.

Jelena je voljela rituale

pijenja kave

pospremanja stana i

razgovora telefonom,

po zvuku zvona je znala tko zove.

Ja sam volio s Jelenom šetati niz i uz plaže

pohoditi planinske vrhunce 

udisati svježi zrak,

po čijem sam mirisu znao kad će kiša.

Jelena je voljela kad bih u prognozi pogriješio

govorila da je to namjerno.

S kikotom se krila pod bor

gdje smo ostajali zaigrani,

skriveni od pogleda.

Ja sam volio Jelenu dok se kupa

kroz mutno staklo promatrao njenu sjenu

čekao glas da joj operem leđa.

Pjena je obilno padala po pločicama.

Kad smo čuli dijagnozu

Jelena nije plakala

tješila me da može biti gore

ljubila mi ruka dok sam je oblačio. 

Od kad je nema sve manje plačem

zahvalan za trenutke erosa bez virusa 

za dan kad je skliznula i prestala postojati.

Ja sam volio Jelenu

Jelena je voljela život.

Posvećenu gospodini koji je na jezeru Bundek podijelio priču o supruzi s kojom je proživio pedesetak godina.

Objavljeno u Zboriku VIII Gornjogradskog književnog festivala ne temu – Apokaliptički mentalitet – eros i virus.

Osamdeseti rođendan

Tati Simeonu koji je postao svjetlo 1976. godine.

Danas bi slavio osamdeseti rođendan. Šumskim ukrasima,kao za novogodišnje slavlje, okitili bi prozore. Iz starih škrinja izvadili bi šarene bombone. Ukrasili bi stolove, zidove, zastore, divane, krevete, ormare, vrata, prozore. Ni jedno mjesto ne bi ostavili bez ukrasa. Gosti bi dolazili u hrpama. Ne znam što bi im poslužili. Možda bi se nudila riba, ulovljena na Kupi ili  Dobri. Bila bi svježa. Osim ribe poslužili bi voće i povrće i vrčeve meda kojeg je ove godine bilo u izobilju. Pčele su dobro radile, vrcalo se dobro a i bili smo pošteni, ostavili smo im dovoljno da zimuju, prestali smo podmetati šećer i tako već godina. Tu odluku donijeli smo na tvoj sedamdeseti rođendan. odlučili smo se da ćemo pčelama ostavljati meda koliko im treba, ne desetinu, ne dvadesetinu nego pola. Sad ga imamo više nego ikad a polovicu podijelimo. Ljudi dođu sami. Pojave se na vratima i neko vrijeme se klate na znajući bili ušli ili bi ostali stajati vani, jesu li došli ili pošli. Kad uđu i kad ih ponudimo medom progovore kao da nikad u životu govorili nisu. Sa svakom novom žlicom sve više i više toga iz njih izlazi. Kad umoče zadnju žlicu oporave se u potpunosti, zagrle nas i krenu dalje. Često nam pišu i blagodare nas, i šalju nam poklone. Šupa nam je krcata poklonima pa i njih, kao i med, dijelimo i nikad ne ponestane.

Naše imanje i kuća pretvorili su se u nepoznatu i daleku zemlju. Korov raste na sve strane, otporan je i jak i koliko god mi njemu pjevali i uvjeravali ga da pođe rasti negdje drugdje on se ne da, raste li raste,  i da nemamo košnice oko kojih je sve čisto i uredno pomislila bih da je sve podivljalo i postalo nacionalni park.

Kuća, naša dobra kuća se raspolovila, zidovi su joj popucali, krov je sve slabiji. U isto vrijeme i moj krvotok se pomakao. Počeo je teći od juga prema sjeveru. Tuga se taložila oko prepuknutog srca. I da nije bilo pčela ne bih danas spremala slavlje. Ubole su me i krvotok se vratio u normalu. Ostao mi je ožiljak u predjelu srčane kosti. Za južna vjetra me trza pa ga mažem melemom od meda i borovih grančica, ponekad dodam oblog od lista maline kako si me učio dok smo ih brali.  

Ne znam sjećaš li se ovaj ti je rođendan jubilarni. Brojimo li jubilarne rođendane djeca smo. Ja ima pet a ti osam godina i vidim nas kako jurimo livadom i vičemo u prazno osluškujući vlastiti glas. Kad se umorimo promatramo ptice i mrave koji spremaju mrvice za zimu.

Iz kuće su odnijeli šećer iz teglice a baka me na svoj rođendan, ona je ove godine slavila stoti, zamolila da sačuvam teglicu do tvog rođendana, i sad nema šećera. Javili su mi da je ispekla biskvit, zasladila ga je medom, našim medom, tako finim da mu ne možeš odoljeti .  

Jesi li znao da se od našeg meda prsti uopće ne lijepe, nije li to začudno? Kažem ti, sve je postalo začudno. Od kad tebe nema sve je utihnulo i zaspalo, kao lijepa rumena Ružica koja čeka stotinu godina da se probudi i da cijeli dvor opet zaživi. Možda i mi čekamo da prođe stotinu godina pa da sve oživi, ali nitko ne zna koja je polazna godina, nitko na zna kada je sve utihnulo.  

Pčele o tome šute, ni pod cijenu ugibanja ne žele o tome progovorit. Kažu da sam dovoljno mudra da shvatim i sama. Umorila sam se ili sam odustala  vjerujući da se u džungli ne može ništa promijeniti  i da je sve izgubljeno, sve dok nisam shvatila da dolaziš na rođendan.

Tata, sretan ti rođendan! Voli te Marijana.

P.S.

Ponekad se uhvatim u misli da ću se jedno jutro probuditi iz neobičnog sna znajući da je sve to bilo nalik putovanju na Mjesec ili u nepoznatu daleku zemlju.

Image by Dominik Moser from Pixabay