Biti čovjek – ljudske vještine (human skills) – art of storytelling

Slušam Simona Sineka i vrti mi se filmska traka poslovnih situacija u kojima sam se sretala s ljudima koji imaju i onima koji nemaju razvijene ljudske vještine (human skills). I nimalo nije teško sjetiti se onih koji su ih imali kao i onih koji ih nisu imali, tijelo zna, tijelo odmah reagira. Upravo vještine koje nas čine ljudima su najčešće zanemarene ili nevrednovane, tko to treba. Trebaju nam brojevi i postotci, ljudskost nam ne treba. Je li baš tako? Ne bih se složila.

Svi želimo biti tretirani ljudski, gotovo svi, ali zaboravljamo da zauzvrati i mi trebamo pokazati ljudskost prema drugima, barem prema većini. Vrijeme je da vrednujemo ljudske vještine koje imamo i razvijamo i učimo one koje još nemamo a umjetnost pripovijedanja nam u tome može pomoći. Neke od ljudskih vještina su:  

  1. Slušanje (listening)
  2. Strpljenje (patience)
  3. Empatija (empathy)
  4. Vještina vođenja teških razgovora (how to have dificult conversations)

Ljudske vještine (HUMAN SKILLS) možda i nisu najbolji hrvatski prijevod no interesantno je da se neke od ljudskih vještina razvijaju i prakticiraju kroz umjetnost pripovijedanja (art of storytelling).

Dobar pripovjedač mora znati SLUŠATI (listening), slušatelj također treba tu vještinu da bi priča bila shvaćena. Kroz procesu pripreme i izvedbe kod pripovjedača i proces slušanja i primitka kod slušatelja trebamo strpljenje (PATIENCE). Vrijeme koje provedemo slušajući ili pripovijedajući razvija empatiju (EMPATHY) koja nam tako često nedostaje u poslovnom okruženju. Teški razgovori, trebate nekome saopćiti da je dobio otkaz. Izuzetno težak posao, ako ste čovjek. Nažalost mnogim voditeljima ljudskih resursa ili društava nedostaje čovječnosti (ljudskosti, ljudskih vještina).

Sjećam se trenutka kad smo svi znali da se ured u Zagrebu, dio Zeelandia spol Češka, zatvara. Tri člana tima došla su u Zagreb da mi to osobno priopće. Još i danas smo si dobri a s nekima sam dugogodišnja prijateljica.

Također, imam i suprotno iskustvo, više njih gdje sam po odluci o otkazu tretirana kao da ne postojim iako sam do zadnjeg dana bila 110% na tom istom poslu.

Umjetnost pripovijedanja koju svaki dan prakticiramo kad ju osvijestimo može nam i te kako pomoći da postanemo bolje vođe, bolje radne kolege, bolji poslodavci, bolji radnici. Ljudske vještine daju ono “iznad” čega se svi sjećamo.

Primjer 1: serviser bicikla. Promijenio je gumu, ali se nije dosjetio pobrisati prašinu s kotača, ostali su otisci prsta. Odlično je napravio posao, ali nije razvio vještine koje daje ono nešto “iznad”. Nije pokazao svoje ljudske vještine za koje vjerujem da ih ima ali ih ne prakticira ili razvija.

Primjer 2: baka Zora na Utrinskom placu. Žena ima preko 80 godina i godinama prodaje povrće na otvorenoj tržnici. Suhe smokve su kao med. Uvijek raspoložena i nikad, baš nikad, se ne desi da je vagnula manje, ili točno ili više. Baka Zora je razvila i svakodnevno se koristi svojim ljudskim vještinama.

https://www.linkedin.com/posts/simon-sinek_theres-no-such-thing-as-soft-skills-activity-6848472066862137344-iezQ

Maslačkov korijen

Kolona pješaka pred vratima tvornica

Kolona pješaka pred bolnicama

Kolona pješaka pred sudnicama

Na znak zvona ulaze, traže mjesto

U prizemlju, na hodniku

U potkrovlju i pod zemljom.

Pješaci marljivo ispunjavaju formulare,

obrasce i prate papire sa žigovima koji kažu

Tko, što, kada, gdje i kako.

Pješaci pišu tintom što nekad mijenja boju

iz plave poteče crvena

neki su pri ulasku morali dati krv za provjeru.

Pješaci grade mostove

Pješaci prave ograde

Pješaci mrijeste ribu za ulov i izlov

Pješaci mrijeste vlastiti naraštaj

O njemu brinu pravde branitelji

Pješacima manjka vremena

Pješaci su u žurbi

Satovi ručni, zidni, stolni, digitalni riču

Nemaš vremena! Požuri!

Za rana jutra pješaci troše normabel

Za smiraj dana pješaci piju permabel

Za noć pješaci uzmu zombabel.

Satovi ručni, zidni, stolni, digitalni zriču

Toliko toga imaš za napraviti. Požuri se. Sat otkucava. Nama nazad.

Pješaci putuju na posao

Pješake hvata umor

Pješaci odlaze na odmore

Pješake hvate umor

Pješaci odlaze u bolnice

Satovi ručni, zidni, stolni, digitalni kriče

Ustani! Obucu se! Kreni!

Ustani! Svuci se! Lezi!

Pješacima ništa ne pomaže

Pješaci su sve blijeđi, memljiviji

Sipaju se kao snijeg pršić

Lome kao mrvice odstajala kruha.

Testovi pokazuju

Pješacima nedostaje soli.

Nitko ne zna kako posoliti pješake

Nitko nije napisao proceduru.

Eksperimentiramo.

Pješaci dobivaju novi lijek

Čekamo.

Pješaci su sve umorniji

Koža im je sve sivlja

Kosti poput leptirova krila.

Pješaci postaju pepeo grobnih parcela

Kupljenih na kupone skupljenih iz žitnih pahuljica.

Odjednom, šum vjetra i jablanova

i pucketanje korijena maslačka što raste.

Pješaci se bude

Pepeo im postaje slaniji dok slušaju kako raste maslačak.

Vide kako se provlači kroz pukotine asfalta

Proviruje žutom glavicom

Odoljeva.

Od korijena mu vonja med pješakovih stanica.

Pješaci se bude

Od njihova grohotna smijeha tresu se grobne parcele.

Prijavili su paranormalna događanja u Aleji maslačaka

Ona je sad zaštićena pravdo braniteljima za pepeo pješaka.

Groblja su napokon mirna

Šum vjetra i jablanova

i pokoja truba za novog pepeljastog pješaka.

@marym 16. rujna 2021.

Ljetna crtica iz Donjeg Polja

Kad čovjek lunja i putuje neometan svakodnevnim obavezama zamijeti zvukove koji ga prenesu u priču ili sliku što se dogodila ili bi se mogla dogoditi.

Šibensko zaleđe, početak srpnja, žega ne posustaje danima. I ljudi i životinje traže hlad. Pred smiraj dana i jedni i drugi u potrazi za korom kruha, zrnjem, travom,  zdjelom vode ili bokunom vina.

Vozim se na večeru u restoran u Donjem Polju. S terase pogled bježi na brežuljke i dol, prebire po maslinama i trsovima ispod kojih bljeska crveno more zemlje. Zakukurikao pijetao više puta.   


Image by Danubia duda from Pixabay 

Na gazdinstvu u Dugom Polju zapjevao pivac. Zazvonjelo polje njegovim pjevom. Potresla se suha trava. Zatitrale masline, zaljuljala se loza. Pomaknuli se grumeni crvene zemlje. Cijela dolina odzvanja od njegova kukurikanja. Zamišljam ga kako se šepuri po dvoru. Nadimaju mu se prsa i crno bijela pera mu se bljeskaju na zadnjim odbljescima sunčevih zraka što miluje zapadnu goru. Krijesta mu rumena kao misno vino a poza kraljevska. Slušam ga. Pitam se je li mu ovo zadnji pjev? U priči o magarcu, psu, mačku i pijetlu svaka životinja je u zadnji tren izbjegla pogibiji. Po pivca iz priče je prošlo dobro, glava i tijelo ostali mu u jednom komadu. Kakva sudba čeka ovog iz Donjeg Polja?

@marymrvos, srpanj 2021.g.

Priča o Martinovom melinu

Priča o nastanku priče o Martinovom melinu počela se otpetljavati, možda i zapetljavati, s proljeća 2021. godine. Općinska udruga umirovljenika Klinča Sela organizirala je seriju od pet predavanja o proljetnom cvijeću i bilju koje je držao Neven Carin, fitoterapeut iz Klinča Sela. Pričao nam je o maslačku, trpucu, imeli, glogu, i drugim biljkama Božje bašte koje rastu oko nas i koje uz malo volje možemo sami ubrati, posušiti ih za čaj ili si spraviti tinkturu, liker, vino.

U email prijepisci s voditeljicom OUU Klinča Sela došli smo do priča, umjetnosti pripovijedanja i do gospodina Tomislava Špoljarića koji zapisuje priče o svom imanju i mlinu. Pristala sam pripomoći da se priča o Martinovim mlinu zapiše i tako, nadam se, pripomogla da bude zapisana još jedna obiteljska priča koja priča o vremenu, prostoru, povijesti, ekonomiji, životu i ljubavi bez koje je život pomalo kao gorak badem.

U nastavku je moj uvod u Priču o Martinovom melinu a samu priču možete poslušati u četvrtak  17. lipnja 2021. godine na imanju OPG Špoljarić, Marinkov put 5, Klinča Sela. Ako ste u blizini svratite.

Priča o Martinovom melinu

           

„ U početku bijaše Riječ,

 i Riječ bijaše kod Boga –

i riječ bijaše Bog.

Ona u početku bijaše kod Boga.

Sve je po njoj postalo

i ništa što je postalo

nije bez nje postalo.“ 

Iv 1:1-3

            Riječi su potrebne za opisati imanje na kojem i danas s braćom živi gospodin Tomislav Špoljarić koji nam priča priču o precima i nastanku Martinovog melina.

            Posjetili smo ga jednog sunčanog i vjetrovitog proljetnog dana. Okolne livade zatravile se i okitile cvijećem, drveće prolistalo, perad se bavila svojim poslom a Okićnica je žuborila.

            Dok sam prelazila preko brane i dok se razgovor gubio u šumu vode što se prelijevala pitala sam se: Kad je riječ melin prvi put izgovorena? Tko ju je prvi put izgovorio? Koliko  dugo ju je isprobavao prije nego što ju je izrekao? Misli su se žuborile kao i voda.

            Iz mlina kojeg je sagradio Tomislavov predak Martin Marinko žubore riječi. Njegov krov samo što s enije sljubio sa zemljom i lako možete zamisliti kako se proljetna ljivada širi po krovu. Zastanete li na tren uz drvene zidove mogli biste čuti pucketanje prošlih dana.

Mlinovi su nekada bili važna mjesta susreta. Osim što su se vreće žita, kukuruza ili pšenice nosile na mljevenje u mlin se dolazilo i po vijesti. U mlinu ste mogli čuti što ima novoga i je li koja cura spremna za udaju. Mlinovi su bili i zborna mjesta s kojih su se mnogi seljaci i težaci otputili, sa snovima o bogatstvu i povratku, u Ameriku. Mnogi su tamo zauvijek i ostali.    

            Martinov melin priča o ljudima koju su se s ladicama alata zaputili u svijet. Iz njihovih vrijednih ruku i upornih srca nastalo je imanje koje danas vidimo – objekte naslonjene jedan na drugog kao tri složna brata, mlin čiji krov izniče iz zemlje iz koje crpi snagu i potpomognut snagom vode podržava život – kruh koji je i nekad i danas značio život. Pouzdano znam da se u nekim mnogoljudnim obiteljima kruh pekao dva puta dnevno što nam govori o važnosti mlina.

            Što reći o gospodinu Tomislavu Špoljariću koji s nama dijeli priču?

Oči su tvoje boje čistog proljetnog neba,

srce  je tvoje majčin pogled što te prati dok nestaješ u daljini,

koraci su tvoji mlinski kameni,

još jedan, i još jedan

kako bi se sreo prijatelj, kum, pajdaš

i onaj s kojim se posao rado radi

i onaj s kojim se dobro pojede i popije.

Takvim se meni čini gospodin Tomislav Špoljarić.

            U priči koja slijedi saznat ćete koje su sve riječi, uz radišne ljude i vizionare, potrebne da se sve stvori. Ne mogu se oteti dojmu da će mnoge priče ostati u sjećanju potoka Okićnice, brane iz 1873. godine, dvjestogodišnjeg hrasta i zemlje na kojoj se sve nalazi, ipak neke će nam se priče i otkriti.

Marijana Mrvoš, Zagreb, travanj/svibanj 2021. g.

@autor fortografija Mio Milisav Vesović, travanj 2021.g.

„U potrazi za izgubljenim vrtovima Trešnjevke“

„U potrazi za izgubljenim vrtovima Trešnjevke“ naziv je grupne izložbe keramike i fotografija na kojoj su sudjelovali umjetnici keramičari, slikari, fotografi. Izložba je otvorena 12. lipnja 2021. godine i može se pogledati u prostorima Hrvatskog likovnog društva Zagreb na adresi Tratinska 15 u Zagrebu sve do 23. lipnja 2021. godine.

A kako sam se ja našla u priči o izgubljenom vrtovima Trešnjevke?

Keramičarka i inicijatorica izložbe Ljubica Lovrenčić nazvala me prije dva mjeseca, ispričala sve o ideji izložbe i njenoj želji da napišem nostalgičnu priču koja bi bila uvrštena u katalog izložbe. Ne može pripovjedač reći ne izazovu.

I tako sam se dala u istraživanje. Biciklom sam se provozala od juga prema sjeveru pa sam u hladovini parka „Stara Trešnjevka“ sabirala utiske i prizivala priče koje i danas titraju u zraku. U nastavku možete pročitati uvodni tekst.

Ljubice, hvala ti još jednom što si mi povjerila da ispričam priču o izgubljenim vrtovima Trešnjevke.

Ksenija Kancijan hvala ti na lekturi teksta.

U potrazi za izgubljenim vrtovima Trešnjevke

            Beračice riže

            Proljeće miriše sa svih stana. Sunce ga je u njedrima isporučilo s Istoka. Predalo ga je na ogled sjevernim i južnim vjetrovima koji su ga u svojim skutima pokazali prolaznicima. Pred smiraj dana, kad se horizont žario kao ugljevlje u vrijeme majskih krijesova, predali su ga u tople ruke Zapada koji ga je prosuo tratinčicama, zlaticama i maslačcima, cvjetovima jabuka, trešanja i listićima malina. Zemlja je ponovno pokazala bilo postojanja i života.

            Sjedim na klupi i puštam vjetru da mi mrsi kosu. Dozvoljavam očima da me vode po livadi. Prepuštam se ušima koje odzvanjaju dječjom cikom, bakinim utješnim riječima dok miluje oderotinu na koljenu, škripi tramvaja koji ide od Remize, otkucaju sata sa zvonika.

            Oči bešumno hvataju kadrove ubrzanih koraka, uzlepršalih sukanja, nepočešljane kose, namazanih usnica. Oči bešumno okidaju slike sve do trenutka kad biraju samo jedan kadar – sjećanje na bakinu kuću i vrt u kojem su s proljeća, uz melodiju tramvajskih kotača, cvali bokuni ljubica, visibaba i jaglaca. I bakin osmjeh kao da nikad tužna bila nije, a bilo je puno prilika za tugu, ali to nije bio njen pogled na život.

            Umjesto zgrade koju danas vidim i dalje traje kuća s dva prozora iza kojih se skriva  kuhinja, soba i vrt. Po današnjim mjerilima sve je bilo minijaturno no „pumpa“, često praonica, je bila na ulici. Život se odvijao u bakinom i susjednim vrtovima. Ulica je odzvanjala razgovorom, smijehom, pozdravima i glazbom s radija kojeg je imao susjed s početka ulice.

            Vidim u tanjuru špinat s rižom koji sam jedino kod nje jela i čujem glas koji  govori gdje riža raste i kako se uzgaja i kako se bere i obećanje da ćemo se poslije ručka igrati beračica riže. Od suhih grančica iz vrta pravimo štapiće, a u kutu vrta gdje rastu glavice salate, mrkvice i grumeni špinata pravimo jarak, dolijevamo vodu i s osmijehom na licu igramo se znajući da naša riže raste u Slavijinom dućanu.

            Oči ponovno pokazuju zgradu koja stoji na mjestu mog sjećanja i pitam se trebam li napraviti keramičku pločicu s natpisom – Beračice riže –  i utisnuti je negdje u zemlju?!

            Osim što smo od praha stvoreni i u prah se pretvaramo, mi se kao i zemlja mijenjamo, transformiramo. Pod mekim rukama umjetnika postajemo lončić, šalica, tanjur, životna priča-instalacija.

            Sjedim u parku Stara Trešnjevka. Oko u kadru ispunjeno keramičarima koji su u svojim srcima stvorili svoje male vrtove, svoja mala sjećanja i predočili su ih javnosti, nama prolaznicima, nama skupljačima sjećanja, nama bivšim, sadašnjim i budućim stanovnicima Trešnjevke.

            Neka nas proljeće svakog puta sjeti na ljepotu i čaroliju života, jer mi ne znamo hoće li se vrtovi ponovno vratiti na stara mjesta i ne znamo što u dubinama zemlje upravo sada klija.

Marijana Mrvoš, majstorica pripovjedačica, spisateljica i poetesa

Zagreb, lipanj 2021. g.

Kako je prošao „Susret s Ivanom i Hansom kroz umjetničko pripovijedanje i igru“ na 16. Ogulinskom festivalu bajke?

U ožujku sam se prijavila za nastup na 16. Ogulinskom festivalu bajke s projektom “Susret s Ivanom i Hansom kroz umjetničko pripovijedanje i igru”. Prije 10ak dana projekt je dobio zeleno svjetlo. Krenula je nervoza. Znate kako je to biti u vlastitom gradu i to prvi put u ulozi umjetnika pripovjedača. Osjećala sam veliku odgovornost, ali radost i uzbuđenje. Utisci se još sliježu. Pripovijedala sam prvog festivalskog dana, u petak 11. lipnja 2021. g.

Upoznala sam Perrya Grounda, predivnog pripovjedača koji je doputovao iz Amerike. On je nastupao prije mene s pričom o tome kako je medvjed zaradio kratki rep i kako je on završio publika nestala. Knedla u grlu. Što ćemo sad? Pričati drveću? Predstavim se Perryu i tako nas dvoje razgovaramo 10ak minuta. Pričamo o pripovijedanju, publici, pričama i marketingu. Dok smo mi pričali pojavili su se prvi slušatelji, pardon, slušateljice, dvije djevojke šestog razreda. Nisam ih pitala iz koje su škole jer u gradu Ogulinu postoje dvije osnovne škole O.Š. Ivana Brlić-Mažuranić i O.Š. Prva osnovna škola (nekad poznata pod imenom OŠ Rade Janjanin, škola koju sam pohađala od 4A do 8A). I kako sam započela s pričom Ivane Brlić Mažuranić „Kako je Janica guščarica krenula u školu“ tako se broj slušača povećavao. Do kraja Andersenove priče „Slavuj“ gledalište je bilo gotovo puno.

Ako me pitate kakva sam bila, kako sam pripovijedala, ne sjećam se. Ušla u trenutak, pod nogama zelena meka podloga okružena drvećem, zrake sunce proviruju kroz lišće, ispred mene lica malih i velikih slušatelja, i priče koje se žele ispričati. Mislim da je sve ostalo na sceni Đulinog vrta, a znam da će izniknuti jednog dana kao skriveni dar. Ono što znam je da sam se dobro zabavljala pa se nadam da je dio te čarolije prešao i na publiku koja je bila divna.

Imala sam priliku razgovarati s djedom i unukom, pravim zaljubljenicima u priče, rekla bih pravim profesionalcima koji si pričaju priče i komentiraju ih. Nadam se da će unuka Eva, ako sam dobro upamtila ime, uskoro i sama pričati priče ogulinskoj publici

Priložene fotografije su objavljene na FB stranici Perry Ground – Talking Turtle Stories. Nisam imala „službenog fotografa“ pa su ove fotografije pravi dragulji. Od uzbuđenja nisam fotografirala. Čini mi se da u takvim situacijama fotografija ukrade moj unutarnji doživljaj a ovaj bih svakako htjela zadržati.

Putopis

Više od godinu dana živimo po neljudskim pravilima. Mnogo smo toga trgovali za sigurnost, ali najteže nam pada ograničenje kretanja. Ljudi pričaju kako im je koža postala tijesna. Ja sam otpustila mnogočega nevažnog, ali ne i putovanja. Danas putujemo s Dominikom Alkovićem.

Dominik živi u Slavonskom Brodu i učenik je prvog razreda Sportske gimnazije. Desetak godina trenira gimnastiku i pobire medalje na raznim natjecanjima. Na YouTube kanalu Gimnastička gimnazija možete provjeriti kako to izvode prekaljeni gimnastičari, Dominik i prijatelj, te kako i sami možete pokrenuti vlastito tijelo.

https://www.youtube.com/channel/UCA2jVCfEQMNOelJY6q-qUUQ

Dominik je za školsku zadaću trebao napisati putopis. Uz sugestije mame Elizabete koja ga je sjetila na Skitnje Matka Peića Dominik nas vodi na putovanje od zeleno-žutog Slavonskog Broda do plavičaste Korčule.

Putovati možemo na razne načina. Možemo čitati putopise, možemo slušati pripovjedače, možemo pisati o vlastitim putovanjima, možemo sklopiti oči i maštati. Ne trebaju nam ausvajzi.  

Kad smo otvoreni i slobodni pojave se rješenja.

Vežite se! Dominik nas vodi na Korčulu.

P.S. Radovalo bi me da se Dominik još raspisao, no profesorica hrvatskog jezika je ograničila esej na 300 riječi.


Image by janusrom from Pixabay 

Putopis

         Opake, svima poznate 2020. godine, moja cijela obitelj ide zajedno na ljetovanje. Idemo na prekrasan otok, u Dalmaciji, Korčula. Odlučili smo ići malo drugačijim putem. Putovali smo kroz srce Bosne i Hercegovine.

         Spakirali smo sve stvari i krenuli u 2 sata ujtro. Put noći umara pa smo tako brat i ja zaspali. Probudili smo se na putu gdje vlada opuštajuće zelenilo. Gledali smo te livade, koje su bile ravne poput kuhinjskog stola I zelene kao kornjača što blista u vodi, oduševljeno. Cijelim putem smo se brat i ja smijali i igrali. Stigli smo do najljepšeg dijela puta, bez da računamo more, do visokih planina i vrhova strave. Planine su nas dovele do poluotoka Orebić gdje smo trajektom prešli na Korčulu. Stigli smo, još se nismo ni raspakirali, a društvo nas već pozdravlja. Plaža nam je bila blizu smještaja pa smo išli sami do nje. Jedva sam dočekao pozdraviti svog starog prijatelja Otoćića. Taj otok je moj prijatelj još od kad sam bio dijete. Svaki dan plivam do njega. Ovaj put sam probao veslati u brodu do njega. Osjećao sam se kao Viking dok sam veslao. Pri povratku na plažu sam vidio četiri Periske. Radili smo vratolomije i skakali u more s mola.

         Pokazivajući što znam, upoznao sam nove prijatelje. Pošto su oni domaćini, pokazali su mi najljepše plaže na cijelom otoku. Osjećaj je bio kao u raju. Valovi su udarali po nama dok smo se mi igrali picigina, poslje zakopavanja u pijesku.

         Rt. Ražnjić je jedno od najopakijih, najopasnijih, ali najljepših mjesta na otoku. Takve pridjeve je dobio zato što nema hladovnie i sve su stijene ispod nogu šiljaste i naoštrene kao noževi. Tu su najveći valovi i najhladnija voda jer je na otvorenom moru. Skakali smo s najviše stijene u vodu, dubine 30 metara. Bilo je nezaboravno.

         Odmor je prošao kao da je netko pucnuo prstima. Ipak sam se želio vratiti svom najdražem psu i macama te mojoj najvećoj ljubavi – gimnastici. Ljetovanje mi je donijelo nove prijatelje i super provod. Iako je po mnogočemu bila opaka 2020. godinu pamtit ću je po najljepšem ljetovanju.

Autor putopisa: Dominik Alković