Putopis

Više od godinu dana živimo po neljudskim pravilima. Mnogo smo toga trgovali za sigurnost, ali najteže nam pada ograničenje kretanja. Ljudi pričaju kako im je koža postala tijesna. Ja sam otpustila mnogočega nevažnog, ali ne i putovanja. Danas putujemo s Dominikom Alkovićem.

Dominik živi u Slavonskom Brodu i učenik je prvog razreda Sportske gimnazije. Desetak godina trenira gimnastiku i pobire medalje na raznim natjecanjima. Na YouTube kanalu Gimnastička gimnazija možete provjeriti kako to izvode prekaljeni gimnastičari, Dominik i prijatelj, te kako i sami možete pokrenuti vlastito tijelo.

https://www.youtube.com/channel/UCA2jVCfEQMNOelJY6q-qUUQ

Dominik je za školsku zadaću trebao napisati putopis. Uz sugestije mame Elizabete koja ga je sjetila na Skitnje Matka Peića Dominik nas vodi na putovanje od zeleno-žutog Slavonskog Broda do plavičaste Korčule.

Putovati možemo na razne načina. Možemo čitati putopise, možemo slušati pripovjedače, možemo pisati o vlastitim putovanjima, možemo sklopiti oči i maštati. Ne trebaju nam ausvajzi.  

Kad smo otvoreni i slobodni pojave se rješenja.

Vežite se! Dominik nas vodi na Korčulu.

P.S. Radovalo bi me da se Dominik još raspisao, no profesorica hrvatskog jezika je ograničila esej na 300 riječi.


Image by janusrom from Pixabay 

Putopis

         Opake, svima poznate 2020. godine, moja cijela obitelj ide zajedno na ljetovanje. Idemo na prekrasan otok, u Dalmaciji, Korčula. Odlučili smo ići malo drugačijim putem. Putovali smo kroz srce Bosne i Hercegovine.

         Spakirali smo sve stvari i krenuli u 2 sata ujtro. Put noći umara pa smo tako brat i ja zaspali. Probudili smo se na putu gdje vlada opuštajuće zelenilo. Gledali smo te livade, koje su bile ravne poput kuhinjskog stola I zelene kao kornjača što blista u vodi, oduševljeno. Cijelim putem smo se brat i ja smijali i igrali. Stigli smo do najljepšeg dijela puta, bez da računamo more, do visokih planina i vrhova strave. Planine su nas dovele do poluotoka Orebić gdje smo trajektom prešli na Korčulu. Stigli smo, još se nismo ni raspakirali, a društvo nas već pozdravlja. Plaža nam je bila blizu smještaja pa smo išli sami do nje. Jedva sam dočekao pozdraviti svog starog prijatelja Otoćića. Taj otok je moj prijatelj još od kad sam bio dijete. Svaki dan plivam do njega. Ovaj put sam probao veslati u brodu do njega. Osjećao sam se kao Viking dok sam veslao. Pri povratku na plažu sam vidio četiri Periske. Radili smo vratolomije i skakali u more s mola.

         Pokazivajući što znam, upoznao sam nove prijatelje. Pošto su oni domaćini, pokazali su mi najljepše plaže na cijelom otoku. Osjećaj je bio kao u raju. Valovi su udarali po nama dok smo se mi igrali picigina, poslje zakopavanja u pijesku.

         Rt. Ražnjić je jedno od najopakijih, najopasnijih, ali najljepših mjesta na otoku. Takve pridjeve je dobio zato što nema hladovnie i sve su stijene ispod nogu šiljaste i naoštrene kao noževi. Tu su najveći valovi i najhladnija voda jer je na otvorenom moru. Skakali smo s najviše stijene u vodu, dubine 30 metara. Bilo je nezaboravno.

         Odmor je prošao kao da je netko pucnuo prstima. Ipak sam se želio vratiti svom najdražem psu i macama te mojoj najvećoj ljubavi – gimnastici. Ljetovanje mi je donijelo nove prijatelje i super provod. Iako je po mnogočemu bila opaka 2020. godinu pamtit ću je po najljepšem ljetovanju.

Autor putopisa: Dominik Alković

Ona i on

Jučer je bi Majčin dan i svatko se od nas sjetio majke ili/i oca, no žive među nama i s nama i oni koji su mogli biti majke i očevi, ali su donijeli odluku o pobačaju ili su imali spontani pobačaj.  S ljubavlju i bez predrasuda sjetimo se njih i tih malih začetaka života.

Photo by Hernan Pauccara from Pexels

Ona koja je mogla postati majka

voljela je pretraživati horizont, iščitavati predskazanja

udisati poniranja sunca u morske dubine

i zujanje insekata s prvim naznakama mraka.

Umjerenim ritmom je hodala

za javnost govorila tiho

sa sobom se često svađala

tada bi joj se rumenili obrazi kao za zimska dana

kad mraz štipa i ne pita.

Kosa joj je bila sjajna i duga

oči mačkaste.

Vješta u razaznavanju neobičnih mirisa

neudibna s nepravdom koja je izazivala žgaravicu i crvenilo u licu.

Tebe nije namirisala

nije isčitala krckanje i puckanje iz nutrine prekrivene sjenama.

Kad te je prepoznala skamenila se

obasula se pitanjima

na horizontu nije bilo odgovora i predskazanja

zatvorila je oči i zaustavila srce

krckanje i pucketanje je stalo

ostala je tuga

i talog bola

za koji moli da ga prekrije ljubav

@marymrvos 2021

Onaj koji je mogao postati otac

koža mu je bila papirasta podložna crvenilu i pjegama

oči užarena ugljevlja, usne sočne jagode

ljubio se bez ustezanja

volio raspuštenu kosi i svaki centimetar tijela

smijehom poravnavao nabore na licu

prekrivao pitanja

i šaptao „o tome ćemo sutra“.

U bistrou je naručivao kavu, listao novine

ispod stola dodirivao tebe koljenom

život gorčio kavom

sve ostalo sladio riječima.

Nije išao na aerodrom

pozdravio te u foajeu hotele i ostavio podsjetnicu.

Jednom mu je u san došao dječak s mačkastim očima

mirisao je na kosu one koju nije ispratio

htio ga je zagrliti, ali nije mogao potrčati

ponestalo je zraka

monitor u bolničkoj sobi prvo je zazujao pa je sto

crta

@marymrvos 2021.

zveket ključeva

Imige by S. Hermann and F. Richer by Pixabay


u meni  ključ

u tebi ključ

u nama ključ

za vrata s druge strane postojanja

i u meni i tebi i u nama ključa za vrata s druge strane postojanja

on zvecka dan i noć

od dana dolaska

od prvog udaha i plača

on zvecka bez prestanka

sad tiše pa glasnije, sad glasnije pa tiše

i u meni i u tebi i u nama raste čežnja

tko sam ja?

tko si ti?

tko smo mi?

zvec, zvec, zveckaju ključevi

za bravu s druge strane postojanja

zveckaju ključevi

kad sretneš ženu na konju bjelašu

s ogrtačem od zlata

potrči, pitaj gdje su vrata

i kad čuješ lepet krila

i pčelinji roj

i srca otkucaj

ona će ti se otvoriti

@marymrvos 2021.

A little prince who didn’t know how to tidy his room

Sometimes our living space (life, body, mind, relationships, etc.) gets cluttered because we add things all the

time but forget to release some of them from time to time. Spring is a great season to get rid of things we do

not need or want anymore. We can throw them or give them away if they are in good condition.

Sometimes we need help to start with because releasing can be difficult. Don’t be afraid to ask for help, and you never know who will show up. If you need and inspiration, read the story.

Good luck with cleaning!

A little prince who didn’t know how to tidy his room

A little prince was sitting in his room, surrounded by things. There were toys, books, games, bicycles, balls of different shapes and sizes, chairs, clothes and whatever else you could imagine.  Even a tiny egg is hidden somewhere. He didn’t know what to do.

He picked up one thing and threw it in the air, hoping it will give him space, but the thing doubled itself and fell back. He tried again. Soon, his room, once big and spacious painted in beautiful shades of green, blue, yellow with the night sky on the ceiling, was so cluttered that his family forgot about him. They looked for him everywhere but couldn’t find him. After a while, they stopped searching.

The little prince got angry. He yelled and screamed, but no one heard him. He yelled and screamed again, throwing things around, which made his room cluttered even more. Big tears rolled down his cheeks. He cried in silence. He was a proud and brave little prince and didn’t want people to hear him crying. He felt tired and almost fell asleep when he heard a noise.

“Chirp, chirp, chirp. “

“Hello, anybody there? The little prince said.

“Yes. I am a little bird. I can hear you, but I cannot see you. “

“I am behind the pile of things. ”  

Led by the voice, the little bird landed on the top of the pile of things. A little boy was sitting on the floor.

“Chirp, chirp, chirp. I have never seen a nest-like yours. An impressive creation. “

“Thank you, but my nest is too tight for me. I cannot get out, and I don’t have wings to fly. “

“Chirp, chirp, chirp. Interesting. Why don’t you tidy your nest? “

“I tried. I threw one thing, hoping it will disappear, but it returned doubled. Now, I got more things than before. “

“Chirp, chirp, chirp. If you want, I can show you how to do it. “

The boy jumped. “Will you? That would be wonderful. “

“Chirp, chirp, chirp. I will show you a thing, and you will have to decide if you need it or not. If you need it, I will put it on the wall shelves. You have beautiful shelves and cupboards so you should use them. If you do not need a thing, I will put it aside, and later you will decide what to do with it.”

The little prince was not quite so sure about the decision part, but he accepted the offer.

The little bird started showing him things. At first, the little prince was hesitant with decisions, but the little bird was patient. She waited until the little prince made his decision. As they proceeded, the little prince got better and better. Soon the little prince could see walls, shelves, chairs, bed and window. His room was spacious and bright

The little bird was sitting on the window bench. The little prince came closer and looked at her.

“Chirp, chirp, chirp. Now you know what to do with things in the future. “

“Thank you. You are so generous. You helped me clear my room. You saved me even you knew I stole one of your eggs last year. How can I repay you? “

“Chirp, chirp, chirp. You can give me a few sheets of paper for my nest. I am repairing it because new chicks are coming soon. “

“That’s not a problem. Choose any one you desire. “

“Also, promise me to be a protector of all living things, and I will forgive you for stealing my egg. “

The little prince bowed and gave a vow. From that day each morning, the little prince would greet the little bird and her chicks. When it was time for them to leave, he took care of their nest so that the little bird can return if she wants.

He helped in the garden. More trees and bushes grew for birds and animals to find new homes. Things he didn’t need anymore he gave to people who needed them more. Also, he kept his room clean and bright and invited his friends, old and new ones, to come and play. 

The king and the queen were proud of seeing their son changed.  

@marymrvos

Storytelling – What is in it for me?

In this short essay, I share my experience with storytelling from a storytelling point of view, and what might be in it for you as listener.  

I am preparing for the Chennai Storytelling Festival 2021, which starts in February and will run for four weekends. The Festival offers workshops, storytelling sessions, etc. so feel free to join wherever you are in the world.*

In September 2020,  I registered for the Festival. It was time to think of a story. I decided to tell a personal story. I knew the beginning of the story but was struggling with the middle and end. Then I heard a storytelling friend telling her personal story experience and bum I knew what I have to do with my story.  Putting it on paper was one thing: preparing it for telling was another thing. As January 2021 approached, I knew I should work on crafting the story. Another storytelling friend listened to me telling it, provided feedbacks, listened again and provided feedback.

On Saturday, I had an opportunity to tell it at an Open mic organized by Storytelling Toronto. The story is called Goodbye to my daddy and is about my childhood experience of my father’s death and how I managed to stop greaving.  

Here are several feedbacks from the audience:

“Marijana, today is the anniversary of my Dad’s death, great story, I needed to hear this story today. “

“A bear hug from your father. During this time of covid we all know what it is like not to hug children and grandchildren. “

“The anniversary of my Father’s death. Thank you for sharing!

Having experience and feedback from an audience prepares me for the final event.

As you can imagine, storytelling is a process. It doesn’t happen overnight, but that is not your concern. If you are still wondering what is in it for you, let me help you. From experience as the storyteller and listener, I learned stories:

  1. entertain and relax you from the everyday schedule
  2. give you an answer to a problem you might be struggling with
  3. comfort you
  4. even heal you.

Interestingly, my personal story already helped me, but also it touched other people. Isn’t that amazing.

Also, to gain the most from stories (written or told) keep an open heart and leave expectations. Expectations will keep your walls up, and you might not get what is in it for you.  

If you have any question, you can send an email to mmrvos@icloud.com

*Chennai Storytelling Festival 2021, The Healing Power of Story, Storytelling, and Story-enacting. To register to attend any or all CSF 2021 Zoom events, please send an email request to info@storytellinginstitute.org. Adults could register for themselves and for young people under their care.

Sretno novo doba!

Photo by James Wheeler by Pexels

Zora, tisućljećima skrivena zamamnim velovima odmiče noći.

DNK se mijenja.

Osjeti su budniji i prisutniji.

Oči trepere, uši šušte, okusni jastučići pršte, nosni kanali pjevaju svemu što dotaknu.

Tijelo drhti i vraća se izvornom ritmu.

Tiho, neprimjetno, Zora je sve bliža.

Svjetlo je sve prisutnije.

Novo se rađa, staro odlazi.

Novo izranja, staro se lomi.

Zora se kao jelka kiti ukrasima radosti, smirenja i blagostanja.

Sretna Nova godina!

Sretno novo doba!

@ marymrvos  4. januara 2021.

Osamdeseti rođendan

Tati Simeonu koji je postao svjetlo 1976. godine.

Danas bi slavio osamdeseti rođendan. Šumskim ukrasima,kao za novogodišnje slavlje, okitili bi prozore. Iz starih škrinja izvadili bi šarene bombone. Ukrasili bi stolove, zidove, zastore, divane, krevete, ormare, vrata, prozore. Ni jedno mjesto ne bi ostavili bez ukrasa. Gosti bi dolazili u hrpama. Ne znam što bi im poslužili. Možda bi se nudila riba, ulovljena na Kupi ili  Dobri. Bila bi svježa. Osim ribe poslužili bi voće i povrće i vrčeve meda kojeg je ove godine bilo u izobilju. Pčele su dobro radile, vrcalo se dobro a i bili smo pošteni, ostavili smo im dovoljno da zimuju, prestali smo podmetati šećer i tako već godina. Tu odluku donijeli smo na tvoj sedamdeseti rođendan. odlučili smo se da ćemo pčelama ostavljati meda koliko im treba, ne desetinu, ne dvadesetinu nego pola. Sad ga imamo više nego ikad a polovicu podijelimo. Ljudi dođu sami. Pojave se na vratima i neko vrijeme se klate na znajući bili ušli ili bi ostali stajati vani, jesu li došli ili pošli. Kad uđu i kad ih ponudimo medom progovore kao da nikad u životu govorili nisu. Sa svakom novom žlicom sve više i više toga iz njih izlazi. Kad umoče zadnju žlicu oporave se u potpunosti, zagrle nas i krenu dalje. Često nam pišu i blagodare nas, i šalju nam poklone. Šupa nam je krcata poklonima pa i njih, kao i med, dijelimo i nikad ne ponestane.

Naše imanje i kuća pretvorili su se u nepoznatu i daleku zemlju. Korov raste na sve strane, otporan je i jak i koliko god mi njemu pjevali i uvjeravali ga da pođe rasti negdje drugdje on se ne da, raste li raste,  i da nemamo košnice oko kojih je sve čisto i uredno pomislila bih da je sve podivljalo i postalo nacionalni park.

Kuća, naša dobra kuća se raspolovila, zidovi su joj popucali, krov je sve slabiji. U isto vrijeme i moj krvotok se pomakao. Počeo je teći od juga prema sjeveru. Tuga se taložila oko prepuknutog srca. I da nije bilo pčela ne bih danas spremala slavlje. Ubole su me i krvotok se vratio u normalu. Ostao mi je ožiljak u predjelu srčane kosti. Za južna vjetra me trza pa ga mažem melemom od meda i borovih grančica, ponekad dodam oblog od lista maline kako si me učio dok smo ih brali.  

Ne znam sjećaš li se ovaj ti je rođendan jubilarni. Brojimo li jubilarne rođendane djeca smo. Ja ima pet a ti osam godina i vidim nas kako jurimo livadom i vičemo u prazno osluškujući vlastiti glas. Kad se umorimo promatramo ptice i mrave koji spremaju mrvice za zimu.

Iz kuće su odnijeli šećer iz teglice a baka me na svoj rođendan, ona je ove godine slavila stoti, zamolila da sačuvam teglicu do tvog rođendana, i sad nema šećera. Javili su mi da je ispekla biskvit, zasladila ga je medom, našim medom, tako finim da mu ne možeš odoljeti .  

Jesi li znao da se od našeg meda prsti uopće ne lijepe, nije li to začudno? Kažem ti, sve je postalo začudno. Od kad tebe nema sve je utihnulo i zaspalo, kao lijepa rumena Ružica koja čeka stotinu godina da se probudi i da cijeli dvor opet zaživi. Možda i mi čekamo da prođe stotinu godina pa da sve oživi, ali nitko ne zna koja je polazna godina, nitko na zna kada je sve utihnulo.  

Pčele o tome šute, ni pod cijenu ugibanja ne žele o tome progovorit. Kažu da sam dovoljno mudra da shvatim i sama. Umorila sam se ili sam odustala  vjerujući da se u džungli ne može ništa promijeniti  i da je sve izgubljeno, sve dok nisam shvatila da dolaziš na rođendan.

Tata, sretan ti rođendan! Voli te Marijana.

P.S.

Ponekad se uhvatim u misli da ću se jedno jutro probuditi iz neobičnog sna znajući da je sve to bilo nalik putovanju na Mjesec ili u nepoznatu daleku zemlju.

Image by Dominik Moser from Pixabay