Istina i Smokva

 

 

Što povezuje Istinu i Smokvu? Dvije knjige, dva autora. Dvije obiteljske priče o tajnama,  društvenim promjenama, zgusnutim emocijama, susretu s odlaskom na koji nikad nismo spremni i ljubavi, ali i još o mnogo čemu drugom.

Ljeto se ovih dana svojom zlatnom haljinom probija kroz gromove, pljuskove i oluje. Mirišu lipe, stiže slatko koštunjavo voće a zrakje sve topliji. Približavanje ljeta sjetilo me je da napišem kratak osvrt na dvije knjige koje sam nedavno pročitala.

Istinu je napisala finska spisateljica Rikke Pulkkinen a Smokvu slovenski pisac Goran Vojnović. I Rikka i Goran rođeni su 1980-e godine i to ona u srpnju a on u lipnju, gotovo blizanci.

Istina je smještena na sjeveru Europe u Finsko, ali se povremeno preseli u Pariz. Smokva se događa na relaciji Slovenija – Istra – sjeverozapadna Bosna.

U istini priča započinje bolešću bake Else kojoj do kraja života ostaje neodređeni broj dana. Ona boluje od raka i odlučuje zadnje dane provesti u vlastitom domu umjesto na palijativnoj skrbi. Ostali članovi obitelji usklađuju vlastite rasporede i uskaču u pomoć. U tim susretima unuka Anna, koja se oporavlja od ljubavnog kraha, od bake Else saznaje obiteljsku tajnu o ženi Eevi koja je nekoliko godina s njenim djedom Marrtiem imala ljubavnu vezu i kakve je tragove/sjene ta ljubav ostavila na obitelj.

Smokva započinje dolaskom mladog Aleksandra  Đorđević iz Ljubljane u Buje na mjesto Upravitelja šuma i prati njega, unuka Jadrana i kćeri Vesnu i Maju do kraja romana. U romanu se pojedinac snalazi ili ne snalaze u promjenama društvenih uređenja i stvaranju novih država na prostoru koji je poznat po prekrajanju granica, prisvajanju, otimanju, protjerivanju, zastrašivanju, a tu i tamo, po mirnom životu koji ni tad nije sasvim miran jer se iz ladica, kako i kad kome zatreba, izvlače tajni dosjei.

Rikkine rečenice su zgusnute. Bira ih precizno i mjeri apotekarskom vagom, ali u njima živi i lakoća.  Dok opisuje ljeto na sjeveru poželim bosom nogom dotaknuti hladnu jezersku površinu i potrčati u saunu. Poželim narezati kriške baguetta i na njih dodati debelu šnitu sira i sve prepeći u pećnici da osjetim vezu koja nastaje kad unuka Anna i baka Elsa dijele sjećanja iz zajedničkih susreta.

Kroz Goranovu fikciji hodam po tlu kojem i sama pripadam i uz likove proživljavam dolazak u drugačiju sredinu, prilagođavanje ili neprilagođavanje, skrivanje iza šutnje ili pretjerane šale, podjela na ove i one i pokušaj ljubavi da u svemu pronađe svoje mjesto.

Oba romana progovaraju o bolesti članova obitelji (rak i demencija) i kako se članovi oboljenih nose sa spoznajom. U njima pronalazim terapeutskih učinaka (posebno me dojmio odnos Aleksandra sa suprugom Janom i njenom demencijom kad se sjećanje lomi kao sasušen papir i samo sipi kroz prste) koje čitatelj može prisvojiti za vlastite spoznaje i iscjeljenje.

Što god da vas privuče Rikki ili Goranu i njihovim djelima garantirma vam da ćete se susresti s literaturom zbog koje ćete knjigu, kad sklopite zadnju stranicu, još neko vrijeme držati u rukama. Skupljat ćete emocije koje će likovi i situacije izazvati u vama.

Osim proživljenih emocija i pokoje suze ili smijeha čitanjem ćete stvarati vlastite slike i obogatit ćete si život što potvrđuje i citati iz Goranove knjige.

Ljudi nisu svjesni da knjigama sami stvaraju slike svojih snova, da čitanjem razvijaju i mijenjaju svoju maštu, dok im televizija nameće slike. Slike koje stvaramo dok čitamo knjige naše su vlastite, dok na televiziji gledamo tuđe.“

Sretno čitanje.

Photos by Lum3n and Lucas Craig from Pexels

 

Zuzu’s boundaries

photo of woman standing on sunflower field

Photo by Andrea Piacquadio on Pexels.com

I wrote Zuzu’s boundaries story for a friend, but I wrote it for myself too. Last several days, I consumed tons of information about secret plans and agendas to enslave humanity. It is not new to me, but specific information makes me feel sick. I do not know about you, but I do not want to be a slave. It is my birthright to be free.
Zuzu’s story is about stepping forward, even when you are afraid. I am scared of many things, but I dare to do what I feel I must do.

Enjoy the story and be true to yourself.

Zuzu’s boundaries

Zuzu owned a rosebush farm which she took from her parents. She put lots of work introducing news, and her roses became known all over the world. When she was little, she cared for bushes, but now she spent all her time in the office.

As time was passing, she felt unease inside her body which changed into pain. She ignored it, but the pain was getting stronger. She went to see a doctor. He/she listened to her and let her do many tests. With tests Zuzu revisited he/she doctor. He/she looked at the papers and sad:

Well, before I say anything, I want to ask you a question?

Yes.

Are you happy?

Well, yes.

He/she looked again and repeated the question: Are you happy?

Well, I don’t know what to say.

I also don’t know what to say.  According to tests, you are well. Nothing is wrong. That pain you described comes from the place we can not scan with our instruments. I can prescribe pain killers or ask you to do more tests, but it won’t help.  Are you willing to try something different?

Well, yes. Anything to get rid of the pain. My business is suffering.

I prescribe you to sit quietly once a day and listen.

Listen?

Yes, listen to your thoughts and if any thought bothers you pay attention and listen more.

Zuzu’s face got red. She snatched papers from a doctor’s desk and left the room.

At first, she did nothing. She bought painkillers in the pharmacy. They helped, but as time passed, her pain did not go away. Now, she felt it in the morning, throughout a day and in her sleep. She couldn’t concentrate, do her plans, participate at essential meetings, speak with buyers. She had to pass most of her obligations to other people who worked for her. She got sick to the point she could barely go out of the house.

One day she sat on the porch. She decided to try listening. Her thoughts were like bees, and she thought she is in a bee house. She got used to the sound of bees. It relaxed her body, and she breaded deeper. Some days it was difficult to listen. Many times she quit, but the pain would not let her stop.

One day she heard a voice which sounded much like he/she doctor she visited.

Zuzu, you are progressing well.

Who are you? Am I talking to myself? Am I getting crazy?

No, you got to a place where you can talk to me.

Who are you?

I can be a guide, a friend, a doctor. Whatever you choose to call me, it is fine with me.

O.K. What do you want?

I want to tell you how brilliant you are and how much you have achieved so far.

Are you kidding with me?

No.

I am brilliant, and I have done a great job. You must be kidding. I eat, drink, sleep and sit on my porch pretending to listen while others do all the work around the farm.

We all need time to rest.

I can not keep resting forever.

I agree, and that is the reason I came to remind you of the job you have done so far.

What job?

Resting and listening.

That is no job, that is resting. Regarding listening, I am not even sure if I know how to listen.

You do. You found me.

No, I am hallucinating.

Zuzu made another visit to he/she doctor. She told him/her what happened. He/she smiled and said:

My prescription is working. Well done. Continue listening.

I don’t believe you. I pay you and all you say continue listening.  Aren’t you going to do more tests or try a different procedure?

No, I want you to continue. Please remind me how many times I prescribed listening.

Once a day.

O.K. From today change it to twice a day.

As she drove home, Zuzu realized her pain weakened.  She decided to give it a try. She would sit and listen twice a day and was able to return to work for a few hours.  Management and office duties were running smoothly so; she decided to spend more time in the fields gardening. She felt the sun on her face, dirt on her fingers. She listened to birds and found time to examine ants, bees, ladybugs. She also talked to rose bushes and laughed a lot. Still he felt pain from time to time. She did not recover to the fullest.

One day her sister came out of nowhere. She did not see her for over ten years. Zuzu would send her money, but that was all. No calls, no visits. She parked her car on the grass and announced she came to help her with business and recovery. Zuzu felt uneasy but sad nothing.

Her sister started bossing around and making people uneasy. Her orders were contradicting one other, and she created a lot of chaos on the farm. Suppliers began to call Zuzu to check what is gone wrong.  She stopped her practice and put more effort into fixing mass after her sister while she was having fun doing what she pleased to do without considering others. Zuzu’s pain returned and was getting stronger. She paid another visit to her doctor. He/she listened and said:

You have to return to the listening practice, and you have to put some borders and show people around you your new boundaries.

I do not understand. How do I draw a line?

Simple. Ask yourself a question. What do you don’t tolerate anymore, and that is how you draw a line. Once you create new boundaries, go out and practice them.

She felt anger. Listening and answering questions. Is this doctor real?

Doctor, you do not understand. I work hard, and I do whatever I need to do, I treat my workers fairly, I take care of my sister, I let her boss around as I always have and I get pain, and others get the glory. I give up.

No. You can not afford to give up. It would mean you will lose everything you worked for so hard.

What kind of doctor are you? Why can’t you give me a pill to ease the pain?

I care about my patients, and I want them to thrive in life. Some of my patients need pills, but you do not need them. You need to stand up for yourself. Listen and draw new borders.

One day she was in the rose kindergarten looking over her pride and joy.  She looked at the best rose bushes which produced fragrant so sweet that would make you believe you are in haven. She spotted cigarette chunks.

She found her sister in the dining room. She put her boots on the dining table and she was talking over a phone. Zuzu waited for a while, trying to catch her attention. She ignored her and waived her to leave the room. Zuzu waited when she heard a voice – Took her phone and, make her listen to you. No , I that’s rude. I can not do that. She is rude, she showed you to go out of the room. No, I do not do such things. She does, she can do whatever she likes. O.K. Do as you please. Voice disappeared, but her pain returned. She couldn’t stand it any more. She came closer to her sister and said:

I need to talk to you.

Can you see I am on the phone?

Finish the call. I need to talk to you right now.

Or what, you will start crying as you always do?

No. I will end your call. Zuzu grabbed her phone and switched it off.

How dare you! It was an important business call. You will ruin our business.

Stop. We both know you are laying. I was in the rose kindergarten and saw cigarette chunks all over the ground. Since you are the only person who smokes around here go and clean your mess. From now, you are not allowed to smoke on the farm, and if you can not accept it, you have to leave.

You can not do that. It is my right to be here.

You can be here, but you have to accept the rules by which we live here. Our farm is a non-smoking zone, and you have been ignoring that rule since you came. If you can not accept it, you have to leave.

Little by little, with small steps, Zuzu changed her life. She thought herself to listen and follow her intuition which showed her how to heal. Next time she went to see her doctor to  tell him/her what happened, she couldn’t find him/her. They told her a doctor of that name never existed.

©marymrvos for a friend

May 9, 2020

Pišem Male laži na recept

snow-woman-winter-snowflakes-54200

Jutros sam uključila kabel od mobitela u utičnicu od produžnog kabla, ali sam zaboravila da sam produžni kabel na večer isključila iz struje. Na nekim produžnim kablovima postoji prekidač da ga se isključi iz struje. I neće se baterija mobitela sama napuniti.

Ja bih i u pisanju da se napiše samo, da izađe iz mene bez da se ja uplićem, da teče kao med pa mlijeko, pa da se sladimo do bezvremenosti. Tako bih ja da proza i poezija teku bez muke, bez olovke i papira ili tipkovnice, struje i word dokumenta. Ja bih da to mene ne dotiče ni u jednoj točki. Ja  čitam i uživam a muke po pisanju, u moje ime, neka napravi netko drugi.

Nemam namjeru potruditi se ni da si napravim dvojnika, nego da se i on sam stvori, otvori bilježnicu i krene, slovo po slovo, rečenica po rečenica, pasus po pasus, priča po priča, zbirka priča po zbirka, knjiga po knjiga, zbirka poezije po zbirka.

Ja bih uživala i čitala. Ne bih bila ni književni kritičar, nikako, ne znam ja to, za to treba puno znanja. I treba, ne reče se zalud da treba stolicu zagrijati. I tako kad shvatih da neće samo uhvatih se olovke i tipkovnice.

Link na novu priču Dragi Piko možete pronaći na sajtu

NAPIŠI SVOJU PRIČU ili https://napisisvojupricu.blogspot.com/

Da lakše pronađete moju priču, ukucajte Marijana Mrvoš, pseudonim (ne pišem pod pseudonimom još) ili ime priče (Dragi Piko) u polje SEARCH. 

Priča je rezultat tipkanja u sklopu Kursa kreativnog pisanja A+ koji sam pohađala online, tipkala u toplini doma i dijelila s ostalim kolegama polaznicima. Dobrano sam se sudarila s egom jer nekako izbjegavam pisati o zapletima i kad nema zapleta nema ni raspleta. Ne bih ja da mi je u tekstu neugodno. Ali dobro, treba i to prihvatiti, obrisati suze žaljenice i krenuti hrabro dalje. Mogu ja to, mogu.

Hvala vam na čitanju. Poželi li netko na kurs Kreativnog pisanja A+ kod Ane Gord (Gordane) i Aleksandra Petrovića sljedeći termin im je u martu. Preporučujem. Odlični mentori. Sjeckaju skalpelom, ali sam ih odmah zavoljela jer znam u sebi da je to što su komentirali i pisali imalo smisla, ali ponekad si volim pričati male, pa male su, laži.

Nema zla u malim lažima, zar ne? Tako barem neki u ovom našem regionu pokušavaju da nas uvjere.

Ako nekome treba Malih laži mogu i za njega da napišem, kao kod doktora, na recept.

Dogovorit ćemo se i za cijenu.

Primam sve valute, ali najviše volim gotovinu.

Fotografija – https://www.pexels.com/@kristingroth2

Nova knjiga putopjesnikinje Maje Klarić „Približavanje zore: Put 88 hramova“

Naslovnica knjige put 88 hramova

Tek izašlu iz tiska u rukama imam novu knjigu putopjsenikinje Maje Klarić pod nazivom Približavanje zore: Put 88  hramova. Maja opisuje svoje“hodočasničko“ putovanje po japanskom otoku Shikoko koje se sastoji od posjete 88 službenih hramova a prati stope utemeljitelja shingon-budizma u Japanu, redovnika Kukaia (Kobo Daishi).

Maju sam srela na pjesničkom putovanju (rezidenciji) pod nazivom Tragovi u snijegu koje se održavalo na eko imanju u Vukomeriću. Bio je januar, zadnji vikend u mjesecu i, rekla bih,  jedini kad je temperatura bila dobro ispod nule. Bili smo kao u snježno-ledenoj bajci. Većina nas se na rezidenciji susrela po prvi put, no međusobno prepoznavanje govorilo je suprotno.

Pričala je Maja o putovanju u Japan, o knjizi u pripremi, imala je sa sobom i vodič s puta, pričala je i o sljedećem putovanju, o prevođenju.

Informacija o promociji Majine nove knjige u Zagrebu došla je kad treba. Pročitavši datum i vrijeme i mjesto događaja i sve ostale obaveze su pale u sjenu. Srce je znalo kamo želi ići i nije se dalo smesti.

Što se mene tiče na promociji se o knjizi moglo pričati još jedan sat, moglo ju se cijelu prepričati, ali time moj doživljaj čitanja ne bi bio umanjen. Poglavlja i podpoglavlja su me vodila. Trenuci koje sam odvajala za čitanje iz dana u dan postajali su posebnijima. Hvatala sam ih u autobusu, između predaha, u kafiću, nisam mogla stati. Često sam se gubila, ali bilo mi je važno nastaviti i putovati. Možda me vratila u neko drugo vrijeme i neki drugi trenutak postojanja duše.

Najveće iznenađenje dočekalo me jutros pri susretu s 87. i 88. hramom. Osjetila sam da na ovom putovanju nisam bila sama. Je li to Kukai ili netko drugi? Ne znam, i nije važno.

Maja i knjiga putuju Hrvatskom. Gdje se u kojem trenutku nalaze možete provjeriti na njenoj FB stranici. Bude li tako zapisano u zvijezdana ili će grah tako pasti srest ćete se i prepustiti plesu vječnosti.

Mali format – priča broj 3

architecture-automobile-buildings-2928066

Photo by Pepe Caspers from Pexels

Torbe su bile na broju. Srce i sat su otkucavali. Iz vana je došao zvuk auta koje se zaustavilo. Mašina je nastavila raditi. Kroz rešetku koja je prekrivala prozor prizemna stana nisam mogla odgonetnuti  marku ni boju. Stigao je ranije, ipak, pričekat ću dok se kazaljka ne približi trici odnosno četvorci kako je pokazivao sat. Nisam ga vratila unazad na Greenwich ostavila sam ga na centralno-europskom vremenu. Zvuk motora mi se rugao:“Nisi spremna za izlazak u noć. Kukavico. Hajde da te vidim.“ Želja da mu odgovorim i vrisnem sudarala se sa željom da pričekam vrijeme dogovora. Kako su se zatvarala vrata sobe i apartmana zatvorila su se i vrata privremen sigurnosti. Našla sam se u nepoznatom hodniku. Provirivši van ista sinoćna ulica sad osvijetljena s dvije-tri lampe, bez drveća i pusta. Tišina se kupila oko mene kad sam shvatila da auto koji čeka nije crveni Renault i da su tablice druge. On se neće pojaviti začuh misao. Zašto ne bi, sve smo dogovorili, on će doći, ne bi me iznevjerio. On se neće pojaviti ponovno je zazvonilo. Pitaj taksistu možeš s njim do aerodroma. Ma ne, ne mogu iznevjeriti čovjeka. Dala sam riječ. Srce je kucalo, kazaljka se pomicala. Pokucala sam na prozor. „Oprostite, vi nekoga čekate.“ „Ne“, odgovorio mi je snen vozač, okrenuo ključem i nestao. Tišina se kao uska haljina stiskala uz mene. Sat je kucao. Srce je lupalo. Postalo je jasno on stvarno neće doći.  Izvadila sam blok i pronašla broj taxi službe. Ženski glas se odazvao nakon drugog zvonjenja. Rekla je da joj ulica nije poznata i da provjerim. Pročitala sam što piše na ploči iznad ulaza. Spustila sam telefon. Unutarnji glas je krenuo: „Rekla sam ti da pitaš čovjeka, ali ti uvijek sve znaš najbolje, ovi te nikad neće pronaći. Ulica u kojoj se nalaziš ne postoji na karti. Nisu je ucrtali.  Ti si  fatamorgana, pas lutalica.“ Galeb je kliknuo. Srce više nisam čula. Hrabrila sam se. Oglasi li se galeb još jednom sve će biti u redu. Uši su me boljele od naprezanja. Nisam znala da je tišina zahtjevan sugovornik. Taxi se pojavio unutar pet minuta. Tišina je nestala. Srce je ponovno kucalo ujednačenim ritmom.

Tekst je nastao na temu Sitni sati i krupne greške, Mini kursa koji je na FB organizirala Ana Gord. 

Marijana Mary Mrvoš

My first English lesson

Photo by Sourav Mishra from Pexels

This morning I was sipping tea when I remembered my cousin. We used to have lots of fun when we lived in the neighbourhood. He moved to Canada, and we rarely see each other.

It was the middle of the first part of a new school year. I was nine or ten. I recently arrived in a town, and my life was completely changed. I left a house, close family members and people who were all known to me because I came from a small village. The bright side of the story was my aunt who lived in the neighbourhood with my uncle and there two older sons. They were (still are) brothers to me.

Back at that time front doors were open. I entered in the hall, said hi but nobody responded. All doors, two on the left and one on the right were closed, only the kitchen door which was on the opposite were open. I came closer and saw my younger cousin sitting behind the kitchen table. He didn’t notice me till the moment I said hi again. He responded but continued staring at papers scattered over the table.

I asked him: „What are you doing?“ He looked at me, relaxed in a chare and said: „I am preparing for  the English test.“

„It is Friday afternoon. Shouldn’t you be someplace else?“

„Mum was at school in the morning. She said I could forget a motorbike and other activities as long as my grades are bad.“

„Are grades that bad?“

„Yes.“

„O.K. Is it hard? Maybe I can help?

„It is, I do not understand it, and I would rather be in a garage working on my motorbike than spending Friday afternoon in the house.“

I picked a paper from a table and started to read. I guess I was okay. The cousin looked at me and said: „I give up, you don’t even learn English,  and you are already better than me.“

I looked back and suggested I will help him finding words in a dictionary which describe parts of the motorbike. I said it is an excellent start to impress his English teacher showing her he is keen to learn.

After two hours, we found enough words to create a story with the help of his older brother. I got a chocolate shake. He made the best shakes.

My cousin Braco is an intelligent and funny guy. He learns through practice and action.  I believe his many talents helped him through life. I wish I could see him at a stage or with a pencil or brush. He used to made us laugh with dressing up and acting, and his drawings were excellent.  I hope he will return to some of his fun things when he retires.

Marijana Mary Mrvoš

Kap sjećanja rijeke Mersey pri utoku u Irsko more (Atlantik)

IMAG6347 (2)

Prije osam godina kupila sam muzičku kutiju s melodijom pjesme Imagine. Tad nisam razmišljala da ću ikad koračati ulicama grada u kojoj su rođeni dječaci koji su šezdesetih godina prošlog stoljeća prodrmali svijet.  O tome nisam razmišljala ni prije dva mjeseca kad sam odlučivala hoće li moje putovanje u Engleskoj započeti u Manchesteru ili Liverpoolu.

Te subote kad sam se našla na ulicama Liverpoola rijeka Mersey djelovala je opako i tajanstveno. Nekoliko stotina metara niže susretala se s Irskim morem  i čini mi se da mi je željela pokazati što je sve putem od Warringtona skupila i donijela na poklon.

Trajekti koji su prometovali između Liverpoola i Birkenheada odolijevali su jakom vjetru i valovima. Neki od njih, kao produkt umjetničkog pilot projekta koje provodi gradska uprava, svojim jarkim bojama još su više naglašavali snagu i mutnoću rijeku koja je i danas  liverpoolska žila kucavica.

Uz obalu rijeke Mersey smjestio se i Muzej grada Liverpoola, i to prvi koji se u novijoj povijesti grada uselio u novoizgrađenu zgradu. Susjedne zgrade već dvije, tri stotine godina svjedoče povijesti. Jedne kao poslovna sjedišta, druge kao skladišta robe danas pretvorena u tri muzeja i stanove. Sve one, uz jake nalete vjetra i tračke sunca što se probijalo kroz oblake, pričale su priče o trgovini, bogatstvu, robovima i milijunima snova koji su započeli na dokovima grada Liverpoola.

Od 18. svibnja 2019. do 3. studenog 2019. godine Muzej grada Liverpoola priča priču o dvoje umjetnika, ljubavnika, vizionara, roditelja. Priča priču o dvoje ljudi u vremenu i prostoru istraživanja i eksperimentiranja. Kad na trenutak zastanem njihova priča je i priča o nama,  njihova je glamuroznija i medijski popraćenija, no iza zidova sebstva svi se suočavamo s vlastitim snovima, usponima, padovima i životom.

IMAG6332 (2)

 

„Well, I always had this dream of meeting an artist woman I would fall in love with. Even from art school. And when we met and were talking I just realized she knew everything I knew.“ John, intervju s Peter McCabe i Robert Schonfeld, 1971 (objavljeno u Penthouse, 1984).  Ispod teksta nalazi se i kopija rukom ispisane poruke s crtežom glave muškarca i žene:  Born 1940. Lived. Met Yoko 1966. John Lennon 1969.

 

 

Priča o John Lennonu i Yoko Ono pod nazivom „Double Fantasy“ kreće od njihovog prvog susreta 1966. godine u galeriji Indica i vodi posjetitelja kroz etape njihovog individualnog i zajedničkog djelovanja. Bjelina zidova vješto simulira papir pa vas brzo uvuče u priču. Provlačite se kroz redove slova i teksta, komunicirate s izlošcima svim osjetilima (osobni predmete – naočale, odjeća, gitara,crteži –  fotografije, audio zapisi, prijepiska s imigracijskim odjelom u SAD i sl.). Kroz intervjue, citate i rukom pisane stihove upijate njihovu osobnu priča, priču o zajedničkom radu, političkom aktivizam i kampanji za mir. Pojedini detalji i predmeti su po prvi put javno izloženi.

Saznala sam da se John volio smijati i šaliti o čemu svjedoči i citat Yoko Ono: „John taught me to laugh a lot at life, and I do. It would have been better if he hadn’t died but you can’t sit and cry. These are things life throws at you and you have to learn to overcome them.“ Yoko, Daily Mail, 2010.

Zadnji vikend u kolovozu donio mi je ulice Liverpoola i kap sjećanja na ljude i događaje grada bogate povijesti izvezene usponima i padovima. Nekima je donio novu odjeću, obuću ili opremu za sport kako bi spremno započeli novu školsku godinu. Sanjari su uživali u kiši nota što su padale na grad dok se John s prijateljima vragolasto smješkao; neke djevojčice i dječaci birali su prve instrumente. Rijeka Mercey je tu da nam ispriča i njihovu priču.

Priča je napisana za festival Četiri godišnja doba književnosti: Jesen i Zelina koji je održan  u Zelini  od 19 do 22 rujna 2019. 

Priča o tome kako i zašto sam se našla na ulicama Liverpoola ispričat će se neki drugi put.