Putopis

Više od godinu dana živimo po neljudskim pravilima. Mnogo smo toga trgovali za sigurnost, ali najteže nam pada ograničenje kretanja. Ljudi pričaju kako im je koža postala tijesna. Ja sam otpustila mnogočega nevažnog, ali ne i putovanja. Danas putujemo s Dominikom Alkovićem.

Dominik živi u Slavonskom Brodu i učenik je prvog razreda Sportske gimnazije. Desetak godina trenira gimnastiku i pobire medalje na raznim natjecanjima. Na YouTube kanalu Gimnastička gimnazija možete provjeriti kako to izvode prekaljeni gimnastičari, Dominik i prijatelj, te kako i sami možete pokrenuti vlastito tijelo.

https://www.youtube.com/channel/UCA2jVCfEQMNOelJY6q-qUUQ

Dominik je za školsku zadaću trebao napisati putopis. Uz sugestije mame Elizabete koja ga je sjetila na Skitnje Matka Peića Dominik nas vodi na putovanje od zeleno-žutog Slavonskog Broda do plavičaste Korčule.

Putovati možemo na razne načina. Možemo čitati putopise, možemo slušati pripovjedače, možemo pisati o vlastitim putovanjima, možemo sklopiti oči i maštati. Ne trebaju nam ausvajzi.  

Kad smo otvoreni i slobodni pojave se rješenja.

Vežite se! Dominik nas vodi na Korčulu.

P.S. Radovalo bi me da se Dominik još raspisao, no profesorica hrvatskog jezika je ograničila esej na 300 riječi.


Image by janusrom from Pixabay 

Putopis

         Opake, svima poznate 2020. godine, moja cijela obitelj ide zajedno na ljetovanje. Idemo na prekrasan otok, u Dalmaciji, Korčula. Odlučili smo ići malo drugačijim putem. Putovali smo kroz srce Bosne i Hercegovine.

         Spakirali smo sve stvari i krenuli u 2 sata ujtro. Put noći umara pa smo tako brat i ja zaspali. Probudili smo se na putu gdje vlada opuštajuće zelenilo. Gledali smo te livade, koje su bile ravne poput kuhinjskog stola I zelene kao kornjača što blista u vodi, oduševljeno. Cijelim putem smo se brat i ja smijali i igrali. Stigli smo do najljepšeg dijela puta, bez da računamo more, do visokih planina i vrhova strave. Planine su nas dovele do poluotoka Orebić gdje smo trajektom prešli na Korčulu. Stigli smo, još se nismo ni raspakirali, a društvo nas već pozdravlja. Plaža nam je bila blizu smještaja pa smo išli sami do nje. Jedva sam dočekao pozdraviti svog starog prijatelja Otoćića. Taj otok je moj prijatelj još od kad sam bio dijete. Svaki dan plivam do njega. Ovaj put sam probao veslati u brodu do njega. Osjećao sam se kao Viking dok sam veslao. Pri povratku na plažu sam vidio četiri Periske. Radili smo vratolomije i skakali u more s mola.

         Pokazivajući što znam, upoznao sam nove prijatelje. Pošto su oni domaćini, pokazali su mi najljepše plaže na cijelom otoku. Osjećaj je bio kao u raju. Valovi su udarali po nama dok smo se mi igrali picigina, poslje zakopavanja u pijesku.

         Rt. Ražnjić je jedno od najopakijih, najopasnijih, ali najljepših mjesta na otoku. Takve pridjeve je dobio zato što nema hladovnie i sve su stijene ispod nogu šiljaste i naoštrene kao noževi. Tu su najveći valovi i najhladnija voda jer je na otvorenom moru. Skakali smo s najviše stijene u vodu, dubine 30 metara. Bilo je nezaboravno.

         Odmor je prošao kao da je netko pucnuo prstima. Ipak sam se želio vratiti svom najdražem psu i macama te mojoj najvećoj ljubavi – gimnastici. Ljetovanje mi je donijelo nove prijatelje i super provod. Iako je po mnogočemu bila opaka 2020. godinu pamtit ću je po najljepšem ljetovanju.

Autor putopisa: Dominik Alković

A little prince who didn’t know how to tidy his room

Sometimes our living space (life, body, mind, relationships, etc.) gets cluttered because we add things all the

time but forget to release some of them from time to time. Spring is a great season to get rid of things we do

not need or want anymore. We can throw them or give them away if they are in good condition.

Sometimes we need help to start with because releasing can be difficult. Don’t be afraid to ask for help, and you never know who will show up. If you need and inspiration, read the story.

Good luck with cleaning!

A little prince who didn’t know how to tidy his room

A little prince was sitting in his room, surrounded by things. There were toys, books, games, bicycles, balls of different shapes and sizes, chairs, clothes and whatever else you could imagine.  Even a tiny egg is hidden somewhere. He didn’t know what to do.

He picked up one thing and threw it in the air, hoping it will give him space, but the thing doubled itself and fell back. He tried again. Soon, his room, once big and spacious painted in beautiful shades of green, blue, yellow with the night sky on the ceiling, was so cluttered that his family forgot about him. They looked for him everywhere but couldn’t find him. After a while, they stopped searching.

The little prince got angry. He yelled and screamed, but no one heard him. He yelled and screamed again, throwing things around, which made his room cluttered even more. Big tears rolled down his cheeks. He cried in silence. He was a proud and brave little prince and didn’t want people to hear him crying. He felt tired and almost fell asleep when he heard a noise.

“Chirp, chirp, chirp. “

“Hello, anybody there? The little prince said.

“Yes. I am a little bird. I can hear you, but I cannot see you. “

“I am behind the pile of things. ”  

Led by the voice, the little bird landed on the top of the pile of things. A little boy was sitting on the floor.

“Chirp, chirp, chirp. I have never seen a nest-like yours. An impressive creation. “

“Thank you, but my nest is too tight for me. I cannot get out, and I don’t have wings to fly. “

“Chirp, chirp, chirp. Interesting. Why don’t you tidy your nest? “

“I tried. I threw one thing, hoping it will disappear, but it returned doubled. Now, I got more things than before. “

“Chirp, chirp, chirp. If you want, I can show you how to do it. “

The boy jumped. “Will you? That would be wonderful. “

“Chirp, chirp, chirp. I will show you a thing, and you will have to decide if you need it or not. If you need it, I will put it on the wall shelves. You have beautiful shelves and cupboards so you should use them. If you do not need a thing, I will put it aside, and later you will decide what to do with it.”

The little prince was not quite so sure about the decision part, but he accepted the offer.

The little bird started showing him things. At first, the little prince was hesitant with decisions, but the little bird was patient. She waited until the little prince made his decision. As they proceeded, the little prince got better and better. Soon the little prince could see walls, shelves, chairs, bed and window. His room was spacious and bright

The little bird was sitting on the window bench. The little prince came closer and looked at her.

“Chirp, chirp, chirp. Now you know what to do with things in the future. “

“Thank you. You are so generous. You helped me clear my room. You saved me even you knew I stole one of your eggs last year. How can I repay you? “

“Chirp, chirp, chirp. You can give me a few sheets of paper for my nest. I am repairing it because new chicks are coming soon. “

“That’s not a problem. Choose any one you desire. “

“Also, promise me to be a protector of all living things, and I will forgive you for stealing my egg. “

The little prince bowed and gave a vow. From that day each morning, the little prince would greet the little bird and her chicks. When it was time for them to leave, he took care of their nest so that the little bird can return if she wants.

He helped in the garden. More trees and bushes grew for birds and animals to find new homes. Things he didn’t need anymore he gave to people who needed them more. Also, he kept his room clean and bright and invited his friends, old and new ones, to come and play. 

The king and the queen were proud of seeing their son changed.  

@marymrvos

Chennai Storytelling Festival 2021 – “Goodbye to my Daddy”

Dragi prijatelji, ljubitelji priče i umjetničkog pripovijedanja,

Raduje me što s vama mogu podijeliti video link za  priču “Goodbye to my Daddy” koju sam pripovijedala na ovogodišnjem Chennai Storytelling Festival 2021. Festival je organizirao World Storytelling Institute iz Chennaija.

Glavno lice festivala bio je neumorni domaćin Eric Miller koji nas je ugošćavao kroz četiri vikenda u veljači. Festival je ugostio više od 140 sudionika s programom u neprekidnom trajanju od 27 sata.

Bilo je to obilje priča i susreta i iskustava za ponijeti.

This image has an empty alt attribute; its file name is pexels-beingthetraveller-2730218-1-edited.jpg

Pitate se o čemu je moja priča?

I o tome postoji priča, zar ste sumnjali?

U rujnu 2020. sam se prijavila za nastup na festivalu i do prosinca sam razmišljala koju priču podijeliti. Malo po malo odlučila sam se za osobnu priču, ali dugo nisam znala kako ću je završiti. Početak i početak sredine priče su bili jasni, no kraj sredine i završetak priče nisu se nazirali a dani su odmicali. U tim traženjima naišla sam na video snimku priče pripovjedačice Maje Bumberak iz Mađarske i dobila uvid kako nastaviti i završiti priču. Uplela sam stvarnost i fikciju i kažem vam skroz sam to dobro izvela.

Prije nastupa priču sam više puta pripovijedala a komentari i prijedlozi prijateljice i priovjedačice Elizabete Alković su doprinjeli finom uštimavanju i na tome sam joj od srca zahvalna.

Također, pokazalo se da priča ostavlja trag na slušateljima, iscjeljuje ih, kao što iscjeljuje i mene.

Pozim vas da ju poslušate, podijelite te da čitate i još više slušate pripovjedače kad god vam se ukaže prilika. Niame, mnogi pripovjedači, ne svi, su ti koji podmažu vašoj duši na njenom povratku kući.

U festivalskoj knjižnici pronaći ćete i vido pripovjedačice i istinskog znalca zanata pripovijedanja Jasmine Žiljak Ilinčić, mentorice i predavačice na Neformalnom studiju pripovijedanja koji organizira i provodi Kreativni studio „Logos“ iz Varaždina.

A sad priča “Goodbye to my Daddy”.

Video link na snimku je https://www.storytellinginstitute.org/CSF_Video_Library.html#MaMr   

Voli vas Mary.

Čuvarica priča o snjegovima

Sa svakim proljećem pogled na nježne zvončiće i zelenu stabljiku što proniču kroz snijeg vrati me u djetinjstvo i vrijeme istraživanja, promatranja i igre. Voljela sam brati prve proljetne cvjetove, ali nikad previše. Voljela sam ih promatrati u prirodnom okolišu i diviti se kontrastu koje su njihove boje ostavljale na sivo-crnoj zemlju i suhim čupercima trave.  Za vjetrovita dana znala sam baku pitati: „Bako, hoće li vjetar visibabama otkinuti zvonca?“ One me gledala i odgovarala: „Dijete, o čemu ti brineš.“ Ja bih obukla kaput i istrčala van pokušavajući urazumiti vjetar. Nisam vjerovala u tečnost jezik vjetra, ali zvonca bi uvijek bila na broju. I jedna priča o visibabama.

Čuvarica priča o snjegovima

Zrak je zamirisao na početak dok si se mrijestila u svom mekom prostoru. Sjećanja i priče kupile su se u tvojoj srčiki. Čežnja je bubrila. Došlo je vrijeme. Prepustila si se. Krenula si. Izniknula si preko noći.

            Okitila si livadu prekrivenu ostacima snijega. Baš takvu si tražila. Preko dana upijala si priče svjetlucavih kristala u srčiku. Kad je došla noć zaljuljuškala si se. Pričala si o snježnim precima. Pričala si o prvom kristaliću snijega koji je iznikao u čežnji bogova. Livada je odzvanjala. Sjeverni vjetar se umirio.

            Budni kažu da su te čuli. Pospani se ne sjećaju. U prašnjavim knjigama piše da su visibabe vjesnice proljeća. U onim što su izgorjele u Aleksandriji piše da su zadužene za priče o nastanku snijega.  

            S novim danom djeca su se razmiljela livadom. Brala su te mladim prstima. Slagali su buketiće za mamu. I za baku. I za tatu. I za djeda. I za brata. I za sestru. Za svakog po jedna visibaba. Vjesnica proljeća. Čuvarica priča o snjegovima.  

@ marymrvos 15. 2. 2021.

Storytelling – What is in it for me?

In this short essay, I share my experience with storytelling from a storytelling point of view, and what might be in it for you as listener.  

I am preparing for the Chennai Storytelling Festival 2021, which starts in February and will run for four weekends. The Festival offers workshops, storytelling sessions, etc. so feel free to join wherever you are in the world.*

In September 2020,  I registered for the Festival. It was time to think of a story. I decided to tell a personal story. I knew the beginning of the story but was struggling with the middle and end. Then I heard a storytelling friend telling her personal story experience and bum I knew what I have to do with my story.  Putting it on paper was one thing: preparing it for telling was another thing. As January 2021 approached, I knew I should work on crafting the story. Another storytelling friend listened to me telling it, provided feedbacks, listened again and provided feedback.

On Saturday, I had an opportunity to tell it at an Open mic organized by Storytelling Toronto. The story is called Goodbye to my daddy and is about my childhood experience of my father’s death and how I managed to stop greaving.  

Here are several feedbacks from the audience:

“Marijana, today is the anniversary of my Dad’s death, great story, I needed to hear this story today. “

“A bear hug from your father. During this time of covid we all know what it is like not to hug children and grandchildren. “

“The anniversary of my Father’s death. Thank you for sharing!

Having experience and feedback from an audience prepares me for the final event.

As you can imagine, storytelling is a process. It doesn’t happen overnight, but that is not your concern. If you are still wondering what is in it for you, let me help you. From experience as the storyteller and listener, I learned stories:

  1. entertain and relax you from the everyday schedule
  2. give you an answer to a problem you might be struggling with
  3. comfort you
  4. even heal you.

Interestingly, my personal story already helped me, but also it touched other people. Isn’t that amazing.

Also, to gain the most from stories (written or told) keep an open heart and leave expectations. Expectations will keep your walls up, and you might not get what is in it for you.  

If you have any question, you can send an email to mmrvos@icloud.com

*Chennai Storytelling Festival 2021, The Healing Power of Story, Storytelling, and Story-enacting. To register to attend any or all CSF 2021 Zoom events, please send an email request to info@storytellinginstitute.org. Adults could register for themselves and for young people under their care.

Priča o Ježiću Bodljiću

Priča o Ježiću Bodljiću nastala je kao studentski zadatak na jednogodišnjem neformalnom studiju o pripovijedanju (1. generacija) koji sam upisala školske 2019./2020. godine. Trebalo je napisati terapeutsku priču. Nije išlo lako, puno sam pisala, brisala, prepravljala, ali Bodljić i Oštrić su se izborili za svjetlo dana. Neka vam je ugodno čitanje. Svaki komentar dobro je došao.

Voli vas Mary

P.S. Priča je adaptirana za Prvi program Hrvatskog radija u emisiji Priča za laku noć i premijerno je emitirana 28. travnja 2021. godine.

Image by Amaya Eguizábal from Pixabay

Ježić Bodljić

Vukao šumskim putem ne primjećujući kako mu se suhi listići hvataju za bodlje. Suze su stizale jedna za drugom a iza njega je ostajao mokar trag. Kući je stigao šmrcajući i kad ga je mama zagrlila počeo je glasno jecati.

„Mama, pod odmorom sam čuo djecu kako govore da im na rođendanima bodljama bušim balone, i kako ih bodem dok sviramo u orkestru, i kako sam jednom od njih izbušio rupu na gitari. “   

„Bodljiću, nemoj biti  tužan. Život je isprepleten nezgodama, ali ja sam za ručak spremila nešto fino. Nadam se da si gladan.“

„Nisam gladan.“

„Bolonjez, tvoje omiljeno jelo?“

„Nisam gladan.“

„Bodljiću, je li se još nešto dogodilo u školi kad te ni bolonjez ne može razveseliti?“  

„Na probi sam loše svirao. Voditeljica orkestra mi upozorila da će me morati izbaciti iz prve postave ako se ne popravim.“

„Što se dogodilo? Danima si vrijedno vježbao.“

„Nisam se mogao koncentrirati. Bojao sam se puhati da nekoga od prijatelja ne ubodem.“  

Mama ga je zagrlila: „Bodljiću, danas ti ništa nije išlo od bodlje.“  

Popodne, dok je pisao zadaću šmrcao je i uzdisao. Kad je došlo vrijeme počinka mama je ušla u sobu da ga ušuška i zaželi mu laku noć.   

„Mama, možemo li otupiti bodlje?“

„Bodljiću, ne možemo, bodlje nam trebaju za obranu. Ispričat ću ti priču o našem daljnjem rođaku Oštriću.“ Bodljić je izvio leđa, mrdnuo njuškicom i udobno se smjestio.

Davno, davno dok je svijet bio mlad postojala je šuma slična našoj. U njoj su živjele životinje kao i danas, a živio je i naš predak Oštrić. Oštrić je bio zadužen da u šumi i njenoj okolici oštri sve što je trebalo naoštriti. Pticama, pa i onim najopasnijim, brusio je pandže i kljunove. Jelenima, srnama i divljim svinjama oštrio je zube, a pčelama i osama rilca. Priča se da su ga  posjećivale i zmije.  

Oštrić je bio vješt pa se vijest o njemu pročula na kraljevskom dvoru. Kralj je u zahvalnost stanovnicima šume dao kraljevsku zaštitu. Lov je bio zabranjen a za branje jestivog bilja i sječu drveća odlučivale su životinje. S vremenom šuma je bila sve bujnija a životinje zadovoljne. Svaka se bavila svojim poslom a na mjestu šumonačelnika mijenjale su se prema dogovorenom rasporedu.

Sklad u šumi počeo se remetiti kad je na mjesto šumonačelnika došao Skočizec. Volio je on šumu i njegove stanovnike, ali je svima o svemu prigovaranja. Nije si mogao pomoći.    

Jednog dana došao je kod Oštrića po škare koje je trebao isporučiti na kraljevski dvor. Prije nego se smjestio u fotelju iskakutao je cijelu sobu a po stolu je isprevrtao papire čas uzimajući jedan čas ispuštajući drugi. Još je i uzdisao. „Uh, uh, oh, oh. Ne valja, ne valja.“

„Oštriću, s ulaznih vrata ti se ljušti boja. Što bi bilo da kralj to vidi? Osramotili bismo se.“

„Skočizec, ne pretjeruj, bodljama sam izbušio lak na nekoliko mjesta, ostatak je u izvrsnom stanju.“

„Oštriću, ne mogu prešutjeti. Na šumskoj zabavi si loše odsvirao zandnju dionicu. Što bi bilo da je kralj došao? Osramotili bismo se.“

„ Skočizec, ne pretjeruj, svirao sam odlično.“

„Oštriću, zabrinut sam. Do mojih ušiju je došla vijest da više ne oštriš predmete kako valja. Ne valja, ne valja. Što bi bilo da to kralj sazna? Osramotili bismo se.“

Skočizec je uzeo škare, mrdnuo ušima i odskakutao. Nije vidio kako se Oštrić sklupčao u loptu. Od tog dana često je razmišljao o Skočizecovim riječima. Malo po malo prestao se družiti a kad je primijetio da mu bodlje više nisu oštre odlučio je napustiti šumu

Ispočetka je najviše nedostajao prijateljima, a kako je vrijeme prolazilo počeo je nedostajati i drugim stanovnicima šume. Životinjama su otupjeli zubi, kljunovi i kandže. Nije ih imao tko naoštriti. Krojačke škare su s dvora više puta bile vraćene s primjedbom da nisu dobro naoštrene.

Šuma je izgubila kraljevsku zaštitu. U nju su, bez pitanja, počeli zalazili lovci i drvosječe. Životinje su se počele odseljavati, a šuma je sve više i više propadala. Preostale životinje sazvale su sastanak i odlučile potražiti Oštrića. Skočizec je ispočetka prigovarao, ali se kasnije i on složio s odlukom. 

Potragu su povjerili Orlanu a Mudrosova je predložila da mu pošalju poklon.     

Orlanu je trebalo mjesec dana da pronađe Oštrića koji se često selio. Najprije su se izgrlili a onda ga je Oštrić pozvao na večeru:

„Prijatelju, sretan što te vidim.“

„I ja.“

„Pričaj, kako je šuma, kako su ostali?“

„Puno se toga promijenilo od kas si otišao.“

„Što se dogodilo?“

„Izgubili smo kraljevsku zaštitu pa su se mnoge životinje odselile.“

„Ne mogu vjerovati“, zapuše Oštrić.  

„Od kad si otišao nitko ne zna naoštriti kraljevske škare. Skočizec je pokušavao kralja udobrovoljiti ali nije pomoglo. Sad svatko bez najave i dozvole ulazi u šumu, siječe drveće i lovi. Nikad mira.“

„Strašno!“

„Ali najgore je što smo svi otupjeli pa su me stanovnici šume poslali da te potražim i zamolim da se vratiš.“

S vrata je skinuo kutijicu i spustio ju je na tlo. „Svi te pozdravljaju i šalju ti poklon.“

Nastala je tišina. Oštrić se namještao i kašljucao. Bodljice su mu se uvlačile i širile. Otvorio je poklopac. Iz njega je izvadio zlatni kaputić i trubu. Kaputić je mirisao na šumu a truba se sjajila pa joj nije mogao odoljeti. Puhnuo je i prostorijom su se razlili čarobni zvuci.  

„Orlane, hvala ti, ali ne znam mogu li se vratiti.“

„Zašto? Svi žele da se vratiš. Trubu ti šalje Skočizec, promijenio se, prestao nas je vrijeđati i kinjiti svojim primjedbama.“  

Orlan ga je jedva čuo koliko je tiho govorio.  

„Orlane, mislim da sam izgubio vještinu oštrenja. Ne znam može li se to vratiti.“

Orlan mu je prišao i obgrlio ga krilima. „Samo se ti vrati. Ako ti se oštrina ne vrati poučit ćeš zanatu nekog drugog.“

Oštrić ga je pogledao. Od prijateljevog zagrljaja osjetio je kako mu se snaga vraća u tijelo i bodlje. Upitao je Orlana treba li njemu štogod naoštriti i dao se na posao. Dva dana je oštrio kljun i kandže a trećeg dana su se odmarali. Na put su krenuli četvrtog dana. Oštrić se smjestio Orlanu na leđa. Ispočetka ga je bilo strah pogledati prema zemlji, ali kad se privikao divio se krajolicima iznad kojih su letjeli.  

Vijest o Oštrićevom povratku brzo se proširila šumom. Jedan po jedan stanovnik došli su ga pozdraviti i zamoliti ga da naoštri sve što je trebalo naoštriti. Šuma je oživjela. Životinje su se počele vraćati a kralj je ponovno slao škare na oštrenje. Šumi je vraćena kraljevska zaštita.

Mama je iz džepa izvadila kutijicu i stavila je Bodljiću na uzglavlje.

„Bodljiću, došlo je vrijeme da ti poklonim Oštrićevu kutijicu.“  

Sljedeće jutro Bodljić se rano ustao i prije škole je vježbao svirati trubu.  Uporno je vježbao iz dana u dan. Napinjao je obraščiće a na bodljama su se mogle vidjeti kapljice znoja. Na probi je odlično odsvirao solo dionicu pa ne samo da je ostao u orkestru veće mu je voditeljica ubrzo dala mjesto prve trube. Na probe je nosio Oštrićev zlatni kaputić i više nikoga nije bockao. Na rođendanima su uveli novu igru i Bodljić ju je započinjao. On bi prvi probušio balon a ostali bi mu se pridružili.

Ako se pitate što Bodljić radi ovih dana odat ću vam tajnu. Sprema se za audiciju na Muzičkoj akademiji.

© Marijana Mrvoš

The story of The Tree reaching the Sky or Januska in love

 

Maja Bumberák is a fellow storyteller. We met in Zagreb in May 2019 for the first time. The second time we met in England, where we attended a course Word Dancing – Creative Writing and Storytelling.

Maja lives in Budapest and lives stories, tells stories, educates about stories, collect them for almost ten years (I believe I did not misunderstand her biography). Last week she performed on line traditional Hungarian tale The Tree reaching the Sky as a part of the House of Tradition project. She invited her friends to listen/ enjoy the story or the beauty and musicality of the Hungarian language.

Since I don’t know Hungarian I decided to give it a try with an intention to note any association, feeling I might come across during telling. Result of my listening is the story  Januska in love.

Maja, thank you for the inspiration.

Januska in love

Januska was a 12 years old boy madly in love with Kishasona, who was two years older. She lived in the neighbourhood and was the most beautiful girl he knew besides his mother. He was the king of playing games on the phone, so he proposed Kishasona to teach her how to play. Kishasona was not interested in playing games. She dreamed of going to a culinary school. She talked about a cooking competition which was held at the end of the school year. The first place would get her additional points for enrolling to a culinary school and a yearly scholarship.  She talked about different recipes for pancakes which was these year competition theme.

Januska did not know how to make pancakes. When Kishasona found out, she laughed at him and that hurt. He decided to beat her and enrolled in the competition. He asked the mother to help him, but she was busy with her excel sheets and reports. His older sister looked at him with pity.

„Pancakes? Januska the world is on fire. What is wrong with you? Besides, you can order pancakes. I have no time or interest to teach you how to make them.“

He had nobody else to ask. His grandmothers lived far and did not use mobile phones. He was sitting on the cheery tree, thinking of what to do when he saw an old lady carrying two bags. She came closer and said:

„ Dear boy, can you help me carry my bags? I will pay for it.“  He jumped from the tree.

„ Do you know how to make pancakes?“

„Yes.“

„Can you teach me how to make them?“

„Yes.“

She lived at the edge of town in a tiny but spotlessly clean house. The back of the house was circumcircle with trees while at the front there was a garden where she grew flowers and vegetables.

She told him his apprenticeship would last four weeks. During that period he will come to her house early in the morning before sunrise and later during the day when he finishes his homework. He also will bring a note from his parents that they allow him to attend cooking lessons.

During the first week of lessons he had to chop woods, cut grass in a garden, mend a fence and help with gardening. Not being used to physical work his arms hurt and he got blisters. On the second week, he was allowed to spend time with her in the kitchen. While he was making bread or cookies, he had to clean floor, wash dishes, help with organising cupboards and place where she kept groceries. He was getting worried so over a tea and cookie he asked:

„Why do I have to do all the work which has nothing to do with learning how to make pancakes?“

„It is preparation time. Before you can master a skill, you need preparation time.“

„Chopping woods and cleaning is what you call preparation time?“

„Yes. How could you start baking or cooking if you do not know to start a fire? How will you or your guests enjoy your masterpiece meal if the house is dirty?“

She seeped tea and eat a cookie which was so delicious she prepared a box for him to take home.

On the third week, she talked about flour, milk, eggs, oil, pan and temperature and asked him to keep notes and to repeat them while he was doing other tasks. On Wednesday of the third week, she showed him how to make a daugh for a pancake and how to bake them. On Friday it was his turn to try. He made daugh threes times, but each time it was not right. Finally, when she approved the daugh, it was his turn to bake pancakes. Five of them finished on a  plate rest was on the floor. He spent a whole hour cleaning the mass he made in the kitchen.  He got angry and kicked a rock on his way home. The leg hurt, and he lipped all the way and had to stay at home for several days.  He returned form more lessons on Wednesday of week four. On Friday, the old lady was happy with his work. She congratulated him and said:

„You know all you need to know. It depends on your decision and passion if you win the competition.“

On the day of the competition, he was nervous. He saw his friends in the crowd pointing at him and laughing,  but when he saw Kishasona approaching his table, he forgot her hurting him. He was in love again. He took second place. Kishasona won and gave him a kiss for helping her through the competition. He got the best price he could get.

Inspired by the telling of the storyteller Maja Bumberák.

@marymrvos, June 15, 2020.

Photos from Pexels