Novi izlošci u dvorištu Frankopanske kule u Ogulinu

Svako putovanje, pa i u rodni grad, donese iznenađenje samo se treba prepustiti i da u poznatom pronađete novo ili ono što u prijašnjim susretima nije zamijećeno. Jutarnja šetnja dovela me je do vrta/ dvorišta Frankopanske kule ili kako ju sad, da bude privlačnije, nazivaju Frankopanskim kaštelom.

U dvorištu kule smješteno je više građevina a u jednoj od njih nalazi se muzej Ivanina kuća bajke. Uz sjeverni zid muzeja postavljeni su trodimenzionalni reljefni izlošci. Svaki izlošak sadrži stihove i crteže iz knjige „U stihu i rimi o davnoj davnini: prepjev Priča iz davnine Ivane Brlić Mažuranić“ čija autorica je Ljiljane Ivković.

Izlošci su ostavština manifestacije „Proljeće u Ivaninom vrtu“ koju su 2007. g. organizirali Udruga slijepih Ogulin i autorica knjige Ljiljana Ivković. Dodatna posebnost izložaka je što ih mogu čitati slijepe i slabovidne osobe jer su poruke ispisane i na Brailleovom pismu.

Dovede li vas put u Ogulin prošećite dvorištem Frankopanske kule, zastanite na trenutak i pokušajte zamisliti kako je nekad bilo, što se između debelih zidina događalo, kakve su ih riječi zaplahivale svojom pjenom kao što stijenu ispod kule zaplahuju vode rijeke Dobre.

Zavirite i u svijet mašte Ivaninih priča koja nas je obilato nagradila nematerijalnim vrijednostima priče koju uvjek nosimo sa sobom.

Stihovi na izlošcima su snažni. Podsjećaju nas kako su prijateljstvo, vjernost i dobrota trajne i neprolazne vrijednosti. I dobro je da su izloženi i da nas sjete da istima težimo bez obzira na to što se stvarnost koja nas okružuje pokazuje kroz laži, licemjere, okrenutosti samome sebi, gomilanje materijalnih dobara, itd.

Ljiljana Ivković je prepjev Priča iz davnine prilagodila vrtićkom uzrastu kako bi se i predškolska djeca mogla uspoznati sa svijetom i bogatstvom izražaja Ivane Brlić Mažuranić.

Ogulin, 10. kolovoza 2021. g.

Ljetna crtica iz Donjeg Polja

Kad čovjek lunja i putuje neometan svakodnevnim obavezama zamijeti zvukove koji ga prenesu u priču ili sliku što se dogodila ili bi se mogla dogoditi.

Šibensko zaleđe, početak srpnja, žega ne posustaje danima. I ljudi i životinje traže hlad. Pred smiraj dana i jedni i drugi u potrazi za korom kruha, zrnjem, travom,  zdjelom vode ili bokunom vina.

Vozim se na večeru u restoran u Donjem Polju. S terase pogled bježi na brežuljke i dol, prebire po maslinama i trsovima ispod kojih bljeska crveno more zemlje. Zakukurikao pijetao više puta.   


Image by Danubia duda from Pixabay 

Na gazdinstvu u Dugom Polju zapjevao pivac. Zazvonjelo polje njegovim pjevom. Potresla se suha trava. Zatitrale masline, zaljuljala se loza. Pomaknuli se grumeni crvene zemlje. Cijela dolina odzvanja od njegova kukurikanja. Zamišljam ga kako se šepuri po dvoru. Nadimaju mu se prsa i crno bijela pera mu se bljeskaju na zadnjim odbljescima sunčevih zraka što miluje zapadnu goru. Krijesta mu rumena kao misno vino a poza kraljevska. Slušam ga. Pitam se je li mu ovo zadnji pjev? U priči o magarcu, psu, mačku i pijetlu svaka životinja je u zadnji tren izbjegla pogibiji. Po pivca iz priče je prošlo dobro, glava i tijelo ostali mu u jednom komadu. Kakva sudba čeka ovog iz Donjeg Polja?

@marymrvos, srpanj 2021.g.

Priča o Martinovom melinu

Priča o nastanku priče o Martinovom melinu počela se otpetljavati, možda i zapetljavati, s proljeća 2021. godine. Općinska udruga umirovljenika Klinča Sela organizirala je seriju od pet predavanja o proljetnom cvijeću i bilju koje je držao Neven Carin, fitoterapeut iz Klinča Sela. Pričao nam je o maslačku, trpucu, imeli, glogu, i drugim biljkama Božje bašte koje rastu oko nas i koje uz malo volje možemo sami ubrati, posušiti ih za čaj ili si spraviti tinkturu, liker, vino.

U email prijepisci s voditeljicom OUU Klinča Sela došli smo do priča, umjetnosti pripovijedanja i do gospodina Tomislava Špoljarića koji zapisuje priče o svom imanju i mlinu. Pristala sam pripomoći da se priča o Martinovim mlinu zapiše i tako, nadam se, pripomogla da bude zapisana još jedna obiteljska priča koja priča o vremenu, prostoru, povijesti, ekonomiji, životu i ljubavi bez koje je život pomalo kao gorak badem.

U nastavku je moj uvod u Priču o Martinovom melinu a samu priču možete poslušati u četvrtak  17. lipnja 2021. godine na imanju OPG Špoljarić, Marinkov put 5, Klinča Sela. Ako ste u blizini svratite.

Priča o Martinovom melinu

           

„ U početku bijaše Riječ,

 i Riječ bijaše kod Boga –

i riječ bijaše Bog.

Ona u početku bijaše kod Boga.

Sve je po njoj postalo

i ništa što je postalo

nije bez nje postalo.“ 

Iv 1:1-3

            Riječi su potrebne za opisati imanje na kojem i danas s braćom živi gospodin Tomislav Špoljarić koji nam priča priču o precima i nastanku Martinovog melina.

            Posjetili smo ga jednog sunčanog i vjetrovitog proljetnog dana. Okolne livade zatravile se i okitile cvijećem, drveće prolistalo, perad se bavila svojim poslom a Okićnica je žuborila.

            Dok sam prelazila preko brane i dok se razgovor gubio u šumu vode što se prelijevala pitala sam se: Kad je riječ melin prvi put izgovorena? Tko ju je prvi put izgovorio? Koliko  dugo ju je isprobavao prije nego što ju je izrekao? Misli su se žuborile kao i voda.

            Iz mlina kojeg je sagradio Tomislavov predak Martin Marinko žubore riječi. Njegov krov samo što s enije sljubio sa zemljom i lako možete zamisliti kako se proljetna ljivada širi po krovu. Zastanete li na tren uz drvene zidove mogli biste čuti pucketanje prošlih dana.

Mlinovi su nekada bili važna mjesta susreta. Osim što su se vreće žita, kukuruza ili pšenice nosile na mljevenje u mlin se dolazilo i po vijesti. U mlinu ste mogli čuti što ima novoga i je li koja cura spremna za udaju. Mlinovi su bili i zborna mjesta s kojih su se mnogi seljaci i težaci otputili, sa snovima o bogatstvu i povratku, u Ameriku. Mnogi su tamo zauvijek i ostali.    

            Martinov melin priča o ljudima koju su se s ladicama alata zaputili u svijet. Iz njihovih vrijednih ruku i upornih srca nastalo je imanje koje danas vidimo – objekte naslonjene jedan na drugog kao tri složna brata, mlin čiji krov izniče iz zemlje iz koje crpi snagu i potpomognut snagom vode podržava život – kruh koji je i nekad i danas značio život. Pouzdano znam da se u nekim mnogoljudnim obiteljima kruh pekao dva puta dnevno što nam govori o važnosti mlina.

            Što reći o gospodinu Tomislavu Špoljariću koji s nama dijeli priču?

Oči su tvoje boje čistog proljetnog neba,

srce  je tvoje majčin pogled što te prati dok nestaješ u daljini,

koraci su tvoji mlinski kameni,

još jedan, i još jedan

kako bi se sreo prijatelj, kum, pajdaš

i onaj s kojim se posao rado radi

i onaj s kojim se dobro pojede i popije.

Takvim se meni čini gospodin Tomislav Špoljarić.

            U priči koja slijedi saznat ćete koje su sve riječi, uz radišne ljude i vizionare, potrebne da se sve stvori. Ne mogu se oteti dojmu da će mnoge priče ostati u sjećanju potoka Okićnice, brane iz 1873. godine, dvjestogodišnjeg hrasta i zemlje na kojoj se sve nalazi, ipak neke će nam se priče i otkriti.

Marijana Mrvoš, Zagreb, travanj/svibanj 2021. g.

@autor fortografija Mio Milisav Vesović, travanj 2021.g.

„U potrazi za izgubljenim vrtovima Trešnjevke“

„U potrazi za izgubljenim vrtovima Trešnjevke“ naziv je grupne izložbe keramike i fotografija na kojoj su sudjelovali umjetnici keramičari, slikari, fotografi. Izložba je otvorena 12. lipnja 2021. godine i može se pogledati u prostorima Hrvatskog likovnog društva Zagreb na adresi Tratinska 15 u Zagrebu sve do 23. lipnja 2021. godine.

A kako sam se ja našla u priči o izgubljenom vrtovima Trešnjevke?

Keramičarka i inicijatorica izložbe Ljubica Lovrenčić nazvala me prije dva mjeseca, ispričala sve o ideji izložbe i njenoj želji da napišem nostalgičnu priču koja bi bila uvrštena u katalog izložbe. Ne može pripovjedač reći ne izazovu.

I tako sam se dala u istraživanje. Biciklom sam se provozala od juga prema sjeveru pa sam u hladovini parka „Stara Trešnjevka“ sabirala utiske i prizivala priče koje i danas titraju u zraku. U nastavku možete pročitati uvodni tekst.

Ljubice, hvala ti još jednom što si mi povjerila da ispričam priču o izgubljenim vrtovima Trešnjevke.

Ksenija Kancijan hvala ti na lekturi teksta.

U potrazi za izgubljenim vrtovima Trešnjevke

            Beračice riže

            Proljeće miriše sa svih stana. Sunce ga je u njedrima isporučilo s Istoka. Predalo ga je na ogled sjevernim i južnim vjetrovima koji su ga u svojim skutima pokazali prolaznicima. Pred smiraj dana, kad se horizont žario kao ugljevlje u vrijeme majskih krijesova, predali su ga u tople ruke Zapada koji ga je prosuo tratinčicama, zlaticama i maslačcima, cvjetovima jabuka, trešanja i listićima malina. Zemlja je ponovno pokazala bilo postojanja i života.

            Sjedim na klupi i puštam vjetru da mi mrsi kosu. Dozvoljavam očima da me vode po livadi. Prepuštam se ušima koje odzvanjaju dječjom cikom, bakinim utješnim riječima dok miluje oderotinu na koljenu, škripi tramvaja koji ide od Remize, otkucaju sata sa zvonika.

            Oči bešumno hvataju kadrove ubrzanih koraka, uzlepršalih sukanja, nepočešljane kose, namazanih usnica. Oči bešumno okidaju slike sve do trenutka kad biraju samo jedan kadar – sjećanje na bakinu kuću i vrt u kojem su s proljeća, uz melodiju tramvajskih kotača, cvali bokuni ljubica, visibaba i jaglaca. I bakin osmjeh kao da nikad tužna bila nije, a bilo je puno prilika za tugu, ali to nije bio njen pogled na život.

            Umjesto zgrade koju danas vidim i dalje traje kuća s dva prozora iza kojih se skriva  kuhinja, soba i vrt. Po današnjim mjerilima sve je bilo minijaturno no „pumpa“, često praonica, je bila na ulici. Život se odvijao u bakinom i susjednim vrtovima. Ulica je odzvanjala razgovorom, smijehom, pozdravima i glazbom s radija kojeg je imao susjed s početka ulice.

            Vidim u tanjuru špinat s rižom koji sam jedino kod nje jela i čujem glas koji  govori gdje riža raste i kako se uzgaja i kako se bere i obećanje da ćemo se poslije ručka igrati beračica riže. Od suhih grančica iz vrta pravimo štapiće, a u kutu vrta gdje rastu glavice salate, mrkvice i grumeni špinata pravimo jarak, dolijevamo vodu i s osmijehom na licu igramo se znajući da naša riže raste u Slavijinom dućanu.

            Oči ponovno pokazuju zgradu koja stoji na mjestu mog sjećanja i pitam se trebam li napraviti keramičku pločicu s natpisom – Beračice riže –  i utisnuti je negdje u zemlju?!

            Osim što smo od praha stvoreni i u prah se pretvaramo, mi se kao i zemlja mijenjamo, transformiramo. Pod mekim rukama umjetnika postajemo lončić, šalica, tanjur, životna priča-instalacija.

            Sjedim u parku Stara Trešnjevka. Oko u kadru ispunjeno keramičarima koji su u svojim srcima stvorili svoje male vrtove, svoja mala sjećanja i predočili su ih javnosti, nama prolaznicima, nama skupljačima sjećanja, nama bivšim, sadašnjim i budućim stanovnicima Trešnjevke.

            Neka nas proljeće svakog puta sjeti na ljepotu i čaroliju života, jer mi ne znamo hoće li se vrtovi ponovno vratiti na stara mjesta i ne znamo što u dubinama zemlje upravo sada klija.

Marijana Mrvoš, majstorica pripovjedačica, spisateljica i poetesa

Zagreb, lipanj 2021. g.

Kako je prošao „Susret s Ivanom i Hansom kroz umjetničko pripovijedanje i igru“ na 16. Ogulinskom festivalu bajke?

U ožujku sam se prijavila za nastup na 16. Ogulinskom festivalu bajke s projektom “Susret s Ivanom i Hansom kroz umjetničko pripovijedanje i igru”. Prije 10ak dana projekt je dobio zeleno svjetlo. Krenula je nervoza. Znate kako je to biti u vlastitom gradu i to prvi put u ulozi umjetnika pripovjedača. Osjećala sam veliku odgovornost, ali radost i uzbuđenje. Utisci se još sliježu. Pripovijedala sam prvog festivalskog dana, u petak 11. lipnja 2021. g.

Upoznala sam Perrya Grounda, predivnog pripovjedača koji je doputovao iz Amerike. On je nastupao prije mene s pričom o tome kako je medvjed zaradio kratki rep i kako je on završio publika nestala. Knedla u grlu. Što ćemo sad? Pričati drveću? Predstavim se Perryu i tako nas dvoje razgovaramo 10ak minuta. Pričamo o pripovijedanju, publici, pričama i marketingu. Dok smo mi pričali pojavili su se prvi slušatelji, pardon, slušateljice, dvije djevojke šestog razreda. Nisam ih pitala iz koje su škole jer u gradu Ogulinu postoje dvije osnovne škole O.Š. Ivana Brlić-Mažuranić i O.Š. Prva osnovna škola (nekad poznata pod imenom OŠ Rade Janjanin, škola koju sam pohađala od 4A do 8A). I kako sam započela s pričom Ivane Brlić Mažuranić „Kako je Janica guščarica krenula u školu“ tako se broj slušača povećavao. Do kraja Andersenove priče „Slavuj“ gledalište je bilo gotovo puno.

Ako me pitate kakva sam bila, kako sam pripovijedala, ne sjećam se. Ušla u trenutak, pod nogama zelena meka podloga okružena drvećem, zrake sunce proviruju kroz lišće, ispred mene lica malih i velikih slušatelja, i priče koje se žele ispričati. Mislim da je sve ostalo na sceni Đulinog vrta, a znam da će izniknuti jednog dana kao skriveni dar. Ono što znam je da sam se dobro zabavljala pa se nadam da je dio te čarolije prešao i na publiku koja je bila divna.

Imala sam priliku razgovarati s djedom i unukom, pravim zaljubljenicima u priče, rekla bih pravim profesionalcima koji si pričaju priče i komentiraju ih. Nadam se da će unuka Eva, ako sam dobro upamtila ime, uskoro i sama pričati priče ogulinskoj publici

Priložene fotografije su objavljene na FB stranici Perry Ground – Talking Turtle Stories. Nisam imala „službenog fotografa“ pa su ove fotografije pravi dragulji. Od uzbuđenja nisam fotografirala. Čini mi se da u takvim situacijama fotografija ukrade moj unutarnji doživljaj a ovaj bih svakako htjela zadržati.

Priča Šaban i Tihana u digitalnom izdanju “Bijele pčele” broj 267/268

Dragi prijatelji,

Prije nekoliko tjedana u emailu sam pronašla poruku urednice dječjeg lista „Bijela pčela“ Ljerke Radojčić. Obavijestila me je da su priču Šaban i Tihana odabrali za broj maj/june 2021.

Svaki put se obradujem kad  „male“ priče, ili kako ih ja zovem priče za malu i veliku djecu, dožive papirnato ili digitalno izdanje ili ih se adaptira.

Kako me objavljuju u listovima za djecu ili adaptiraju tekstove za dječje emisije sve se pitam jesam li ja to pisac za djecu? Jesam u toliko što priče/tekstovi izniknu iz dječjeg srca, a opet, za mene su one univerzalne jer vjerujem da u svakoj postoji biser/istina/svjetlo koji/koja/koje dopiru do svakog srca.

O tome što je snašlo Šabana pročitajte u digitalnom izdanju “Bijele pčele” na poveznici

http://skd-prosvjeta.hr/bijela-pcela-267-268/, stranica 36.

Neka vas ne zbuni što je priča potpisana imenom Mirjana Mrvoš, netko me je prekrstio, ali to ne utječe na ljepotu teksta.  

Uživajte.

List za djecu „Bijela pčela“ izdaje Srpsko Kulturno Društvo „Prosvjeta“ Zagreb, pododbor Rijeka. List je 1994. g. utemeljila Tatjana Oluić Musić.

Ciklus umjetničkih radionica

 

Snaga priče i razgovor o smrti

Kroz umjetničku interpretaciju (pripovijedanje) priče na temu smrti govorimo o smrti, razgovaramo i dijelimo iskustva iz priče i/ili života i osvještavamo si svakodnevno prisustvo smrti *

* Molim vas da pročitate napomenu na kraju teksta

Smrt

na jednom mjestu,

na putu

čekam te s ispruženom rukom

dođe tvoje vrijeme

ti odeš,

ja ostajem  s  onima koji tuguju.

Šapćem im o ljubavi

kad me ne čuju zovem tebe  

da im šapneš

da je vrijeme

da ih zagrli ljubav .

@marymrvos, 2021.

Ciklus umjetničkih radionica Snaga priče i razgovor o smrti je nastao iz osobnog iskustva susreta sa smrću. Imala sam osam godina kad je tata bio istrgnut iz mog života, ali i života ostalih bliskih članova obitelji i prijatelja. Dugo sam žalovala dok nisam pronašla transformacijsku moć priče koja mi je omogućila da nakon više decenija prihvatim njegov odlazak i otvorim si priliku za iscjeljenje i dijeljenje proživljenoga.

To isto iskustvo željela bih ponuditi svima koji se osjećaju pozvani da o temi smrti, kao životnoj sudružici i „partnerici“, progovore iz osobnog iskustva ili iskustva priče. I svima onima koje ta tema poziva da o njoj razgovaraju, dijele vlastita i slušaju tuđa mišljenja s potpunim uvažavanjem drugoga.

         Ciklus Snaga priče i razgovor o smrti se sastoji se od dvije radionice od kojih svaka donosi novu priču na temu smrti, a na podlozi priče prolazimo kreativne aktivnosti i razgovaramo o smrti kroz osobni doživljaj priče i/ili osobno iskustvo susreta sa smrću, dijelimo i svjedočimo vlastita iskustva/osjećaje.

         Ciklus počinjemo osobnom pričom s elementima fikcija pod imenom „Doviđenja tata“. Protagonist priče susreće se sa smrću i traži odgovor na pitanja koja ga muče nakon odlaska voljene osobe. Priča otvara mogućnost pronalaska odgovora na pitanja o smrti prilikom rastanka s dragom osobom i otvara mogućnost da odgovorom na pitanja dobijemo drugu perspektivu smrti/odlaska.   

         Drugi dio ciklusa donosi nam priču „Ples sa Smrću“** koja pruža priliku da se sa smrću upoznam, možda s njom i zaplešemo. Tko je smrt? Kako ona izgleda? Kako zvuči? Kako izgleda? Kojeg je roda i da li je doživljavamo u sferi rodne uloge? Otvara se prostor za mnoga pitanja o smrti, ali i o životu.

         Radionice traju između 60 i 90 minuta, sastoje se od kratke vođene meditacije/priče, priče na temu smrti, kreativnih aktivnosti i razgovora: dijeljenje u mini grupi i/ili krugu.

         Radionice će se u živo održavati u Zagrebu, ali postoji i opcija susreta preko Zoom platforme. Također, postoji i mogućnost individualnog razgovora/susreta.

         Za sve ostale informacije, predbilježbe i cijenu javite se emailom na marymrvos@gmail.com ili telefonski na 00385 92 102 9989.

*NAPOMENA – VAŽNO: Ciklus nije osmišljen kao podršku osobama koje su u procesu žalovanja i koje trebaju profesionalnu psihološku i/ili duhovnu pomoć i podršku.

**Priču Ples sa smrću u interpretaciji pripovjedačice Rebecce Lemaire možete pogledati na poveznici  https://www.youtube.com/watch?v=OZow-K99HEM.

O autorici Ciklusa

Marijana Mary Mrvoš je majstorica pripovjedačica, spisateljica i poetesa. Završila je jednogodišnji specijalistički studij Prvi hrvatski studij o pripovijedanju u organizaciji Kreativnog studija „Logos“ iz Varaždina i usavršavala se kroz pripovjedne radionice u zemlji i inozemstvu. Pripovijeda u knjižnicama, školama, domovima umirovljenika, na festivalima, na otvorenom, itd. Prozni i poetski radovi uvršteni su joj u više zajedničkih zbornika, sudjelovala je na više književnih festivala, skupila je i zabilježila 20-ak priča osobne povijesti koje su izdane u suradnji s udrugom Centar za civilne inicijative. Rođena jeu Ogulino podno bajnog Klek. Godinama se profesionalno bavila vanjskom trgovinom. Živi, radi i sanja u Zagrebu

FB stranica – O pričanju i pripovijedanju by Marijana Mrvoš

Ples sa Smrću, crtež polaznice Ciklusa