Nestrpljiva dokoljenka

bow-boxes-christmas-744969
Yanite Koppens – Pexels.com – bow-boxes – christmas

Priča je adaptirana za Prvi program Hrvatskog radija, emisija Priča za laku noć i premijerno je emitirana  5. prosinca 2020. godine.

Bijela dokoljenka ležala je na prozorskoj dasci. Bilo joj je dosadno i hladno. Oko nje tišina, ni mačak se nije čuo iz košare. Imala je zadatak. Trebala je sačekati svetog Nikolu. Činilo joj se da čeka satima. On nikako da se pojavi, a ona je bila vrlo nestrpljiva dokoljenka. „Ne pojavi li se ubrzo moglo bi svanuti“, mislila je. Da razbije dosadu i ukočenost počela je pjevati i plesati. „Trala la la la, ja sam bijela dokoljenka, grijem, čuvam nožice male, trala la la la. Trčim, skačem, u pokretu najsretnija sam, trala la la la.“ Onda je nastala vika, više šuštanje:

„Prestani, prestani, sve ćeš mi uništiti!“

„Oprosti, tko viče?“

„Kućni pauk, tko drugi? Ja ne vičem, ti glasno pjevaš i nespretno plešeš da si mi skoro mrežu potrgala i otpuhala.“

„Kućni pauk?! začudila se dokoljenka. Bila sam uvjerena da u ovoj kući nema pauka.“

„Gdje bi drugdje kućni pauk trebao stanovati?“

„Recimo na trešnji ili jabuci, ispod strehe ili ulične rasvjete.“

„Sve si pomiješala. Osim toga, što ti radiš na prozoru? Nije li tebi mjesto u ladici?

„Večeras čekam Sv. Nikolu.“

„Pa što ne reče da sveti Nikola dolazi večeras. Nisam se uopće spremio. Hvala, hvala. Žurim. Treba izglancati svih osam čizmica.“

Dokoljenka je ponovno ostala sama. Bilo joj je dosadno i hladno. Smotala se u loptu i skočila na pod.

„Uh, što ću sad? Sivoslave gdje si, nikad te nama kad te trebam?“ Pokušala se zakotrljati ali nije išlo. Tad je čula mijauk i osjetila kako se šape počinju s njom igrati. Bilo je to veselje. Skakutala je gore-dolje, tamo-amo, i puno se smijala. Sivoslav je mijaukao. Odjednom je nastala tišina. Dvije tople ruke su je razmotale. Potom je osjetila kako umeću naranču i čokoladu. Spustile su je na prozorsku dasku i pomilovale. Mek glas je zašaputao:„Da si bila strpljivija vidjela bi kako izgledam. Ipak, igra je veselija od čekanja. Vidimo se sljedeće godine.“

Praporci su zazvečali. Na prozoru su zapucketale ledene šare. Dokoljenka se umirila, zaspala i snivala o toplom kakau, s puno šlaga, za doručak.

P.S. Sveti Nikola je isporučio cijelu kutija kaka za dokoljenku.

17. prosinca 2018.

© Marijana Mary Mrvoš

Marica pika polonca

 

IMG-20171018-WA0002

Živimo okruženi različitim bićima i stvorenjima. Jednima se radujemo drugi nas iritiraju. Priča o Marici piki polonci inspirirana je događajem iz hodnika moje zgrade kad se djevojčica silno prestrašila komarca i povikala: “Ubij ga!” i zvuka koji nastane kad se izgovori riječ pika polonca.

Marica, iz reda pika polonci[1], od jutra je sjedila na listu kovrčavog kelja koji je rastao u rubnoj gredici velikog povrtnjaka. Svako malo po suza bi se skotrljala i preko mreže udubljenja što presijecaju list kelja prelila bi se na pod. Da ja tu i tamo digla pogled vidjela bi redove uspravnih zelenih čuperaka mrkve, zlatne brkove što proviruju iz klipa kukuruza, žuto crne bumbare i zujave ose kako slijeću na krhke cvjetove tikvica, buča i krastavaca. Zamijetila bi sočne crvene rajčice, žute i zelene paprike, nevene, kadifice i cinije. Vrt se šarenio, zujao i brujao. Da je bila prisutnija ne bi se osjećala usamljeno.

Nedaleko kovrčavog kelja na kojem je Marica nezaustavljivo plakala nalazio se ulaz u mravinjak. Oko njega je sve vrvjelo od užurbanosti. Mravi su izlazili i ulazili. Nosili su hranu i formirali veću hrpu na drugoj strani vrta.

U mravinjaku, u komori za sastanke, oko ovalnog stola, okupili su se članovi Velikog Mravljeg Vijeća. Raspravljali su kako riješiti problem jezera koje je raslo ispred ulaza u mravinjak. S velikog lista kovrčavog kelja padale su Maričine suze i formirale jezero koje je bivalo sve većim i prijetilo je poplaviti mravinjak. Šef osiguranja, Stanko, u gumenim čizmama i sa šljemom na glavi, upravo je predlagao nekoliko rješenja za novonastali problem.

„Članovi alpinističke jedinice su spremni. Na kelj ćemo postaviti užad koja će se potezati i otpuštati. To bi ju trebalo prestrašiti. Ako to ne pomogne puštat ćemo tehno glazbu. Teško da će podnijeti tu buku. Članovi mravinjaka već su opskrbljeni čepićima za uši.“ Svakom od prisutnih podijelio je čepiće.

Tišina je kratko trajala. S druge strane stola javio se Stari mrav kako su ga svi zvali.

„Predlažem, kratko se nakašljao pa nastavio, „da prije angažiranja alpinističke jedinice i puštanja muzike pošaljemo nekoga na pregovore. Prema onome što smo saznali od izviđačkih jedinica ta bubamara nije iz naših krajeva. Predlažem da kao pregovarača pošaljemo Zlatana. Govori gotove sve svjetske jezike, stalno putuje, prilagodljiv je i vjerujem da će je udobrovoljiti.“

„Zlatan je nepouzdan, u trenu zaboravi po što je i kamo krenuo“, ubacio se Stanko kome se ovaj prijedlog nije sviđao.

„Zlatana je radoznao i lako se zanese ali do sad se nikad nije vratio neobavljenog posla“, odgovorio je Stari mrav.

„Točno, potvrdio je Stanko, „ali ako se zapriča moglo bi potrajati a mi nemamo puno vremena.“

Jedan po jedan član Vijeća javljali su se za riječ. Dogovorili su se da će poslati Zlatana na pregovore.

Stari mrav poznavao je Zlatana od rođenja, još iz vremena kad je s njegovim djedom vodio slastičarnicu. Po završetku sastanka hitro se zaputio prema njegovom stanu na stablu s najvećom krošnjom i najljepšim pogledom na cijeli povrtnjak. Na račvalištu velikih grana stvorilo se udubljenje u kojem se skupljala kišnica u kojoj se Zlatan, iz reda komaraca, redovito kupao.

“Zlatane, otvori“, kucao je o koru vrata Stari mrav.

Zlatan koji je najčešće putovao noću te spavao danju nije volio da ga se budi iz slatkog sna. Upravo je sanjao veliku kuglicu sladoleda od čokolade kad ga je iz sna trgnula buka. Podigao je jedan kapak i ponovno ga spustio nadajući se da će buka prestati.

„Zlatane, otvori“, kucanje se nastavljalo.

„Nisam kod kuće“, zazujao je.

„Zlatane, Stari mrav je, otvori, trebam te.“

Pojavio se s plavom kapom za spavanje koja mu se naherila na stranu. Crvena čarapa mu se srolala oko tankog članka. Krila su mu mirovala.

„Znaš li ti koliko je sati, ni podne nije prošlo“, ljutito je zazujao.

„Ne bih te budio da nije važno.“

„Što se dogodilo?“

„Od jutros, jedna bubamara, nezaustavljivo plače na kovrčavom kelju što raste nedaleko našeg ulaza. Od siline njenog plača stvorilo se jezero i prijeti nam poplava. Šaljemo pregovarača ali kako ne možemo odgonetnuti kojim jezikom govori predložio sam da pošaljemo tebe. “

Nezamjetno je pomaknuo krila, što je bio znak da je zainteresiran. „Hm“, odgovorio je.

„Stanko je već spremio alpinističku jedinicu i tehno muziku. Molim te spasi nas buke i odi s njom popričati, u hladnjaku imam tek pečenu čokoladnu tortu.“

„Hm“, još je malo zatreperio krilima, „kažeš, niste prepoznali kojim jezikom govori.“

„Ne.“

„Trenutak da se sredim za izlazak.“

Nakon desetak minuta pojavio se u trapericama i plavoj majici s natpisom peace. Zamahnuo je krilima i u trenu ga se nije moglo vidjeti. Stari mrav mu je mahao i nadao se da će uspjeti udobrovoljiti bubamaru.

Leteći prema kelju osjetio je kruljenje u želucu. Sinoć nije ništa večerao. Radovao se čokoladnoj torti. Kako se približavao kovrčavom kelju ostao je zadivljen, u tankim mlazovima, prema tlu, slijevali su se prekrasni slapovi, Plitvička jezera, divota. Onda se sjetio razgovora.

„Dobar dan“ zazujao je i sletio pokraj Marice.

„Dobar dan“, odgovorila je Marica.

„Ja sam Zlatan. Kako se ti zoveš?“

„Ja sam Marica.“

„Od kud dolaziš?“

„Iz Ljubljane.“

„Po govoru sam mislio da si iz Maribora.“

„Roditelji su iz Maribora, ali sad živimo u Ljubljani. Od kud si ti?“

„Iz susjedstva.“

„To susjedstvo je isto u Sloveniji?

„Nije, susjedstvo je u Hrvatskoj.“

„Da, imaš pravo, krenuli smo u Hrvatsku, smela sam se.“

„Ništa za to, dogodi se. Koliko točkica ima tvoja vrsta?“

„Baš me moraš pitati koliko pik mam!“, ljutito je odgovorila.

„Razlikujete se po broju točkica pa me zanima koliko ih ti imaš.“

„Pardon, ja imam pike, nikakve točkice što ih ti stalno spominješ.“

„Ne ljuti se, pike, točke, dođe na isto.“

„Dobro onda. Trenutno sam bez pika.“

„Kako, što se dogodilo? “, u čudu ju je pogledao i zazujao od uzbuđenja.

„Ne znam, jednostavno su nestale, al nisu samo pike nestale, nestala mi je i prekrasna crvena boja, pogledaj.“ Okrenula mu je leđa i tek je tad Zlatan vidio da su joj leđa močvaraste zelene boje. Da ju oraspoloži predložio joj je:

„Kod kuće imam fenomenalne flomastere. Nacrtat ću ti po koju točkicu, pardon piku i pofarbat ću te u crveno pa će sve biti kao i prije.“

„Auuuuuuuuu počela je ponovno plakati.“

Loš prijedlog, pomislio je. „Ispričaj mi što se dogodilo.“

„Jučer na večer“, zasoptala je. Iz džepa je izvadio maramicu i pružio joj. „Prije puta za Kopački rit, popila sam bakinu tabletu za spavanje. Bila sam jako uzbuđena jer sam se trebala ponovno sresti s pika poloncem koji mi se jako sviđa.“

„Aha“, zazujao je Zlatan.

„U rano jutro, kad smo krenuli na put, sve je bilo u redu. Baš kad smo prelijetali preko ovog povrtnjaka kriknuo je moj stariji brat. „Marice, pozelenjela si i nemaš niti jednu piku!“ „Mi smo svi crveni i imamo deset sjajnih crnih pikica“, dodala je Marica.

„Što se dalje dogodilo?“

„Sletjeli smo na kelj. Priznala sam im da sam na večer popila bakinu rozu tabletu. Jako su se naljutili. Za kaznu su me ostavili na kelju da o svemu dobro razmislimodok se oni ne vrate.“

„ Kad će se vratiti?“

„Za koji dan.“

„Planiraš cijelo vrijeme provesti na kelju i plakati?“

„Da.“

„Bit će ti dosadno. Idemo zajedno obići lokalne znamenitosti.“

„Može“, razveselila se. Nije voljela biti sama i zbog toga je najviše plakala.

„Koje divno jezero“, komentirala je kad su uzletjeli.

„Aha“.

„Nisam znala da ovdje ima tako divnih jezera.“

„Ni ja, ovo je od jutros.“

„Padala je kiša?“

„Ne.“

„Od čega je nastalo?“

„Od tvojih suza, i to još pred ulazom u mravinjak, prijeti im poplava.“

„Auu“, odgovorila je Marica. „Što možemo učiniti?“

„Prestani plakati.“

„Auu, ne mogu, jako sam tužna i gladna.“

„Taj problem ćemo lako riješiti ako voliš lisne uši s preljevom od čokolade?“

„Volim, mljac“, razveselila se Marica.

„Idemo na gozbu. Prati me.“

Zajedno su poletjeli prema slastičarnici. Zlatan je znao da Stari mrav na zalihama uvijek ima čokoladne lisne uši. Lijepo su se ugostili. Dok su čavrljali primijetili su kako se Marici vratila crvena boja i pojavila joj se jedna točkica (pikica). Vrisnula je od veselja.

Odlučili su zajedno otputovati do Kopačkog rita i tamo pronaći Maričinu obitelj. Stari mrav im je, za put, u torbici od lista kelja spakirao čokoladne lisne uši, sok od cikle i po komad čokoladne torte. Poželio im je sretan. Dugo im je mahao dok su mu se u krajevima oka skupljale suze. Mravi su se ponovno vratili svom ustaljenom životu i sve se smirilo do sljedeće zgode.

© Marijana Mary Mrvoš

[1] Pika polonca – bubamara na slovenskom jeziku.

Zahvaljujem se Darinki Seki Bertović na fotografiji.

 

Zimski razgovor

hqdefault

Cijeli dan i noć slušao je Mjesec razgovor što se vodio u malom vrtu kuće u predgrađu velikog grada. Slušao je i slušao i gotovo je naglavce od čuda na zemlju pao.

„Koliko pahulja da spakujem za ljetovanje?“ upita Siga Snjegovića Bijelog.

„Koliko ti u kofer stane, samo“, nakašlja se Snjegović Bijeli, „čuo sam da je na ljetovanju vruće i da se pahulje u času istope.“

„Nemoguće“, zadrhta Siga, „jesi li siguran?“

„Jesam, čuo sam kako o tome govore na radiju.“

„Nisam znao da Siga ima ruke“, mrmljao si je u bradu Mrav hodajući u novim čizmicama po nosu Snjegovića Bijelog.

„Što reče Mrave?“ upita Snjegović Bijeli.

„Ništa.“

„Govori glasnije, i prestani me škakljati gumenim potplatama svojih novih čizmica.“ Apćiha.

„Koliko još ima dana do ljetovanja?“ upitala je ponovno Siga.

„Ne znam, koliko potraje zima “, odgovorio je pomalo ljutito Snjegović Bijeli.

Rasrdio ga je Mrav koji ga je potplatama svojih novih čizmica škakljao po nosu. Od toga mu se kihalo i silno ga je ljutilo.

„Koliko stopa ima tvoj nos?“ upita Mrav.

„Ne znam, nisam ga mjerio.“ Apćiha, kihnuo je ponovno Snjegović Bijeli.

„Rekao sam ti da mi prestaneš hodati po  nosu. Apćihaa.“ Kihne još jednom Snjegović Bijeli.

„Koliko još dana ima do ljetovanja?“ mrmljala je Siga. Svake godine, čim bi zatoplilo, ponavljala je jedno te isto pitanje.

Zapuhalo je jugo. Snjegović Bijeli postajao je sve umorniji. Nagnuo se na desnu stranu. Niz lice i oblo tijelo počele su mu se kotrljati kapi i suze.

„Koliko ćemo još postojati?“ umorno si je prošaptao u njedra.

„Koliko nas budu pamtila srca onih koji nam se raduju“, odgovori Siga i poprska Mrava što je u novim čizmicama stupao po razmočenoj zemlji.

„Koliko sam te puta molio“, obrati se Mrav Sigi, „da paziš kamo kaplješ. Uhvatit ću prehladu.“

I, samo što je to izgovorio, podigao je pogled i vidio da Sige više nema. Zaplakao je.

Koliko će dana proći do našeg ponovnog susreta, pomisli Mrav i nastavi hodati prema mravinjaku.

© Marijana Mary Mrvoš

Fotografija: https://www.youtube.com/watch?v=7N5haX1hJis