A little prince who didn’t know how to tidy his room

Sometimes our living space (life, body, mind, relationships, etc.) gets cluttered because we add things all the

time but forget to release some of them from time to time. Spring is a great season to get rid of things we do

not need or want anymore. We can throw them or give them away if they are in good condition.

Sometimes we need help to start with because releasing can be difficult. Don’t be afraid to ask for help, and you never know who will show up. If you need and inspiration, read the story.

Good luck with cleaning!

A little prince who didn’t know how to tidy his room

A little prince was sitting in his room, surrounded by things. There were toys, books, games, bicycles, balls of different shapes and sizes, chairs, clothes and whatever else you could imagine.  Even a tiny egg is hidden somewhere. He didn’t know what to do.

He picked up one thing and threw it in the air, hoping it will give him space, but the thing doubled itself and fell back. He tried again. Soon, his room, once big and spacious painted in beautiful shades of green, blue, yellow with the night sky on the ceiling, was so cluttered that his family forgot about him. They looked for him everywhere but couldn’t find him. After a while, they stopped searching.

The little prince got angry. He yelled and screamed, but no one heard him. He yelled and screamed again, throwing things around, which made his room cluttered even more. Big tears rolled down his cheeks. He cried in silence. He was a proud and brave little prince and didn’t want people to hear him crying. He felt tired and almost fell asleep when he heard a noise.

“Chirp, chirp, chirp. “

“Hello, anybody there? The little prince said.

“Yes. I am a little bird. I can hear you, but I cannot see you. “

“I am behind the pile of things. ”  

Led by the voice, the little bird landed on the top of the pile of things. A little boy was sitting on the floor.

“Chirp, chirp, chirp. I have never seen a nest-like yours. An impressive creation. “

“Thank you, but my nest is too tight for me. I cannot get out, and I don’t have wings to fly. “

“Chirp, chirp, chirp. Interesting. Why don’t you tidy your nest? “

“I tried. I threw one thing, hoping it will disappear, but it returned doubled. Now, I got more things than before. “

“Chirp, chirp, chirp. If you want, I can show you how to do it. “

The boy jumped. “Will you? That would be wonderful. “

“Chirp, chirp, chirp. I will show you a thing, and you will have to decide if you need it or not. If you need it, I will put it on the wall shelves. You have beautiful shelves and cupboards so you should use them. If you do not need a thing, I will put it aside, and later you will decide what to do with it.”

The little prince was not quite so sure about the decision part, but he accepted the offer.

The little bird started showing him things. At first, the little prince was hesitant with decisions, but the little bird was patient. She waited until the little prince made his decision. As they proceeded, the little prince got better and better. Soon the little prince could see walls, shelves, chairs, bed and window. His room was spacious and bright

The little bird was sitting on the window bench. The little prince came closer and looked at her.

“Chirp, chirp, chirp. Now you know what to do with things in the future. “

“Thank you. You are so generous. You helped me clear my room. You saved me even you knew I stole one of your eggs last year. How can I repay you? “

“Chirp, chirp, chirp. You can give me a few sheets of paper for my nest. I am repairing it because new chicks are coming soon. “

“That’s not a problem. Choose any one you desire. “

“Also, promise me to be a protector of all living things, and I will forgive you for stealing my egg. “

The little prince bowed and gave a vow. From that day each morning, the little prince would greet the little bird and her chicks. When it was time for them to leave, he took care of their nest so that the little bird can return if she wants.

He helped in the garden. More trees and bushes grew for birds and animals to find new homes. Things he didn’t need anymore he gave to people who needed them more. Also, he kept his room clean and bright and invited his friends, old and new ones, to come and play. 

The king and the queen were proud of seeing their son changed.  

@marymrvos

Priča o Ježiću Bodljiću nastala je kao studentski zadatak na jednogodišnjem neformalnom studiju o pripovijedanju (1. generacija) koji sam upisala školske 2019./2020. godine. Trebalo je napisati terapeutsku priču. Nije išlo lako, puno sam pisala, brisala, prepravljala, ali Bodljić i Oštrić su se izborili za svjetlo dana. Neka vam je ugodno čitanje. Svaki komentar dobro je došao.

Voli vas Mary

Image by Amaya Eguizábal from Pixabay

Ježić Bodljić

Vukao šumskim putem ne primjećujući kako mu se suhi listići hvataju za bodlje. Suze su stizale jedna za drugom a iza njega je ostajao mokar trag. Kući je stigao šmrcajući i kad ga je mama zagrlila počeo je glasno jecati.

„Mama, pod odmorom sam čuo djecu kako govore da im na rođendanima bodljama bušim balone, i kako ih bodem dok sviramo u orkestru, i kako sam jednom od njih izbušio rupu na gitari. “   

„Bodljiću, nemoj biti  tužan. Život je isprepleten nezgodama, ali ja sam za ručak spremila nešto fino. Nadam se da si gladan.“

„Nisam gladan.“

„Bolonjez, tvoje omiljeno jelo?“

„Nisam gladan.“

„Bodljiću, je li se još nešto dogodilo u školi kad te ni bolonjez ne može razveseliti?“  

„Na probi sam loše svirao. Voditeljica orkestra mi upozorila da će me morati izbaciti iz prve postave ako se ne popravim.“

„Što se dogodilo? Danima si vrijedno vježbao.“

„Nisam se mogao koncentrirati. Bojao sam se puhati da nekoga od prijatelja ne ubodem.“  

Mama ga je zagrlila: „Bodljiću, danas ti ništa nije išlo od bodlje.“  

Popodne, dok je pisao zadaću šmrcao je i uzdisao. Kad je došlo vrijeme počinka mama je ušla u sobu da ga ušuška i zaželi mu laku noć.   

„Mama, možemo li otupiti bodlje?“

„Bodljiću, ne možemo, bodlje nam trebaju za obranu. Ispričat ću ti priču o našem daljnjem rođaku Oštriću.“ Bodljić je izvio leđa, mrdnuo njuškicom i udobno se smjestio.

Davno, davno dok je svijet bio mlad postojala je šuma slična našoj. U njoj su živjele životinje kao i danas, a živio je i naš predak Oštrić. Oštrić je bio zadužen da u šumi i njenoj okolici oštri sve što je trebalo naoštriti. Pticama, pa i onim najopasnijim, brusio je pandže i kljunove. Jelenima, srnama i divljim svinjama oštrio je zube, a pčelama i osama rilca. Priča se da su ga  posjećivale i zmije.  

Oštrić je bio vješt pa se vijest o njemu pročula na kraljevskom dvoru. Kralj je u zahvalnost stanovnicima šume dao kraljevsku zaštitu. Lov je bio zabranjen a za branje jestivog bilja i sječu drveća odlučivale su životinje. S vremenom šuma je bila sve bujnija a životinje zadovoljne. Svaka se bavila svojim poslom a na mjestu šumonačelnika mijenjale su se prema dogovorenom rasporedu.

Sklad u šumi počeo se remetiti kad je na mjesto šumonačelnika došao Skočizec. Volio je on šumu i njegove stanovnike, ali je svima o svemu prigovaranja. Nije si mogao pomoći.    

Jednog dana došao je kod Oštrića po škare koje je trebao isporučiti na kraljevski dvor. Prije nego se smjestio u fotelju iskakutao je cijelu sobu a po stolu je isprevrtao papire čas uzimajući jedan čas ispuštajući drugi. Još je i uzdisao. „Uh, uh, oh, oh. Ne valja, ne valja.“

„Oštriću, s ulaznih vrata ti se ljušti boja. Što bi bilo da kralj to vidi? Osramotili bismo se.“

„Skočizec, ne pretjeruj, bodljama sam izbušio lak na nekoliko mjesta, ostatak je u izvrsnom stanju.“

„Oštriću, ne mogu prešutjeti. Na šumskoj zabavi si loše odsvirao zandnju dionicu. Što bi bilo da je kralj došao? Osramotili bismo se.“

„ Skočizec, ne pretjeruj, svirao sam odlično.“

„Oštriću, zabrinut sam. Do mojih ušiju je došla vijest da više ne oštriš predmete kako valja. Ne valja, ne valja. Što bi bilo da to kralj sazna? Osramotili bismo se.“

Skočizec je uzeo škare, mrdnuo ušima i odskakutao. Nije vidio kako se Oštrić sklupčao u loptu. Od tog dana često je razmišljao o Skočizecovim riječima. Malo po malo prestao se družiti a kad je primijetio da mu bodlje više nisu oštre odlučio je napustiti šumu

Ispočetka je najviše nedostajao prijateljima, a kako je vrijeme prolazilo počeo je nedostajati i drugim stanovnicima šume. Životinjama su otupjeli zubi, kljunovi i kandže. Nije ih imao tko naoštriti. Krojačke škare su s dvora više puta bile vraćene s primjedbom da nisu dobro naoštrene.

Šuma je izgubila kraljevsku zaštitu. U nju su, bez pitanja, počeli zalazili lovci i drvosječe. Životinje su se počele odseljavati, a šuma je sve više i više propadala. Preostale životinje sazvale su sastanak i odlučile potražiti Oštrića. Skočizec je ispočetka prigovarao, ali se kasnije i on složio s odlukom. 

Potragu su povjerili Orlanu a Mudrosova je predložila da mu pošalju poklon.     

Orlanu je trebalo mjesec dana da pronađe Oštrića koji se često selio. Najprije su se izgrlili a onda ga je Oštrić pozvao na večeru:

„Prijatelju, sretan što te vidim.“

„I ja.“

„Pričaj, kako je šuma, kako su ostali?“

„Puno se toga promijenilo od kas si otišao.“

„Što se dogodilo?“

„Izgubili smo kraljevsku zaštitu pa su se mnoge životinje odselile.“

„Ne mogu vjerovati“, zapuše Oštrić.  

„Od kad si otišao nitko ne zna naoštriti kraljevske škare. Skočizec je pokušavao kralja udobrovoljiti ali nije pomoglo. Sad svatko bez najave i dozvole ulazi u šumu, siječe drveće i lovi. Nikad mira.“

„Strašno!“

„Ali najgore je što smo svi otupjeli pa su me stanovnici šume poslali da te potražim i zamolim da se vratiš.“

S vrata je skinuo kutijicu i spustio ju je na tlo. „Svi te pozdravljaju i šalju ti poklon.“

Nastala je tišina. Oštrić se namještao i kašljucao. Bodljice su mu se uvlačile i širile. Otvorio je poklopac. Iz njega je izvadio zlatni kaputić i trubu. Kaputić je mirisao na šumu a truba se sjajila pa joj nije mogao odoljeti. Puhnuo je i prostorijom su se razlili čarobni zvuci.  

„Orlane, hvala ti, ali ne znam mogu li se vratiti.“

„Zašto? Svi žele da se vratiš. Trubu ti šalje Skočizec, promijenio se, prestao nas je vrijeđati i kinjiti svojim primjedbama.“  

Orlan ga je jedva čuo koliko je tiho govorio.  

„Orlane, mislim da sam izgubio vještinu oštrenja. Ne znam može li se to vratiti.“

Orlan mu je prišao i obgrlio ga krilima. „Samo se ti vrati. Ako ti se oštrina ne vrati poučit ćeš zanatu nekog drugog.“

Oštrić ga je pogledao. Od prijateljevog zagrljaja osjetio je kako mu se snaga vraća u tijelo i bodlje. Upitao je Orlana treba li njemu štogod naoštriti i dao se na posao. Dva dana je oštrio kljun i kandže a trećeg dana su se odmarali. Na put su krenuli četvrtog dana. Oštrić se smjestio Orlanu na leđa. Ispočetka ga je bilo strah pogledati prema zemlji, ali kad se privikao divio se krajolicima iznad kojih su letjeli.  

Vijest o Oštrićevom povratku brzo se proširila šumom. Jedan po jedan stanovnik došli su ga pozdraviti i zamoliti ga da naoštri sve što je trebalo naoštriti. Šuma je oživjela. Životinje su se počele vraćati a kralj je ponovno slao škare na oštrenje. Šumi je vraćena kraljevska zaštita.

Mama je iz džepa izvadila kutijicu i stavila je Bodljiću na uzglavlje.

„Bodljiću, došlo je vrijeme da ti poklonim Oštrićevu kutijicu.“  

Sljedeće jutro Bodljić se rano ustao i prije škole je vježbao svirati trubu.  Uporno je vježbao iz dana u dan. Napinjao je obraščiće a na bodljama su se mogle vidjeti kapljice znoja. Na probi je odlično odsvirao solo dionicu pa ne samo da je ostao u orkestru veće mu je voditeljica ubrzo dala mjesto prve trube. Na probe je nosio Oštrićev zlatni kaputić i više nikoga nije bockao. Na rođendanima su uveli novu igru i Bodljić ju je započinjao. On bi prvi probušio balon a ostali bi mu se pridružili.

Ako se pitate što Bodljić radi ovih dana odat ću vam tajnu. Sprema se za audiciju na Muzičkoj akademiji.

© Marijana Mrvoš

The story of The Tree reaching the Sky or Januska in love

 

Maja Bumberák is a fellow storyteller. We met in Zagreb in May 2019 for the first time. The second time we met in England, where we attended a course Word Dancing – Creative Writing and Storytelling.

Maja lives in Budapest and lives stories, tells stories, educates about stories, collect them for almost ten years (I believe I did not misunderstand her biography). Last week she performed on line traditional Hungarian tale The Tree reaching the Sky as a part of the House of Tradition project. She invited her friends to listen/ enjoy the story or the beauty and musicality of the Hungarian language.

Since I don’t know Hungarian I decided to give it a try with an intention to note any association, feeling I might come across during telling. Result of my listening is the story  Januska in love.

Maja, thank you for the inspiration.

Januska in love

Januska was a 12 years old boy madly in love with Kishasona, who was two years older. She lived in the neighbourhood and was the most beautiful girl he knew besides his mother. He was the king of playing games on the phone, so he proposed Kishasona to teach her how to play. Kishasona was not interested in playing games. She dreamed of going to a culinary school. She talked about a cooking competition which was held at the end of the school year. The first place would get her additional points for enrolling to a culinary school and a yearly scholarship.  She talked about different recipes for pancakes which was these year competition theme.

Januska did not know how to make pancakes. When Kishasona found out, she laughed at him and that hurt. He decided to beat her and enrolled in the competition. He asked the mother to help him, but she was busy with her excel sheets and reports. His older sister looked at him with pity.

„Pancakes? Januska the world is on fire. What is wrong with you? Besides, you can order pancakes. I have no time or interest to teach you how to make them.“

He had nobody else to ask. His grandmothers lived far and did not use mobile phones. He was sitting on the cheery tree, thinking of what to do when he saw an old lady carrying two bags. She came closer and said:

„ Dear boy, can you help me carry my bags? I will pay for it.“  He jumped from the tree.

„ Do you know how to make pancakes?“

„Yes.“

„Can you teach me how to make them?“

„Yes.“

She lived at the edge of town in a tiny but spotlessly clean house. The back of the house was circumcircle with trees while at the front there was a garden where she grew flowers and vegetables.

She told him his apprenticeship would last four weeks. During that period he will come to her house early in the morning before sunrise and later during the day when he finishes his homework. He also will bring a note from his parents that they allow him to attend cooking lessons.

During the first week of lessons he had to chop woods, cut grass in a garden, mend a fence and help with gardening. Not being used to physical work his arms hurt and he got blisters. On the second week, he was allowed to spend time with her in the kitchen. While he was making bread or cookies, he had to clean floor, wash dishes, help with organising cupboards and place where she kept groceries. He was getting worried so over a tea and cookie he asked:

„Why do I have to do all the work which has nothing to do with learning how to make pancakes?“

„It is preparation time. Before you can master a skill, you need preparation time.“

„Chopping woods and cleaning is what you call preparation time?“

„Yes. How could you start baking or cooking if you do not know to start a fire? How will you or your guests enjoy your masterpiece meal if the house is dirty?“

She seeped tea and eat a cookie which was so delicious she prepared a box for him to take home.

On the third week, she talked about flour, milk, eggs, oil, pan and temperature and asked him to keep notes and to repeat them while he was doing other tasks. On Wednesday of the third week, she showed him how to make a daugh for a pancake and how to bake them. On Friday it was his turn to try. He made daugh threes times, but each time it was not right. Finally, when she approved the daugh, it was his turn to bake pancakes. Five of them finished on a  plate rest was on the floor. He spent a whole hour cleaning the mass he made in the kitchen.  He got angry and kicked a rock on his way home. The leg hurt, and he lipped all the way and had to stay at home for several days.  He returned form more lessons on Wednesday of week four. On Friday, the old lady was happy with his work. She congratulated him and said:

„You know all you need to know. It depends on your decision and passion if you win the competition.“

On the day of the competition, he was nervous. He saw his friends in the crowd pointing at him and laughing,  but when he saw Kishasona approaching his table, he forgot her hurting him. He was in love again. He took second place. Kishasona won and gave him a kiss for helping her through the competition. He got the best price he could get.

Inspired by the telling of the storyteller Maja Bumberák.

@marymrvos, June 15, 2020.

Photos from Pexels

 

 

 

 

Priča o Šepavoj kokoši

herd of hen
Photo by Brett Jordan on Pexels.com

Priča o Šepavoj kokoši je moje prva objavljena priča (2015. godina, portal Obiljka, danas Suvremena žena). Prva verzija je nastala 2012. godine. Ono što  me je tad iznenadilo bio je  komentar kolegice s posla koja mi je rekla da danima pričuo Šepavoj kokoši čita djeci (dvije i četiri godine). Od njene kćerke Lane, koja bi mogla postati vrsna umjetnica, dobila sam i ilustraciju.

Na portalu Suvremena žena možete pročitati prvu verziju – https://www.suvremenazena.hr/prica-za-djecu-i-odrasle-sepava-kokos/.

Ovo je nova verzija.

Kako je krenulo, priča o Šepavoj kokoši mogla bi doživjeti nekoliko transformacija prateći moje vlastite transformacija.

Uživajte!

 

Šepava kokoš

U kokošinjcu živjelo puno kokošiju koje su nosile jaje i legle piliće. Među njima je bila kokoš drugačijeg perja koju su ismijavali i tjerali u kut. Morala se boriti za hranu i vodu, i često se tukla s drugim kokošima. Jednog dana odlučila je napustiti štalu u kojoj je živjela i izaći preko granice koju je prelazio jedino pijetao što se šepurio i rijetko što radio. Željela je saznati što se iza velikih škripavih vrata događa.

Od zadnje svađe imala je modricu na oku i  vid joj je bio zamagljen.  Počela se nećkati jer je znala da će pri susretu s nepoznatom osobom izgubiti glas. Tad bi joj se perje poklopilo i osjećala se pokislom.

Želja za nepoznatim bila je jača od straha. Odvažila se.  Nožicama je dotakla meku zelenu travu, a zrak je imao drugačiji miris. U daljini je vidjela dva stvorenja koja je upoznala kasnije. Bili su to mačak Martin i pas Maštrišimuš. Ono što ju je posebno privuklo pri prvom izlasku iz kokošinjca bilo je duguljasto i vrpoljasto. Prišla mu je.

Crv je zaspao na suncu i probudio se ugledavši iznad sebe veliku sjenu. Gledala su ga dva sitna oka i opasno mu se približavao špičast kljun.

“Kokoš! podvrisnu je i sklupčao se. Uvukao se kako ga ne bi zamijetila i molio se.
“Premilostivi, svemogući, spasi me od pogibelji! Obećavam da ću ti se redovito obraćati!
“Tko si ti?”začuo je piskutav napukao glas.

Izdužio se kroz par članaka i s oprezom pogledao u kljun koji se ponovno opasno približio. Naježio se i sklupčao.

“Tko si ti?” začuo je isti piskutavi, ali nimalo opasan glas. Ohrabrio se. U sebi je ponavljao:  “Svevišnji budi tu. Odužit ću ti se, tako mi moje člankonožaste časti”. Izdužio se i najodlučnijim glasom progovorio: “Ja sam potomak najvećeg vladara ovog travnjaka, crv nad crvima. Tko si ti?”

“Ja sam, ja sam”, zamucala je, “ustvari, ja ne znam tko sam. Nikad mi nitko nije rekao tko sam. Mislim da sam pijetao. ”

“Pijetao!” crvu se osmijeh razvalio oko cijelog članka, “bolju šalu odavno nisam čuo. Pijetao bez krijeste i još plah. Ti si kokoš.“

“Kokoš, pijetao, to je isto, zar ne?”
“Nije!” zakukurikao je pijetao i kljucne je po glavi. “Ti nezahvalna kokoš, nazad u kokošinjac! S vama nikad mira.”

Kokoš je bila zatečena pijetlovom grubošću. Vrtjelo joj se u glavi. Od šoka se srušila u nesvijest i ostala ležati na travi. Pijetao je frknuo krijestom i odmarširao u kokošinjac u kojem je pravio red.  Crv je iskoristio priliku i nestao na sigurno.

Kad se probudila bila je noć. Glava ju je boljela i vrtjelo joj se, ali vid joj je postao bistar. “Kokoš i pijetao nisu isto”, pomislila je. “Kako to može biti? Od kuda pijetlu pravo da me  napada i omalovažava”, sijevale su misli njenom glavom. “Od kuda sve ove misli?“pitala se.“U kokošinjcu nisam mislila, ali čim sam izašla van misli me salijeći. Bit će od svježeg zraka”, pomisli je i ponovno je zaspala.

Probudila ju je vika.  Podignula se i ugledala nepoznatu spodobu kako joj se približava.

“Nesrećo jedna, umjesto da u kokošinjcu nosiš jaja, ti se izležavaš na travnjaku. Iš, iš!” zavikalo je to neobično stvorenje. “Ne vratiš li se istog časa u kokošinjac nesti jaja završit ćeš u loncu!”nastavljao je krešteći glas.

“Završit ću u čemu?” zakokodakala je.

“Gle ti nju, kokodače a nigdje jaja. Jalova kokoš. Pokazat ću ja tebi gdje ti je mjesto!”

Osjetila je udarac. Dok je letjela prema kokošinjcu pri doskoku je ozlijedila nožicu. Tako je postala šepava kokoš. Kasnije je od mačka Martina saznala da ju je gazdarica imanja odalamila metlom. Pokušala se podignuti, ali nije mogla. Pokušavala je dok se nije umorila i ostala ležati na travi. Mačak Martin ju je posjetio, pogledao nožicu i na kratko nestao. Vratio se s ljekovitom travom. Oblizao joj nožicu i nalijepio travu.

“Miruj neko vrijeme”, savjetovao ju je Martin. “Jesi li žedna ili gladna?“

„Jesam.“

„Donijet ću ti vodu i zrnevlje. Ostani mirovati.“

Vratio se brzo. Popila je vode i pokljucala par zrna. Upitala ga je: “Tko si ti?”

“Kućni mačak Martin, star sedam godina. “

„Zašto mi pomažeš. Pijetao je gub, gazdarica mi se prijeti, crv me ismijava. Kako to da mi ti pomažeš?

“Sviđa mi se što si odlučila izaći iz kokošinjca.“ Poškakljao ju je brkom, legao pokraj nje i ispod glave joj je stavio šapu.

Na mekom jastuku brzo je usnula. Probudila se u pletenoj košari. Nožica ju je prestala boljeti. Ustala je, ali kad je stala na obje noge nakosila se na jednu stranu. Na putu do kokošinjca nije nikog srela.  Tamo je sve bilo kao i prije njenog zadnjeg izlaska. Kokoši su sjedile na prečkama i nesle jaja, pijetla nigdje na vidiku. Vrlo brzo se vratila u vrt u kojem je bilo interesantno i zabavno. Počela se upoznavati s kamenčićima, travom, zagubljenim zrnjem. Tu i tamo bi nešto kljucnula.

“Hm, ova trava je ukusna i prija mi”, šaputala je. “Ovaj kamenčić mi dobro pada na želudac.” Šepala je i uživala.

Srela se ponovno s Martinom.

“Martine, gdje si bio? Nisam te srela danima.”

“Smucao sam se selom, omrsio brk susjedovim špekom i jedva izvukao živu glavu. Vraćaš li se u kokošinjac?”

“Ne, odlučila sam živjeti u vrtu. Znaš li zgodno mjesto gdje bih se mogla smjestiti.”

“Možda”, bilo je sve što je rekao i nestao. Vidjela mu je rep koji se doticao lijeha cvijeća.

Šepava kokoš postala je kućni ljubimac. Martin je u svojoj mladosti spasio gazdaričinog sina od utapanja i uspio ga je nagovoriti da Šepava kokoš , uz njega i Maštrišimuša, postane kućni ljubimaca.

Šepavost je nije smetala, postala joj je prednost. Osigurala joj je priliku da jasnije sagleda okruženje oko sebe i da odluči što želi u životu čak i uz pomisao da su joj se pijatao i metla i dalje činili zastrašujućim. Njih će svladati u novim avanturama s Martinom i Maštrišimušom.

© Marijana Mary Mrvoš

Tamara, tata i Dječak u zvjezdanim čizmicama

Tamara je sjedila na klupici u hodniku. Pokraj nogu joj je bio ruksak. Čekala je tatu.  Razmišljala je što će danas kupiti na placu. Petkom, kad je išla kod tate na vikend, kupovali su ribu ili meso, a u košaru bi ubacili i nešto zeleno i nešto voćno-slatko. Sinoć joj je obećao da će navratiti u knjižnicu, a popodne je rezervirano za kino. Oglasilo se zvono. Skočila je, podigla ruksak i viknula: „Mama, tata je stigao.“

Tog petka tata je bio  zamišljen. U gepeku je vidjela košaru punu hrane. Rekao je da preskaču plac i idu odmah u knjižnicu i da se žuri. Uspjela ga je nagovoriti da ostanu u knjižnici dok provjeri imaju li nove društvene igre. Pristao je i zadubio se u mobitel.

Promatrala ga je. S vremena na vrijeme stiskao je zube i mrštio se. Odlučila mu je pomoći. Donijela je šah, domino, čovječe ne ljuti se, karte , ali nije pokazao interes. Nastavio je gledati u mobitel. Potom mu je donijela slikovnice, ali ni to nije djelovalo. Nastavila je vrludati knjižnicom kad je s police pala  knjiga i otvorila se. Iz nje je iskočio Dječak u zvjezdanim čizmicama. Tamara ga je pogledala i pomislila kako do sad za stvarno nije srela ni jednog lika iz knjige. Mirisalo je na avanturu.

„Dobar dan, Tamara“, začuo se zvonak glas.

„Dobar da i tebi zvjezdani. Od kud znaš moje ime?“

„Kad si zadnji put posuđivala knjige teta knjižničarka te je pitala kako se zoveš pa sam zapamtio.“

„Kako je tebi ime?“

„Oprosti, nisam se predstavio, to mi je od pada s police. Moje ime je Dječak u zvjezdanim čizmicama.“

„Je li ti to i prezime? Moje puno ime je Tamara Ravlić.“

„Hm, ne znam“, odgovorio je i zagledao se u vrhove čizmica.

„Gdje si kupio čizmice?“

„Dobio sam ih od književnice.“

„Je li ti ona mama?“

„Moglo bi se reći.“

„Imaju li čizmice neke tajne moći.“

„Imaju.“

„Oh! Što sve mogu?“

„Što poželiš. Možeš skakati visoko i daleko, možeš se okretati poput zvrka a da ti se ne zavrti u glavi, možeš praviti zvijezde i kolutove kao akrobata. Možeš se popeti visoko na drvo a ne pasti, hodati po blatu i ostati čist, skakati po lokvama i ostati suh. Sa zvjezdanim čizmicama sve možeš, ali moraš biti pažljiva sa željama, jer dogodi se da ti se ispunjenje neke želje i ne svidi.“

„Pomažu li čizmice i odraslima?“

„Ne znam.“

„Vidiš, moj tata treba pomoć. Pogledaj ga, od kako smo ušli u knjižnicu gleda u mobitel i mršti se. Mislim da bi mu tvoje čizmice mogle pomoći.“

„Idemo probati.“

„Super! izgovorila je Tamar. Snažno ga je zagrlila i istovremeno stopalom zaklopila knjigu i Dječak u zvjezdanim čizmicama je nestao. Gotovo je napravila stoj na glavi koliko se sagnula ali ispod polica prepunih knjiga nije bilo nikoga. Podigla je knjigu i otišla do tate.

„Tata, pronašla sam knjigu, možemo ići.“

„Dobro“, odgovorio je i nastavio tipkati po mobitelu. Morala ga je prodrmati prije no što su krenuli.

Putem do stana tata je pričao na mobitel. Glas mu je bio ljutit, ali nije razumjela o čemu je pričao. Kad su stigli ostavio je košaru s hranom u kuhinji i sjeo za radni stol. Tamara se ispružila na dvosjed, otvorila je knjigu i njome se poklopila. Nadala se da će se Dječak u zvjezdanim čizmicama pojaviti. Nije se ništa dogodilo. Ogladnjela je.

„Tata, gladna sam“, zavikala je Tamara. „Hoćemo li praviti špinat?“

„Danas imam puno posla, reci što ti se jede pa ću naručiti.“

„Ja bih špinat.“

„Tamara“, podviknuo je i zastao. Učinilo mu se da pokraj Tamare sjedi dječaka u čizmicama ukrašenim zvijezdama. Mora da je jako umoran. Samo da mu je riješiti tu ponudu pa da se posveti Tamari. Kupac mijenja narudžbu već peti put, nikako da pronađe čarobnu riječ za njegove želje. Osjećao je kako mu para izlazi na uši. Tamara ga je gledala i smiješi mu se a upravo se na nju izderao. Špinat, pomislio je, špinat će sve popraviti.

„Mrvice“, podigao ju je u naručje, „i ja sam gladan. Hoćeš li mi pomoći da napravimo najbolji špinat na svijetu?“

„Hoću.“

Ubrzo se kuhinja ispunila zvonkim glasovima. Tamara je tatu učila pjesmice , a on je njoj pričao o poslu i klijentima. Odao joj je i tajnu o klijentu koji nalikuje žabi iz knjige o najljepšim bajkama svijeta.

„Ima li krunu?“ upitala je Tamara.

„Tko?“

„Tvoj klijent.“

„Nisam ju primijetio.“

„Pogledaj bolje, možda ti kralj može pomoći.“

„Kralj, pomislio je tata, možda je to čarobna riječ za kojom tragam.“

Kad su pojeli špinat, krumpir i pržene srdelice  oprali su posuđe i pospremili kuhinju. Tata je nastavio raditi, a Tamara je crtala. Po stolu je razastrla papire i bojice. Knjiga je bila otvorena. Odjednom joj je nešto šušnulo u uhu.

„Nacrtaj mu čizmice.“  Dječak u zvjezdanim čizmicama, ovaj put veličine dlana, sjedio joj je na ramenu.

„Gdje si se do sad skrivao?“

„U knjizi.“

„Pa da“, lupila se prstima lijeve ruke po čelu.

„Nacrtaj mu čizmice?“

„Kome?“

„Tati.“

„To će pomoći?“

„Možemo pokušati.“

Tamara je uzela čisti papir i nacrtala tatu u zvjezdanim čizmicama. Odnijela mu je crtež.

„Tata, pogledaj.“

„O, baš su mi šik čizmice, kao da sam ih već negdje vidio.“

„U knjizi o Dječaku u zvjezdanim čizmicama.“

„Ne poznajem tu knjigu.“

„Danas sam ju posudila, ali mora da si vidio naslovnu stranicu.“

„A, sad mi je jasno.“ Pomilovao ju je po kosi, spustio crtež na radni stol  i rekao da će uskoro završiti s poslom.U jednom momentu je viknuo, došao do nje, dignuo je u zrak i rekao: „Mrvice, pristao je, pristao je!“

„Tata, o čemu pričaš?“

„Klijen je potvrdio ponudu. Sad se možemo igrati. Jesi li za sladoled?“

„Jesam.“

Sa zdjelicama punim sladoleda i knjigom u krilu Tamara i tata su čitali o pustolovini Dječaka u zvjezdanim čizmicama. Popodne su išli u kino a navečer kad je Tamara dotanula jastuk odmah je zaspala. Sanjala je kako joj Dječak u zlatnim čizmicama namiguje i maše.

© Marijana Mary Mrvoš

Knjigu „Dječak u zvjezdanim čizmama“ književnice Larise Mravunac možete kupiti ili posuditi u knjižnici.

Šaban i Tihana

Šaban i Tihana

U staji se rodio magarčić kome su roditelji nadjenuli ime Šaban. Od jutra je bio veseo i razigran. Poslije doručka – magarećeg mlijeka – imao je cijeli dan za igru. Mirisao je cvijeće, lickao je kamenčiće, škakljao je travu i lovio je leptire, ali najčešće je sa Žućkom igrao nogomet. Šaban je bio najveseliji magarčić u okolici sve do dana kad je pokraj njegovog dvorišta prošla grupa školske djece. Začu je glas:

„Dođite.  Pogledajte kako smiješne uši ima ovaj magarac.  Netko mu ih je sigurno odrezao. Ha-ha-ha.“

Smijeh se odbijao od zidova okolnih kuća i magarčić ga je mogao čuti i kad su već odmakla. Steglo ga je oko srca. Glasno je zanjakao.

Sljedećih dana sve više i više djece dolazilo je vidjeti magarčića sa smiješnim ušima. Mnogi su mu se smijali i izrugivali ga. Žućko ga je branio lajanjem, ali se vijest o neobičnom magarčići ubrzo proširila cijelim gradom. Mnogo se o njemu kokodakalo, roktalo, živkalo, šuškalo, zujalo i pričalo, a slika mu je bila i u vijestima.

Kad je došlo vrijeme da Šaban krene u školu postalo je još gore. Uvijek bi se našao netko tko je želio osmotriti njegove uši. Prestao je biti veseo i zaigran. Kako je vrijeme prolazilo bio je sve tužniji i najčešće se skrivao u štali. Jednog dana mu je leptir sleti na njušku, i tad je odlučio da će otići na put. ne bi li pronašao još jednog magarca sličnog njemu. Roditelji i Žućko su bili tužni, ali Šaban se nije dao pokolebati. Na put je ponio najdražu knjigu za društvo, nekoliko mrkvi kad ogladni i nekoliko kockica šećera ako se pokoleba.

Dugo je putovao. Vidio je razne gradove i prošao kroz mnoga sela. Koga god da je pitao nitko nije znao živi li negdje magarac sličan njemu. Jednog dana se jako umorio, i kad je iza zavoja ugledao livadu na kojoj je trava izgledala sočno i mekano, odlučio je napraviti logor. Tek što je ušao u travu netko je viknuo:

„Neotesanac jedan, pazi kamo ideš! Gotovo sam bez krila ostala. I tko ti je dozvolio da uđeš na moju livadu?“

Pred Šabanovom njuškicom pojavila se vila veličine dlana. Imala je zelenu haljinu, prozirna zelenkasta krila i kosu u boji maslačka. Oči su joj bile velike i smeđe.

„Oprosti, kad sam vidio ovu livadu i meku travu u želucu mi je tako zakruljilo da nisam mogao odoljeti. Osim toga, ono drveće što raste uz rub učinilo mi se idealnim mjestom za počinak. “

„Hajde, dobro, oprošteno ti je, ali da znaš za ubuduće, prije nego uđeš pitaj.“

„Dobro.“

„Što me tako gledaš, imam li to špinata među zubima?“

„Ne, oprosti, do sad nikad nisam vidio vilu u živo, o vama sam samo čitao u knjigama.“

„Nadam se nešto dobro. Kako se zoveš?“

„Šaban.“

„Koje fora ime.“

„Kako se ti zoveš?“

„Tihana. A, kamo si se zaputio?“

Šaban je nekoliko puta trepnuo prije nego je progovorio.

„U potrazi sam za magarcem koji ima kratke uši.“

„A, zašto ga tražiš?“

„Želim se uvjeriti da nisam jedini. U gradu iz kojeg dolazim, od svih magaraca, samo ja imam kratke uši“, mrdnuo je ušima, „mnogi misle da sam čudan, a mnogi mi se izruguju.

„To je ružno. Ja ne poznajem niti jednog magarcima kratkih ušiju, ali moja rođakinja Cica, koja živi u susjednom gradu, bi mogla znati kako riješiti tvoj problem. Prije nego krenemo na put trebam pokositi i osušiti travu. Hoćeš li mi pomoći?

Šaban je pristao pomoći vili Tihani. Suhu travu pakirali su u male papirnate vrećice i slagali ih u košaru. Kad su sve spakirali košaru su stavili Šabanu na leđa. Tihana se smjestila između Šabanovih ušiju i bili su spremni za put. Šaban je ponovno postao veseo i razigran. Do grada im je trebalo sedam dana, a kad su stigli Šaban se nije mogao nagledati svih čuda koja je tamo vidio. Kuće su bile visoke, i izgledalo je da krovovima dodiruju nebo. Na nekim zidovima bile su teglice u kojima su rasle mrkve i salate, a parkovi su bili puni grmlja koje je rodilo raznobojnim bobicama na radost gradskih sladokusaca.

Gospođa Cica ih je rado ugostila, a stigli su baš na ručak. Uz čaj i tortu od mrkve Šaban joj je ispričao svoju priču. Malo je promislila a onda se sjetila da je jutros, na tabletofonu, vidjela oglas kojim promotivna agencija traži magarca s kratkim ušima. Šaban samo što nije poskočio od veselja i prolio čaj po stolu. Već drugog dana otišao je na audiciju. Osim što je morao hodati i mrdati ušima sve je zadivio svojim čitalačkim sposobnostima. Postao je maneken. Uskoro je vijest o Šabanovom uspjehu došla i do njegovog grada. Roditelji su bili radosni, Žućko je mahao repom, a mnogi bivši sugrađani postali su ponosni na magarca Šabana s kratkim ušima.

© Mary Mrvoš

 

 

 

 

 

 

Nestrpljiva dokoljenka

bow-boxes-christmas-744969
Yanite Koppens – Pexels.com – bow-boxes – christmas

 

Bijela dokoljenka ležala je na prozorskoj dasci. Bilo joj je dosadno i hladno. Oko nje tišina, ni mačak se nije čuo iz košare. Imala je zadatak. Trebala je sačekati svetog Nikolu. Činilo joj se da čeka satima. On nikako da se pojavi, a ona je bila vrlo nestrpljiva dokoljenka. „Ne pojavi li se ubrzo moglo bi svanuti“, mislila je. Da razbije dosadu i ukočenost počela je pjevati i plesati. „Trala la la la, ja sam bijela dokoljenka, grijem, čuvam nožice male, trala la la la. Trčim, skačem, u pokretu najsretnija sam, trala la la la.“ Onda je nastala vika, više šuštanje:

„Prestani, prestani, sve ćeš mi uništiti!“

„Oprosti, tko viče?“

„Kućni pauk, tko drugi? Ja ne vičem, ti glasno pjevaš i nespretno plešeš da si mi skoro mrežu potrgala i otpuhala.“

„Kućni pauk?! začudila se dokoljenka. Bila sam uvjerena da u ovoj kući nema pauka.“

„Gdje bi drugdje kućni pauk trebao stanovati?“

„Recimo na trešnji ili jabuci, ispod strehe ili ulične rasvjete.“

„Sve si pomiješala. Osim toga, što ti radiš na prozoru? Nije li tebi mjesto u ladici?

„Večeras čekam Sv. Nikolu.“

„Pa što ne reče da sveti Nikola dolazi večeras. Nisam se uopće spremio. Hvala, hvala. Žurim. Treba izglancati svih osam čizmica.“

Dokoljenka je ponovno ostala sama. Bilo joj je dosadno i hladno. Smotala se u loptu i skočila na pod.

„Uh, što ću sad? Sivoslave gdje si, nikad te nama kad te trebam?“ Pokušala se zakotrljati ali nije išlo. Tad je čula mijauk i osjetila kako se šape počinju s njom igrati. Bilo je to veselje. Skakutala je gore-dolje, tamo-amo, i puno se smijala. Sivoslav je mijaukao. Odjednom je nastala tišina. Dvije tople ruke su je razmotale. Potom je osjetila kako umeću naranču i čokoladu. Spustile su je na prozorsku dasku i pomilovale. Mek glas je zašaputao:„Da si bila strpljivija vidjela bi kako izgledam. Ipak, igra je veselija od čekanja. Vidimo se sljedeće godine.“

Praporci su zazvečali. Na prozoru su zapucketale ledene šare. Dokoljenka se umirila, zaspala i snivala o toplom kakau, s puno šlaga, za doručak.

P.S. Sveti Nikola je isporučio cijelu kutija kaka za dokoljenku.

17. prosinac 2018.

© Marijana Mary Mrvoš