Kovač

Moj ujak kovač

rukama snažnim

potkove kuje

i snuje

o konju i kolima

o poljima zlatnim

o zemlji koja obilno daje.

Moj ujak kovač

rukama snažnim

za bačve obruče svije

i kad grožđe dozori

s pajdašima pije

zora ih zrakama mije.

Moj ujak kovač

rukama snažnim

iz torbe vadi

pogaču, slaninu i bocu vina

na gozbu zove

u kovačnici žega

ljeti i zimi

u njega nikad zima nije.  

@ marymrvos, ujaku Simi Vujnoviću

@ photy by j.mt photography from Pexels

17.  siječnja 2021.

Jelena i ja

Jelana je voljela kesten kocke

i pitu od jabuka,

po izgledu je znala

koje su dobre.

Ja sam volio Jeleninu kosu

kojom je krila  klempave uši,

po kojima sam znao kakve je volje.

Jelena je voljela rituale

pijenja kave

pospremanja stana i

razgovora telefonom,

po zvuku zvona je znala tko zove.

Ja sam volio s Jelenom šetati niz i uz plaže

pohoditi planinske vrhunce 

udisati svježi zrak,

po čijem sam mirisu znao kad će kiša.

Jelena je voljela kad bih u prognozi pogriješio

govorila da je to namjerno.

S kikotom se krila pod bor

gdje smo ostajali zaigrani,

skriveni od pogleda.

Ja sam volio Jelenu dok se kupa

kroz mutno staklo promatrao njenu sjenu

čekao glas da joj operem leđa.

Pjena je obilno padala po pločicama.

Kad smo čuli dijagnozu

Jelena nije plakala

tješila me da može biti gore

ljubila mi ruka dok sam je oblačio. 

Od kad je nema sve manje plačem

zahvalan za trenutke erosa bez virusa 

za dan kad je skliznula i prestala postojati.

Ja sam volio Jelenu

Jelena je voljela život.

Posvećenu gospodini koji je na jezeru Bundek podijelio priču o supruzi s kojom je proživio pedesetak godina.

Objavljeno u Zboriku VIII Gornjogradskog književnog festivala ne temu – Apokaliptički mentalitet – eros i virus.

Stihovi na tezgama

hoće li se stihovi naći na tezgama?

hoće li se rezati na deke i kile?

hoće li se u rasutom stanju prodavaati u rinfuzi?

gdje će biti izloženi?

na mliječnom, povrtnom Ili među delicijama?

hoće li se kuhati na lešo

Ili spravljati na marinadu?

hoće li biti iz slobode ili uzgoja?

hoće li se piti ili krckati?

hoće li se umatati u  pak papir?

hoće li se od njih spravljati kanepei

Ili jala po narudžbi?

hoće li biti u smutijima kao sirovi dodatak?

hoće li se posluživati u šampanjskim čašama

na proslavama života?

Hoće li biti sortirani –  crno, roze, bijelo?

gospođo/gospodine, koji su vam po volji?

ova godina je izuzetno rodna

imamo ih SVE.

recite, koje ćete?

u ljudima nešto krcnu

pomjeriše se kosti

rodi se PJESMA.

stanu u red

Dajte! Dajte!

I meni! I meni!

razgolićeni na tezgama

stihovi zanijemiše.

Tko vidi i čuje neka ne brine.

29.10.2020., @marymrvos

Nova knjiga putopjesnikinje Maje Klarić „Približavanje zore: Put 88 hramova“

Naslovnica knjige put 88 hramova

Tek izašlu iz tiska u rukama imam novu knjigu putopjsenikinje Maje Klarić pod nazivom Približavanje zore: Put 88  hramova. Maja opisuje svoje“hodočasničko“ putovanje po japanskom otoku Shikoko koje se sastoji od posjete 88 službenih hramova a prati stope utemeljitelja shingon-budizma u Japanu, redovnika Kukaia (Kobo Daishi).

Maju sam srela na pjesničkom putovanju (rezidenciji) pod nazivom Tragovi u snijegu koje se održavalo na eko imanju u Vukomeriću. Bio je januar, zadnji vikend u mjesecu i, rekla bih,  jedini kad je temperatura bila dobro ispod nule. Bili smo kao u snježno-ledenoj bajci. Većina nas se na rezidenciji susrela po prvi put, no međusobno prepoznavanje govorilo je suprotno.

Pričala je Maja o putovanju u Japan, o knjizi u pripremi, imala je sa sobom i vodič s puta, pričala je i o sljedećem putovanju, o prevođenju.

Informacija o promociji Majine nove knjige u Zagrebu došla je kad treba. Pročitavši datum i vrijeme i mjesto događaja i sve ostale obaveze su pale u sjenu. Srce je znalo kamo želi ići i nije se dalo smesti.

Što se mene tiče na promociji se o knjizi moglo pričati još jedan sat, moglo ju se cijelu prepričati, ali time moj doživljaj čitanja ne bi bio umanjen. Poglavlja i podpoglavlja su me vodila. Trenuci koje sam odvajala za čitanje iz dana u dan postajali su posebnijima. Hvatala sam ih u autobusu, između predaha, u kafiću, nisam mogla stati. Često sam se gubila, ali bilo mi je važno nastaviti i putovati. Možda me vratila u neko drugo vrijeme i neki drugi trenutak postojanja duše.

Najveće iznenađenje dočekalo me jutros pri susretu s 87. i 88. hramom. Osjetila sam da na ovom putovanju nisam bila sama. Je li to Kukai ili netko drugi? Ne znam, i nije važno.

Maja i knjiga putuju Hrvatskom. Gdje se u kojem trenutku nalaze možete provjeriti na njenoj FB stranici. Bude li tako zapisano u zvijezdana ili će grah tako pasti srest ćete se i prepustiti plesu vječnosti.

kad bi danas bila …

 

Kad bi danas bila srijeda

spašavao bi bumbara uhvaćena šapom u igri

od lišća činio mu pokrov

ja bih s orlovim perom iz šešira poravnavala krila

pred snenim djevojčicama

zapetim u zlatan dvorac gdje odbrojavaju se dani

 

kad bi danas bila srijeda

mazao bi biljnim pomadama

tragove raspuklina na drveću

melem bi utrljavao u mjesta zimom isšibana

ja bih postavljale putokaze od riječi

skupljenih stoljećima od potomaka

pred snenim djevojčicama razapela bi zmajeva krila

i jednu po jednu pozvala da se smjesti ispod krljušti

 

kad bi danas bila srijeda

sjedio bi u fotelji s lulom u ruci (nezapaljenom, nenapunjenom jer ne pušiš)

poklonom od djeda matematičara što zbrajao je zvijezde

i nadjevao im imena po ženama koje dobro zna

ja bih čistila orlova pera sa šešira što bi trajalo satima

tkala bih pjesmicu na neznanom jeziku

za snene djevojčice u zlatnim kavezima

zavedene mišlju da postoji jedan kraj.

© Marijana Mary Mrvoš

Objavljeno u XVI. broju časopisa za književnost i umjetnost studenata Filozofskog fakulteta u Splitu, Split 2018. godina

kad bi danas bio …

 

Kad bi danas bio utorak

u šalicu bih umjesto kaka natočila Scherlocka Holmesa

dugo bi pijuckala gledajući

goluba i golubicu kako kljucaju proso.

 

Kad bi danas bio utorak

za ručak bi poslužila špagete

viljuškom bih vrtila duge i kertke rečenice

Alice Munroe, Amosa Oza

obrok bi trajao sve do smiraja dana.

večeru bih preskočila.

 

Kad bih danas bio utorak izašla bih na terasu

Spavaćica bi mi se plela oko nogu na povjetarcu

Pogledom bih tražila zvijezdu

Da stane u moj dlan i da poput lanterne svijetli

jedan po jedan dan.

© Marijana Mary Mrvoš

Mobitel

 

Ostavite mobitel u kući i stanu kad izvodite psa u šetnju

osluškujte ritam koraka i travu kako raste

dočekujte neznanca osmijehom

vratite se ispunjeni novim slikama.

Ostavite mobitel u torbi kad idete s prijateljem na kavu

slušajte s pažnjom, pričajte o snovima

ne sramite se sebe, prepoznajte istinu jedni u drugima.

Ostavite mobitel u drugoj sobi noću kad krenete na počinak

osluškujte otkucaje srca, pitajte ga sve što vas zanima

zagrlite partnera, iskoristite blizinu

poruke i mailovi čekat će i sutra.