Mali format – priča broj 3

architecture-automobile-buildings-2928066

Photo by Pepe Caspers from Pexels

Torbe su bile na broju. Srce i sat su otkucavali. Iz vana je došao zvuk auta koje se zaustavilo. Mašina je nastavila raditi. Kroz rešetku koja je prekrivala prozor prizemna stana nisam mogla odgonetnuti  marku ni boju. Stigao je ranije, ipak, pričekat ću dok se kazaljka ne približi trici odnosno četvorci kako je pokazivao sat. Nisam ga vratila unazad na Greenwich ostavila sam ga na centralno-europskom vremenu. Zvuk motora mi se rugao:“Nisi spremna za izlazak u noć. Kukavico. Hajde da te vidim.“ Želja da mu odgovorim i vrisnem sudarala se sa željom da pričekam vrijeme dogovora. Kako su se zatvarala vrata sobe i apartmana zatvorila su se i vrata privremen sigurnosti. Našla sam se u nepoznatom hodniku. Provirivši van ista sinoćna ulica sad osvijetljena s dvije-tri lampe, bez drveća i pusta. Tišina se kupila oko mene kad sam shvatila da auto koji čeka nije crveni Renault i da su tablice druge. On se neće pojaviti začuh misao. Zašto ne bi, sve smo dogovorili, on će doći, ne bi me iznevjerio. On se neće pojaviti ponovno je zazvonilo. Pitaj taksistu možeš s njim do aerodroma. Ma ne, ne mogu iznevjeriti čovjeka. Dala sam riječ. Srce je kucalo, kazaljka se pomicala. Pokucala sam na prozor. „Oprostite, vi nekoga čekate.“ „Ne“, odgovorio mi je snen vozač, okrenuo ključem i nestao. Tišina se kao uska haljina stiskala uz mene. Sat je kucao. Srce je lupalo. Postalo je jasno on stvarno neće doći.  Izvadila sam blok i pronašla broj taxi službe. Ženski glas se odazvao nakon drugog zvonjenja. Rekla je da joj ulica nije poznata i da provjerim. Pročitala sam što piše na ploči iznad ulaza. Spustila sam telefon. Unutarnji glas je krenuo: „Rekla sam ti da pitaš čovjeka, ali ti uvijek sve znaš najbolje, ovi te nikad neće pronaći. Ulica u kojoj se nalaziš ne postoji na karti. Nisu je ucrtali.  Ti si  fatamorgana, pas lutalica.“ Galeb je kliknuo. Srce više nisam čula. Hrabrila sam se. Oglasi li se galeb još jednom sve će biti u redu. Uši su me boljele od naprezanja. Nisam znala da je tišina zahtjevan sugovornik. Taxi se pojavio unutar pet minuta. Tišina je nestala. Srce je ponovno kucalo ujednačenim ritmom.

Tekst je nastao na temu Sitni sati i krupne greške, Mini kursa koji je na FB organizirala Ana Gord. 

Marijana Mary Mrvoš

Mali format – priča br. 2

man in bus
Photo by Pixabay on Pexels.com

Poljubac

Pri ulazu u servis ruksakom je srušila lokote za bicikle. Ispričala se više puta. Rekao sam joj da ne brine jer ih odavno planiram premjestiti na drugi zid. Raspitivala se da dobar gradski bicikl. Ponudio sam joj nekoliko. Odlučila se, na moje čuđenje, za crni Rogov. Rekla je da voli klasike. Živjela je u Pisarovini i nije imala auto. Ponudio sam joj kućnu dostavu.

Jutro je bilo maglovito, na radio su svirali The Beatles. Dočekala me je  s čajem i tortom od mrkve. Postavljala  je pitanja o servisu, o biciklima, i o tome što volim a što ne volim. O biciklima sam pričao opširno, na osobna pitanja sam odgovarao šturo. O sebi je rekla da je profesorica engleskog i da daje individualnu poduku, i ponudila mi je popust. Živjela je s četiri psa. U vrtu je uzgajala povrće i ljutila se na rajčice što su tako nježne pa ih ne uspijeva uzgojiti. Ne sjećam se kako je došlo do poljupca. Rama joj je bila savršena. Vilice glatke i duge, oblo sjedište savršeno je prianjalo uz dlanove.

Ponovno je navratila u servis u potrazi za zvoncem. Na sebi je imala laganu haljinu i ravne sandale s remenčićima koji su joj se ovijali oko preplanulih članaka. Zrak je mirisao na cvjetni sapun. Pozvao sam je na kavu. Oženili smo se nakon godinu dana očekujući prvo dijete.

To jutro ostao sam kod kuće dok je ona otišla do apoteke po sirup za kašalj. Nazvala je nakon dva sata s hitne:

„Poljubila sam zid.“

„Molim?“

„Bicikl je izgubio kontrolu i sudarila sam se sa zidom koji se mogao, da je htio,  pomaknuti za koji centimetar.“

„Gdje se to dogodilo?“

„Zar je važno gdje. Ne pitaš me kako sam?“

„Preživjela si, a zid treba pozvati na red.“ Nisam joj priznao da sam osjećao dozu ljubomore. Ljubila se zanosno.

© Marijana Mary Mrvoš

 

Mali format – priča br. 1

Dragi čitatelji,

Inspirirana natječajem izdavačke kuće Alma iz Beograda za najkraću kratku priču odlučila sam se poigrati i napisati 52 priče.  Inspiraciju crpim iz svakodnevice. Pažljivo osluškujem i kad budem privučena zvukom, scenom, fotografijom, osobom, situacijom napišem riječ ili rečenicu u bilježnicu i spremim do trenutka kad će iz sjemenke izrasti drvo, cvijet, vlat trave ili što god se kroz igru stvori.  

Želim vam ugodno čitanje i radujem se svim možebitnim komentarima.

Poželite se i sami poigtati svakodnevicom javite se, rado ću čitati vaše priče.

Srdačno, Mary

 

adult aged bouquet buildings
Photo by Quintin Gellar on Pexels.com

Pazi!

Belma Čikoš, umirovljena sudska službenica, stanovala je na desetom katu s pogledom na križanje ulica Bele Čikoša i Clementa Crnčića. To jutro čulo se tek pomicanje pera po papiru kad je začula  jednolično udaranje. Skinula je naočale, podigla se i krenula prema balkonskim vratima. Razmaknula je zavjesu i stala. Gavran je udarao po jutenoj vreći u kojoj je čuvala orahe za baklavu. Osjetila je vrućinu i žarenje u obrazima. Da joj je znati je li to ona ista ptičurina koja je prošli put uspjela otvoriti vreću. Polovina oraha se razasula po balkonu, a druga je popadala po prolaznicima. Kiša oraha. Viknula je: „Kradljivče, ostavi moje orahe!“ Okrenula se i dograbila nedjeljne novine, ali ptice više nije bilo.  Iz vana je čula zvuk automobilske trube. Vratila se dnevniku.

Gavran je nadlijetao križanje ulica Bele Čikoša i Clementa Crnčića kad je zatrubilo. Ispustio je orah i graknuo: „Pazi!“ Orah se kotrljao, izbjegao kotač bicikla i ostao skriven ispod automobila. Biciklist u tamnom odijelu i s kacigom na glavi naglo je skrenuo lijevo u nedozvoljen smjer i naleti na pješaka. Sudac u mirovini, Vladimir Crnčić, vraćao se s placa kad se neočekivano našao na podu. Prostrijelilo ga je u križima. Ispusti je vrećicu iz koje se počela pomaljati želatinasto-žućkasta masa. Vlasnik crvenog sportskog automobila ljutito je trubio.

Kola hitne pomoći odvezla su Vladimira Crnčića do najbliže bolnice. Od šoka i udarca nije mogao ustati ali na sreću rengen je pokazao da nema lomova. Dobio je injekciju protiv bolova i tabletu za smirenje. Odspavao je nekoliko sati i na odlasku ga je glavna sestra pozdravila i zaželjela mu sretan rođendan. Sasvim je zaboravio na Belmu kad je zazvonio mobitel.

„Bikiću, gdje si do sad? Juha će se ohladiti.“

„Baklavice, sve je u redu, pao sam na križanju i sad idem s hitne.“

„Hitne! Što se dogodilo? Zašto me nisi zvao?“

„Zaboravio sam. Ispričat ću ti sve kad dođem kući.“

„U kojoj si bolnici? Hoćeš da dođem po tebe?“

„Baklavice, nikako, uzimam taksi i dolazim.“

Belma Čikoš zvana Baklava spustila je slušalicu a niz lice joj se slila mlaka suza. Obrisala se koštunjavom rukom i sjela za postavljeni stol: bijeli damastni stolnjak s otiskom lista loze, srebrni svijećnjak s dvije bijele svijeće, crno vino u dekanteru, salvete uhvaćene srebrnim kolutovima, plitki i duboki tanjuri sa srebrnim rubovima, žlice, vilice i noževi, i bakrenasti pladanj pun baklava. Bikićeve omiljene. Iz posude za juhu, s koje su je gledale ptice u letu, izvirivala je šeflja.

Belma Čikoš i Vladimir Crnčić zvani Bik po prvi put su se sreli u sudnici kad ju je predsjednik suda zamolio za pomoć. Sudac Crnčić bi je izvrstan u poslu no slabih živaca. Svaka tri mjeseca tražio je od predsjednika suda da mu dodijeli novu suradnicu. Bio je netolerantan na nered i greške, iako se po kuloarima suda pričalo da mrzi žene, posebno lijepe žene.

Belma Čikoš nije bila samo lijepa, već i najbolja u svom poslu.  Od prvog dana, kad je ušetala u sudnicu,  znao se red, rasprave nisu kasnile, spisi se nisu gubili, presude, zapisnici i rješenja odlazili su u rokovima. Vladimir Crnčić je odahnuo. Studirao je pravo i postao je sudac zbog uvjerenja da u društvo uvede reda. Belma Crnčić bila je daleko umješnija u tome od njega.

Na Belmu Crnčić je sasvim zaboravio kad je otišla u mirovinu sve dok je ponovno nije sreo u parku gdje je s dečkima igrao šah. Bio je zadubljen nad pločom kad je začuo glas: „Slavko, čula sam te, danas popodne pijem kavu s tvojom ženom.“ Prenuo se. Na moment je pomislio da je u sudnici. To mu se događalo često, ali nikad nije glasove čuo tako jasno. Pogledom je uhvatio besprijekorno obučenu ženu. Sijeda kosa uhvaćena ukrasnim češljevima se sjajila na jutarnjem suncu. Bio je uvjeren da živi u inozemstvu kod sestre. Potražio je njen broj.

Otvorio je lift i koraknu prema vratima koja su se otvorila. Uhvatila ga je za ruku i uvela.

„Bikiću, jesi li dobro? Ispričaj mi sve po redu.“

Sjeo je za stol i na trenutak odmarao pogled na savršenstvu. Držao ju je za ruku. Nije rekao mnogo, osim da se iznenada našao na podu i da je ptica graknula.

© Marijana Mary Mrvoš