Nova knjiga putopjesnikinje Maje Klarić „Približavanje zore: Put 88 hramova“

Naslovnica knjige put 88 hramova

Tek izašlu iz tiska u rukama imam novu knjigu putopjsenikinje Maje Klarić pod nazivom Približavanje zore: Put 88  hramova. Maja opisuje svoje“hodočasničko“ putovanje po japanskom otoku Shikoko koje se sastoji od posjete 88 službenih hramova a prati stope utemeljitelja shingon-budizma u Japanu, redovnika Kukaia (Kobo Daishi).

Maju sam srela na pjesničkom putovanju (rezidenciji) pod nazivom Tragovi u snijegu koje se održavalo na eko imanju u Vukomeriću. Bio je januar, zadnji vikend u mjesecu i, rekla bih,  jedini kad je temperatura bila dobro ispod nule. Bili smo kao u snježno-ledenoj bajci. Većina nas se na rezidenciji susrela po prvi put, no međusobno prepoznavanje govorilo je suprotno.

Pričala je Maja o putovanju u Japan, o knjizi u pripremi, imala je sa sobom i vodič s puta, pričala je i o sljedećem putovanju, o prevođenju.

Informacija o promociji Majine nove knjige u Zagrebu došla je kad treba. Pročitavši datum i vrijeme i mjesto događaja i sve ostale obaveze su pale u sjenu. Srce je znalo kamo želi ići i nije se dalo smesti.

Što se mene tiče na promociji se o knjizi moglo pričati još jedan sat, moglo ju se cijelu prepričati, ali time moj doživljaj čitanja ne bi bio umanjen. Poglavlja i podpoglavlja su me vodila. Trenuci koje sam odvajala za čitanje iz dana u dan postajali su posebnijima. Hvatala sam ih u autobusu, između predaha, u kafiću, nisam mogla stati. Često sam se gubila, ali bilo mi je važno nastaviti i putovati. Možda me vratila u neko drugo vrijeme i neki drugi trenutak postojanja duše.

Najveće iznenađenje dočekalo me jutros pri susretu s 87. i 88. hramom. Osjetila sam da na ovom putovanju nisam bila sama. Je li to Kukai ili netko drugi? Ne znam, i nije važno.

Maja i knjiga putuju Hrvatskom. Gdje se u kojem trenutku nalaze možete provjeriti na njenoj FB stranici. Bude li tako zapisano u zvijezdana ili će grah tako pasti srest ćete se i prepustiti plesu vječnosti.

My first English lesson

Photo by Sourav Mishra from Pexels

This morning I was sipping tea when I remembered my cousin. We used to have lots of fun when we lived in the neighbourhood. He moved to Canada, and we rarely see each other.

It was the middle of the first part of a new school year. I was nine or ten. I recently arrived in a town, and my life was completely changed. I left a house, close family members and people who were all known to me because I came from a small village. The bright side of the story was my aunt who lived in the neighbourhood with my uncle and there two older sons. They were (still are) brothers to me.

Back at that time front doors were open. I entered in the hall, said hi but nobody responded. All doors, two on the left and one on the right were closed, only the kitchen door which was on the opposite were open. I came closer and saw my younger cousin sitting behind the kitchen table. He didn’t notice me till the moment I said hi again. He responded but continued staring at papers scattered over the table.

I asked him: „What are you doing?“ He looked at me, relaxed in a chare and said: „I am preparing for  the English test.“

„It is Friday afternoon. Shouldn’t you be someplace else?“

„Mum was at school in the morning. She said I could forget a motorbike and other activities as long as my grades are bad.“

„Are grades that bad?“

„Yes.“

„O.K. Is it hard? Maybe I can help?

„It is, I do not understand it, and I would rather be in a garage working on my motorbike than spending Friday afternoon in the house.“

I picked a paper from a table and started to read. I guess I was okay. The cousin looked at me and said: „I give up, you don’t even learn English,  and you are already better than me.“

I looked back and suggested I will help him finding words in a dictionary which describe parts of the motorbike. I said it is an excellent start to impress his English teacher showing her he is keen to learn.

After two hours, we found enough words to create a story with the help of his older brother. I got a chocolate shake. He made the best shakes.

My cousin Braco is an intelligent and funny guy. He learns through practice and action.  I believe his many talents helped him through life. I wish I could see him at a stage or with a pencil or brush. He used to made us laugh with dressing up and acting, and his drawings were excellent.  I hope he will return to some of his fun things when he retires.

Marijana Mary Mrvoš

Igrate li se?

ljuljacka
Dječje igralište na otoku Cresu, Cres

Što se dogodilo s vremenom? Što se dogodilo s nama? Kao da nam jedan dan nije dovoljan da u njega stane sve ono što u njemu trebamo obaviti. Ili smo si i sami zadali previše zadataka pa idemo od jednog zadatka do drugog zaboravljajući pritom živjeti i igrati se.

Baš jutros sam pričala s prijateljicom o igranju i zašto smo se uvjeriti da na poslu moramo biti ozbiljni. Meni odmah padnu na pamet odvjetnici i poduzetnici u tamnim odijelima i s kravatama. Što su ozbiljniji to odaju dojam kako su važniji ili to barem ja tako doživljavam.

U životu ima toliko divnih stvari i mi, a to lako zaboravimo, možda već danas do kraja dana više nećemo biti ovdje. I što mislite, trebamo li se igrati? Pred mjesec dana otišao je ujak Papa, pred desetak dana pjesnik Duša. Mi nastavljamo živjeti, ali njih više nema. S njima se više, u ovoj dimenziji, ne možemo igrati.

Znate da je u životu važno ne skidati pločice sa zida u kupioni (tko se ne sjeća, najavna špica radio emisije Bijela vrana – https://radio.hrt.hr/emisija/bijela-vrana/578/, ali još je važnije biti (prakticirati) prisutnost u sadašnjosti.

Igrajte se. Nije uvijek lako, ali vrijedi truda.

Dijelite osmijehe, vrijeme, zagrljaje, poljupce, itd.

Ovdje smo tek za tren.

 

Sladoled by LJL

sladoled II_n

Od 27. srpnja 2019. do 9. kolovoza 2019. u Galeriji Baćin dvor, Vrbnik, otok Krk održava se međunarodna izložba keramike pod nazivom „Hrana u keramici i keramika kao hrana (za dušu)“.

Ako ste u blizini ili vas zavedu izlošci svratite do Vrbnika i nahranite dušu. Mene su inspirirale kuglice sladoleda autorice Ljubice Lovrenčić.

Sladoled by LJL

LJL sladoled je pravila sama.

Lješnjak, menta, lavanda, limun …

Brisala je kapljice znoja s čela i oblikovala.

Na tanjur je slagala kuglicu prvu, drugu, treću, četvrtu …

Na dan otvorenja izložbe zrikavci su zrikali, bilo je vruće, znoj se cijedio u potocima.

U džepu od hlača skrivala sam desertnu žličicu.

Čuvar mi je prišao i uz žmirkanje rekao: „Znate, zabranjeno je jesti izloške.“

Odgovorila sam:„Naravno“, i nastavila dalje. Odali su me tragovi na rubovima usana.

LJL je napravila novu porciju.

Do zatvaranja izložbe na ulazu galerije stvarao se red.

Čuvar je pretresao torbe i džepove. Desertne žličice bile su zabranjene.

© tekst Marijana Mrvoš

© fotografije – FB stranica Ljubica Lovrencic

Više o izložbi na linku –  https://www.facebook.com/events/781118922290250/

Pozivnica za izložbu_n

Iz proljetne bilježnice

bloom-blooming-blossom-460554

 

Dan ispunjen upitnicima, uskličnicima, točkama, zarezima i dvotočkama. Sneno provirim ispod papirnatih kapaka provjeravajući pitanja (tko ih postavlja?), onda mi do ušiju dođu upitnici, stresem se (jesam li to ja?). Već spremna za izlazak gledam gdje ću staviti točku, koji predmet ću zatvoriti i odložiti ga u arhivu (nek se ne nada poljupcu) ili će završiti u kontejneru za stari papir. U javnom prijevozu rihtam zareze, to do listama dodijelim kvačice pa se smirim. Stigavši na drugo mjesto dohvatim se dvotočki, one su mi najmilije, poput igrača na ploči, gledam ih s visine, kombiniram, premještam teže na početak a lakše za kraj. Papirnati kapci zašuškali i ja padoh u san.

#

Današnji dan je vjetrovit i prepun otvorenih svjetova (cvjetova). Drveće slavi proljeće i ne možeš se odlučiti koji cvijet je ljepši: bijeli jednoredni grozdovi ili rozi višeslojni krep papiri. Dok priroda buja ja šutim a ti postavljaš stotinu pitanja: „Kad ćeš se otvoriti? Što čekaš?“ Nije da nemam odgovor nego ti ga ne mogu dati, moram čekati da se otvorim. Nekad se to dogodi odmah i dugo ostajem otvorena (cijela stoljeća). Drugi put potraje nekoliko sati prije no što se otvorim i onda se neočekivano zatvorim (treba imati mjeru). Ima dana kad se ne otvaram ni pred prijetnjama. Šutim i čekam. Nepoznat netko komentira da spavam i puštam da pokraj mene prođe svijet. Neupućen nepoznat netko. Ne možeš ubrzati cvat, on zna kad će se rastvoriti. Tišina

© Marijana Mary Mrvoš

Kako sam postala pripovjedač i zašto koka baš mora uprljati nožicu?

Od svoje desete godine željela sam biti novinar. Ta želja se rasplinula s punoljetnošću kad sam donosila odluku o odabiru zanimanja. I danas vjerujem da sam tad odabrala najbolje što sam znala, ali sam se u međuvremenu promijenila.

Prije tri godine, na radionici pripovijedanja, po prvi put sam shvatila da želim biti pripovjedač. Promatrala sam voditeljicu radionice i pomislila: “Ja to želim biti, ja želim pričati priče.“ Kako sam se samo prevarila. Ja sam oduvijek pričala priče, jer priče su u meni, čekale su i čekaju da ih pustim. Još se uvijek sramim pustiti ih sve van.

Prošle godine sam iskoračila iz vlastite zone ugode i zaploviti nepoznatim svijetom riječi na papiru i riječi u zraku. Popela sam se na čardak što visi ni na zemlji ni na nebu ili sam možda pala iz Cigankine torbe, i to baš Martine, da, baš one Marte što je dolazila u našu kuću po brašno. Razlikovala se od ljudi koje sam tad poznavala. S vrećom na leđima putovala je od kuće do kuće i od svakoga je nešto dobila. Živjela je u romskom naselju između Ogulina i Vitunja, i svaki put, pa i danas, iako ona više nije živa, u prolazu tražim njenu kuću. Jesam li i sama postala Marta koja s vrećom hoda po svijetu i je li to ima veze što sam krštena imenom Marta? Ne znam.

Ove godine, po prvi put, nastupam na 2. međunarodnom festivalu pripovijedanja –STORYing. Nastupam dva dana na Obiteljskom programu.

Preispitujem se hoću li iznevjeriti organizatore, hoće li me pokupiti trema, hoću li zanijemiti, hoću li biti brilijantna. Niti na jedno pitanje nemam odgovor, pa sam odlučila sve predati u ruke višem sebstvu. Na meni je vježbati, vježbati, vježbati… i na dan festivala dati najbolje od sebe.

Ako vas zanima zašto i kako je koka uprljala nožicu i što joj se sve dogodilo, osim na Youtube, možete priču uživo čuti u mojoj interpretaciji u subotu 25.svibnja 2019. godine u Trnjanskoj 4, Zagreb (Laboratorij zabave) na 2. STORYingu.

Počinjemo u 10 sati. Čeka vas sjajna ekipa – Ana, Dijana, Vlatka, Katja, Ivana, Sanja i Martin. Karte po cijeni od 40 kn možete kupiti preko sustava Entrio.

Više o Laboratorij zabave.

Više o 2. STORYing.

Što pokloniti Isusu?

Što pokloniti Isusu?

Jednog sam dan poželjela Isusu kupiti poklon. Razmišljajući o poklonu shvatila sam da ne znam što voli. Najprije sam otišla u shopping centar nadajući se da ću tamo pronaći odgovor. Dugo sam šetala hodnicima i vozila se pokretnim stepenicama, i nisam našla ništa osim kutijice u koju sam željela umotati poklon. Ona je danima stajala na kuhinjskom stolu. Povremeno sam u nju ubacivala badem, lješnjak, suhu smokvu i marelicu, čokoladni bombon, ali mi se činilo da to nije poklon za Isusa. On mora da voli nešto posebno što ja nemam i što možda nikada neću moći kupiti.

Odlučila sam pitati ptice što svako jutro pjevaju pod mojim prozorom. Bila sam uvjerena da one znaju što voli. Probudila sam se rano i kad su počele pjevati upitala sam: „Ptičice, recite mi, što Isus voli? Što vi poklanjate Isusu?“ Pretvorila sam se u uho, ali ništa nisam čula, no nisam odustajala. Na balkonu sam srela mrava. Nosio je povelik teret i sporo se kretao. Prišla sam su skroz blizu i upitala ga što Isus voli i što on poklanja Isusu. Nije mi ništa odgovorio i ubrzo je nestao u odvodnoj cijevi. Pitala sam i brezu i višnju. One su ili šuštale ili su bile tihe li su u jutro i s večeri po zidovima sobe bacale šare. Nisam ih uspjela dešifrirati. Razmišljala sam o tečaju jezika koji u sebi ima ptičji, mravlji i jezik drveća koje priča u šarama. Nitko nije nudio ništa slična.

Jednog sam dana na raskrižju srela staru ženu. Zamolila me je da joj pomognem prijeći zebru na prometnom raskrižju gdje semafori kratko traju a vozači, biciklisti i pješaci su u žurbi. Kada smo prešle na drugu stranu zahvalila mi se i rekla da se važni odgovori doznaju tek kad čovjek nauči razgovarati s tišinom. Kad sam se sjetila da ne znam razgovarati s tišinom nje više nije bilo.

Odlučila sam isprobati misleći da ću brzo svladati kako razgovarati s tišinom. Počela sam mirnim sjedenjem na stolici, ali bilo je to sve drugo osim tišine. Misli, ideje, pitanja, poruke, zamjerke, i ostalo teklo je u potocima i bez prestanka. Onda sam se meškoljila, pa sam počinjala, pa sam odustajala sve dok jednog dana, kad sam već izgubila vjeru da ću ikad naučiti razgovarati s tišinom, nisam, na tren, osjetila nešto maleno kako raste u meni. Malo po malo tišina je postala sugovornica.

I tako svakoga dana kutijicu omotam šarenim papirom, zavežem vrpcom koju na krajevima nakovrčam i poklonim Isusu tišinu.