Kovač

Moj ujak kovač

rukama snažnim

potkove kuje

i snuje

o konju i kolima

o poljima zlatnim

o zemlji koja obilno daje.

Moj ujak kovač

rukama snažnim

za bačve obruče svije

i kad grožđe dozori

s pajdašima pije

zora ih zrakama mije.

Moj ujak kovač

rukama snažnim

iz torbe vadi

pogaču, slaninu i bocu vina

na gozbu zove

u kovačnici žega

ljeti i zimi

u njega nikad zima nije.  

@ marymrvos, ujaku Simi Vujnoviću

@ photy by j.mt photography from Pexels

17.  siječnja 2021.

Sretno novo doba!

Photo by James Wheeler by Pexels

Zora, tisućljećima skrivena zamamnim velovima odmiče noći.

DNK se mijenja.

Osjeti su budniji i prisutniji.

Oči trepere, uši šušte, okusni jastučići pršte, nosni kanali pjevaju svemu što dotaknu.

Tijelo drhti i vraća se izvornom ritmu.

Tiho, neprimjetno, Zora je sve bliža.

Svjetlo je sve prisutnije.

Novo se rađa, staro odlazi.

Novo izranja, staro se lomi.

Zora se kao jelka kiti ukrasima radosti, smirenja i blagostanja.

Sretna Nova godina!

Sretno novo doba!

@ marymrvos  4. januara 2021.

Istina i Smokva

 

 

Što povezuje Istinu i Smokvu? Dvije knjige, dva autora. Dvije obiteljske priče o tajnama,  društvenim promjenama, zgusnutim emocijama, susretu s odlaskom na koji nikad nismo spremni i ljubavi, ali i još o mnogo čemu drugom.

Ljeto se ovih dana svojom zlatnom haljinom probija kroz gromove, pljuskove i oluje. Mirišu lipe, stiže slatko koštunjavo voće a zrakje sve topliji. Približavanje ljeta sjetilo me je da napišem kratak osvrt na dvije knjige koje sam nedavno pročitala.

Istinu je napisala finska spisateljica Rikke Pulkkinen a Smokvu slovenski pisac Goran Vojnović. I Rikka i Goran rođeni su 1980-e godine i to ona u srpnju a on u lipnju, gotovo blizanci.

Istina je smještena na sjeveru Europe u Finsko, ali se povremeno preseli u Pariz. Smokva se događa na relaciji Slovenija – Istra – sjeverozapadna Bosna.

U istini priča započinje bolešću bake Else kojoj do kraja života ostaje neodređeni broj dana. Ona boluje od raka i odlučuje zadnje dane provesti u vlastitom domu umjesto na palijativnoj skrbi. Ostali članovi obitelji usklađuju vlastite rasporede i uskaču u pomoć. U tim susretima unuka Anna, koja se oporavlja od ljubavnog kraha, od bake Else saznaje obiteljsku tajnu o ženi Eevi koja je nekoliko godina s njenim djedom Marrtiem imala ljubavnu vezu i kakve je tragove/sjene ta ljubav ostavila na obitelj.

Smokva započinje dolaskom mladog Aleksandra  Đorđević iz Ljubljane u Buje na mjesto Upravitelja šuma i prati njega, unuka Jadrana i kćeri Vesnu i Maju do kraja romana. U romanu se pojedinac snalazi ili ne snalaze u promjenama društvenih uređenja i stvaranju novih država na prostoru koji je poznat po prekrajanju granica, prisvajanju, otimanju, protjerivanju, zastrašivanju, a tu i tamo, po mirnom životu koji ni tad nije sasvim miran jer se iz ladica, kako i kad kome zatreba, izvlače tajni dosjei.

Rikkine rečenice su zgusnute. Bira ih precizno i mjeri apotekarskom vagom, ali u njima živi i lakoća.  Dok opisuje ljeto na sjeveru poželim bosom nogom dotaknuti hladnu jezersku površinu i potrčati u saunu. Poželim narezati kriške baguetta i na njih dodati debelu šnitu sira i sve prepeći u pećnici da osjetim vezu koja nastaje kad unuka Anna i baka Elsa dijele sjećanja iz zajedničkih susreta.

Kroz Goranovu fikciji hodam po tlu kojem i sama pripadam i uz likove proživljavam dolazak u drugačiju sredinu, prilagođavanje ili neprilagođavanje, skrivanje iza šutnje ili pretjerane šale, podjela na ove i one i pokušaj ljubavi da u svemu pronađe svoje mjesto.

Oba romana progovaraju o bolesti članova obitelji (rak i demencija) i kako se članovi oboljenih nose sa spoznajom. U njima pronalazim terapeutskih učinaka (posebno me dojmio odnos Aleksandra sa suprugom Janom i njenom demencijom kad se sjećanje lomi kao sasušen papir i samo sipi kroz prste) koje čitatelj može prisvojiti za vlastite spoznaje i iscjeljenje.

Što god da vas privuče Rikki ili Goranu i njihovim djelima garantirma vam da ćete se susresti s literaturom zbog koje ćete knjigu, kad sklopite zadnju stranicu, još neko vrijeme držati u rukama. Skupljat ćete emocije koje će likovi i situacije izazvati u vama.

Osim proživljenih emocija i pokoje suze ili smijeha čitanjem ćete stvarati vlastite slike i obogatit ćete si život što potvrđuje i citati iz Goranove knjige.

Ljudi nisu svjesni da knjigama sami stvaraju slike svojih snova, da čitanjem razvijaju i mijenjaju svoju maštu, dok im televizija nameće slike. Slike koje stvaramo dok čitamo knjige naše su vlastite, dok na televiziji gledamo tuđe.“

Sretno čitanje.

Photos by Lum3n and Lucas Craig from Pexels

 

Zuzu’s boundaries

photo of woman standing on sunflower field

Photo by Andrea Piacquadio on Pexels.com

I wrote Zuzu’s boundaries story for a friend, but I wrote it for myself too. Last several days, I consumed tons of information about secret plans and agendas to enslave humanity. It is not new to me, but specific information makes me feel sick. I do not know about you, but I do not want to be a slave. It is my birthright to be free.
Zuzu’s story is about stepping forward, even when you are afraid. I am scared of many things, but I dare to do what I feel I must do.

Enjoy the story and be true to yourself.

Zuzu’s boundaries

Zuzu owned a rosebush farm which she took from her parents. She put lots of work introducing news, and her roses became known all over the world. When she was little, she cared for bushes, but now she spent all her time in the office.

As time was passing, she felt unease inside her body which changed into pain. She ignored it, but the pain was getting stronger. She went to see a doctor. He/she listened to her and let her do many tests. With tests Zuzu revisited he/she doctor. He/she looked at the papers and sad:

Well, before I say anything, I want to ask you a question?

Yes.

Are you happy?

Well, yes.

He/she looked again and repeated the question: Are you happy?

Well, I don’t know what to say.

I also don’t know what to say.  According to tests, you are well. Nothing is wrong. That pain you described comes from the place we can not scan with our instruments. I can prescribe pain killers or ask you to do more tests, but it won’t help.  Are you willing to try something different?

Well, yes. Anything to get rid of the pain. My business is suffering.

I prescribe you to sit quietly once a day and listen.

Listen?

Yes, listen to your thoughts and if any thought bothers you pay attention and listen more.

Zuzu’s face got red. She snatched papers from a doctor’s desk and left the room.

At first, she did nothing. She bought painkillers in the pharmacy. They helped, but as time passed, her pain did not go away. Now, she felt it in the morning, throughout a day and in her sleep. She couldn’t concentrate, do her plans, participate at essential meetings, speak with buyers. She had to pass most of her obligations to other people who worked for her. She got sick to the point she could barely go out of the house.

One day she sat on the porch. She decided to try listening. Her thoughts were like bees, and she thought she is in a bee house. She got used to the sound of bees. It relaxed her body, and she breaded deeper. Some days it was difficult to listen. Many times she quit, but the pain would not let her stop.

One day she heard a voice which sounded much like he/she doctor she visited.

Zuzu, you are progressing well.

Who are you? Am I talking to myself? Am I getting crazy?

No, you got to a place where you can talk to me.

Who are you?

I can be a guide, a friend, a doctor. Whatever you choose to call me, it is fine with me.

O.K. What do you want?

I want to tell you how brilliant you are and how much you have achieved so far.

Are you kidding with me?

No.

I am brilliant, and I have done a great job. You must be kidding. I eat, drink, sleep and sit on my porch pretending to listen while others do all the work around the farm.

We all need time to rest.

I can not keep resting forever.

I agree, and that is the reason I came to remind you of the job you have done so far.

What job?

Resting and listening.

That is no job, that is resting. Regarding listening, I am not even sure if I know how to listen.

You do. You found me.

No, I am hallucinating.

Zuzu made another visit to he/she doctor. She told him/her what happened. He/she smiled and said:

My prescription is working. Well done. Continue listening.

I don’t believe you. I pay you and all you say continue listening.  Aren’t you going to do more tests or try a different procedure?

No, I want you to continue. Please remind me how many times I prescribed listening.

Once a day.

O.K. From today change it to twice a day.

As she drove home, Zuzu realized her pain weakened.  She decided to give it a try. She would sit and listen twice a day and was able to return to work for a few hours.  Management and office duties were running smoothly so; she decided to spend more time in the fields gardening. She felt the sun on her face, dirt on her fingers. She listened to birds and found time to examine ants, bees, ladybugs. She also talked to rose bushes and laughed a lot. Still he felt pain from time to time. She did not recover to the fullest.

One day her sister came out of nowhere. She did not see her for over ten years. Zuzu would send her money, but that was all. No calls, no visits. She parked her car on the grass and announced she came to help her with business and recovery. Zuzu felt uneasy but sad nothing.

Her sister started bossing around and making people uneasy. Her orders were contradicting one other, and she created a lot of chaos on the farm. Suppliers began to call Zuzu to check what is gone wrong.  She stopped her practice and put more effort into fixing mass after her sister while she was having fun doing what she pleased to do without considering others. Zuzu’s pain returned and was getting stronger. She paid another visit to her doctor. He/she listened and said:

You have to return to the listening practice, and you have to put some borders and show people around you your new boundaries.

I do not understand. How do I draw a line?

Simple. Ask yourself a question. What do you don’t tolerate anymore, and that is how you draw a line. Once you create new boundaries, go out and practice them.

She felt anger. Listening and answering questions. Is this doctor real?

Doctor, you do not understand. I work hard, and I do whatever I need to do, I treat my workers fairly, I take care of my sister, I let her boss around as I always have and I get pain, and others get the glory. I give up.

No. You can not afford to give up. It would mean you will lose everything you worked for so hard.

What kind of doctor are you? Why can’t you give me a pill to ease the pain?

I care about my patients, and I want them to thrive in life. Some of my patients need pills, but you do not need them. You need to stand up for yourself. Listen and draw new borders.

One day she was in the rose kindergarten looking over her pride and joy.  She looked at the best rose bushes which produced fragrant so sweet that would make you believe you are in haven. She spotted cigarette chunks.

She found her sister in the dining room. She put her boots on the dining table and she was talking over a phone. Zuzu waited for a while, trying to catch her attention. She ignored her and waived her to leave the room. Zuzu waited when she heard a voice – Took her phone and, make her listen to you. No , I that’s rude. I can not do that. She is rude, she showed you to go out of the room. No, I do not do such things. She does, she can do whatever she likes. O.K. Do as you please. Voice disappeared, but her pain returned. She couldn’t stand it any more. She came closer to her sister and said:

I need to talk to you.

Can you see I am on the phone?

Finish the call. I need to talk to you right now.

Or what, you will start crying as you always do?

No. I will end your call. Zuzu grabbed her phone and switched it off.

How dare you! It was an important business call. You will ruin our business.

Stop. We both know you are laying. I was in the rose kindergarten and saw cigarette chunks all over the ground. Since you are the only person who smokes around here go and clean your mess. From now, you are not allowed to smoke on the farm, and if you can not accept it, you have to leave.

You can not do that. It is my right to be here.

You can be here, but you have to accept the rules by which we live here. Our farm is a non-smoking zone, and you have been ignoring that rule since you came. If you can not accept it, you have to leave.

Little by little, with small steps, Zuzu changed her life. She thought herself to listen and follow her intuition which showed her how to heal. Next time she went to see her doctor to  tell him/her what happened, she couldn’t find him/her. They told her a doctor of that name never existed.

©marymrvos for a friend

May 9, 2020

Beta čitatelj

photo-of-person-flipping-book-page-1750566

Krajem prosinca 2019. godine stvorila se prilika da kao beta čitatelj dobijem na čitanje roman britanskog pripovjedača i pisca. Ne poznajemo se osobno, povezali smo se preko društvenih mreža, a nit vodilja nam je ljubav prema pričama i umjetničkom pripovijedanju.

Da bi netko bio beta čitatelj i nije potrebno da se pisac i čitatelj poznaju, dapače, što manje poznajete nečiji rad imate svježiji pogled i otvoreniji ste biti što objektivniji. Primjerak romana stigao je prije desetak dana.

Pitanja na koje je autor želio odgovor bila su navedena na kraju romana a ja, štreber, odlučim ne gledati prije vremena, ali priznajem, na pedesetoj stranici sam se spustila do kraja teksta da provjerim što se traži. Ugodno sam se iznenadila kad sam vidjela da su me intuicija i teorijsko znanje stečeno na Kursu kreativnog pisanja A+ , koji toplo preporučujem, naveli u pravom smjeru.

Sinoć sam pročitala zadnje stranice i dok mi je sve bilo svježe uhvatila sam se bilježaka i poslala autoru povratnu informaciju navodeći mu što mi se svidjelo, što mi je zapinjalo i što nije  doprinosilo tekstu, kojem čitatelju je priča namijenjena i bi li štogod mijenjala. To me je pitanje najviše zateklo. Shvatila sam da se bojim i pomisliti da mijenjam tuđe priča. Jedan vrlo dosadan glasić mi je ponavljao: „A tko si ti da mijenjaš tuđe priče?“, no vjerujem da je to tek privremeno stanje uma i da će se i to promijeniti.

Iskustvo beta čitatelja koristilo je i piscu i čitatelju u meni i zahvalna sam autoru koji mi je ukazao povjerenje.

Trebate li beta čitatelja, javite se. Rado ću pomoći,  ako mi se sviđa žanr u kojem pišete.

Marijana Mary Mrvoš

Photo by Lisa Fotios from Pexels

O siječnju, o postignućima, o nedoumicama

Početkom nove godine svodimo račune i planiramo nova postignuća i u euforiju novogodišnjeg slavlja skloni smo zaboraviti vlastita tamna mjesta.  

Na stolu novi kalendar za 2020. godinu. Otvaram ga i prelazim prvi tjedan, pri kraju je drugi tjedan i mirišem dolazak veljače. Dan po dan odlamaju se komadići novopečene pogače za koju sam mislila da sam ju tek jučer izvadila iz pećnice.

Siječanj mi je simbol zime, tople odjeće, snježnih nanosa, hladnih vjetrova i niskih temperatura. Volim topliji dio godine i u prvim danima siječnja još ne zamjećujem da si dan dodaje a noć oduzima minute.

U siječnju volim biti u toplome ili oko stola u dobrom društvu uz hranu, napitke i puno smijeha i razgovora.

Siječanjski nesrazmjer dana i noći koristim kako bih zastala, osluhnula i pružila si priliku da se pogledam u ogledalo i vidim sve što sam izvana i iznutra, sve što mi se sviđa, ali još više, jer zahtijeva hrabrost i iskrenost, i ono što mi se ne sviđa i što bih radije da vidim na susjedu ili prijatelju jer kod mene toga nema. Zar ne?

Iz prethodnog desetljeća nosim promjene radnih mjesta, susrete s ljudima koji su mi postali više od prijatelja, zahvalnost za one koji su me dovodili do ludila zbog kojih sam počela otkrivati da je tvrdoglavost drugo ime za kontrolu i potrebu da budem u pravu, hrabrost da se zaputim na put koji je neizvjestan, ali koji donosi nagrade koje ni u najmaštovitijim snovima ne mogu sanjati.

Kraj desetljeća donio je promjene u karijeri pa sam iz svijeta administracije zakoraknula putevima umjetničkog pripovijedanja i pisanja. U tri godine izašla sam gotovo stotinu puta na pozornicu kako bih prisutnima ispripovijedala bajku, priču ili predaju.

Za osobu koja je do unazad nekoliko godina pod svaku cijenu izbjegavala biti izložena javnom pogledu to znači kao da sam se popela na najviši vrh svijete i to je moje najveće postignuće.

U 2019. godini bilježim na tisuće malih postignuća. Ako se pitate kako im znam broj onda ću vam otkriti tajnu.  Svaki tjedan s prijateljicom slavim sva postignuća koja sam postigla kroz tjedan. Od većih postignuća izdvajam:

  • trodnevnu pjesničko-ekološku rezidenciju u Vukomeriću u prekrasnom snježnom ambijentu i s predivnim dušama
  • nastup na međunarodnom festivalu pripovjedanja u Zagrebu
  • ljetovanje na otoku Cresu gdje sam bila pažena poput princeze
  • ljetnu škola u Engleskoj koja me je napunila, ispunila i pokazala mi koliko sam hrabra i odlučna
  • sudjelovanje na festivalima koje organizira prijatelj Marijan Grakalić koji to čini s puno topline i neposrednosti što smatram pravim draguljem
  • putovanje na Festival bajke u Sarajevo
  • prvu kolekciju životnih priča pod imenom Knjiga priča i sjećanja koja čeka skorašnji izlazak iz tiska

Kroz desetljeće sam imala puno padova, neodgovorenih pitanja i nedoumica. Iz 2019. sam ponijela i nevidljive suputnike za koje najprije pomislim da bih ih zaobišla, ali za koje iz iskustva znam da će mi biti najveći učitelji. I ovih dana se nosim s nedoumicama i iz jutarnjeg dnevnika dijelim nekoliko rečenica:

Nedoumice su se nagomilale i nabujale čekajući noć da se izliju i uhvate u vrzino kolo i podciknu i podviknu i naruče bure vina i piva i mastan komad mesa i pozovu svirače i tako luduju do jutra dok ti pokušavaš prepoznati odgovor za kojim tragaš. Nedoumice vole košmar, nejasnoću, vašare i cirkuse, i lako će mo i nije nigdar bilo da nekak ne bilo, ali i one su dobrodošao gost jer te vraćaju na mjesto jasnoće, tišine, šire ti horizont i kad ti pred prozorom niče  nelegalno izgrađena zgrada jer smo zaboravili na sposobnos  viđenja u daljinu bez vještičje kugle ili s vješticom u sebi. S jutrom, kako sunce kreće u nov obilazak svijeta, nedoumice dolaze na svjetlo i vidiš ih kakve su kad su trijezne.  Ispuckuješ ih kao zrak iz jastučića kojima su obložene kuverte u kojima šalješ važne dokumente. One umorne i ispuckane napuštaju pozornicu dok ti odlaziš u novi dan.  

Iza svakog uspjeha puno je nedoumica, nelagoda i strahova. Hrabrost da se s njima suočimo otvara vrata snovima koje želimo postići.

Slavite, budite hrabri i sanjajte najnemogućije snove, jer nikad ne znate kad ćete ih ostvariti.

Budite spremni i čekajte ostvarenje vlastitih snova širom otvorenih ruku.

 

Photo by Quang Nguyen Vinh from Pexels

 

 

Nova knjiga putopjesnikinje Maje Klarić „Približavanje zore: Put 88 hramova“

Naslovnica knjige put 88 hramova

Tek izašlu iz tiska u rukama imam novu knjigu putopjsenikinje Maje Klarić pod nazivom Približavanje zore: Put 88  hramova. Maja opisuje svoje“hodočasničko“ putovanje po japanskom otoku Shikoko koje se sastoji od posjete 88 službenih hramova a prati stope utemeljitelja shingon-budizma u Japanu, redovnika Kukaia (Kobo Daishi).

Maju sam srela na pjesničkom putovanju (rezidenciji) pod nazivom Tragovi u snijegu koje se održavalo na eko imanju u Vukomeriću. Bio je januar, zadnji vikend u mjesecu i, rekla bih,  jedini kad je temperatura bila dobro ispod nule. Bili smo kao u snježno-ledenoj bajci. Većina nas se na rezidenciji susrela po prvi put, no međusobno prepoznavanje govorilo je suprotno.

Pričala je Maja o putovanju u Japan, o knjizi u pripremi, imala je sa sobom i vodič s puta, pričala je i o sljedećem putovanju, o prevođenju.

Informacija o promociji Majine nove knjige u Zagrebu došla je kad treba. Pročitavši datum i vrijeme i mjesto događaja i sve ostale obaveze su pale u sjenu. Srce je znalo kamo želi ići i nije se dalo smesti.

Što se mene tiče na promociji se o knjizi moglo pričati još jedan sat, moglo ju se cijelu prepričati, ali time moj doživljaj čitanja ne bi bio umanjen. Poglavlja i podpoglavlja su me vodila. Trenuci koje sam odvajala za čitanje iz dana u dan postajali su posebnijima. Hvatala sam ih u autobusu, između predaha, u kafiću, nisam mogla stati. Često sam se gubila, ali bilo mi je važno nastaviti i putovati. Možda me vratila u neko drugo vrijeme i neki drugi trenutak postojanja duše.

Najveće iznenađenje dočekalo me jutros pri susretu s 87. i 88. hramom. Osjetila sam da na ovom putovanju nisam bila sama. Je li to Kukai ili netko drugi? Ne znam, i nije važno.

Maja i knjiga putuju Hrvatskom. Gdje se u kojem trenutku nalaze možete provjeriti na njenoj FB stranici. Bude li tako zapisano u zvijezdana ili će grah tako pasti srest ćete se i prepustiti plesu vječnosti.