Thanks to  RODNAE Productions from Pexels

Četiri godine se intenzivno družim s bajkama, narodnim i autorskim pričama, legendama, osobnim pričama. Uvidjela sam kako svaka priča, kad joj se prepustimo, i kad, i ako si postavimo pitanje: „Što iz ovoga (ove priče) mogu naučiti (o sebi)?“ donosi priliku za promjenu perspektive.

Pažljivim slušanjem i postavljanjem pitanja dolazimo do odgovora koja nam mogu promijeniti perspektivu i pomoći nam da priču koju smo si godinama, desetljećima, vrtjeli u glavi pretvorimo u nešto novo. Taj proces je vrlo ljekovit i iscjeljujući.  

Pisanjem, slušanjem i pripovijedanjem priča otkrivam sebe, otkrivam odgovore, pronalazim mape i nacrte, otvaram srce da mogu sugovornika vidjeti drugim očima. Kao pripovijedač i pisac pomažem drugog i podržavam ga. Otvaram mu prostore vlastite potrage i pronalaske nacrta i mapa. Upravo u tom procesu traženja leži istinska vrijednost čitanja i pripovijedanja.

A kako je počelo?

Čitajući jutros odlomak iz knjige The Healing Art of Storytelling autora Richarda Stonea dobila sam poticaj za eksperiment. Volim eksperimente jer mi donose spoznaje i uvide. Tako Slušanjem, maštanjem, propitivanjem, traženjem učim i mijenjam se.

U dobi od osam godina ostala sam bez oca. Taj odlazak za mene je i druge članove obitelji bio poput uragana. Mi se nismo znali nositi s posljedicama uragana. Nismo imali mapu kako izaći iz gotovo nerješivog labirinta.

Početkom 2021, godine nastupila sam kao pripovjedač na Chennai Storytelling Festival s osobnom pričom Good Bye to my Daddy koja govori o mom procesu iscjeljenja, pronalaska mape. Ako vas povuče možete poslušati na linku

Priču o Bijelim ljiljanima, koja je prethodila priči Goodbye to my Daddy možete pročitati na linku

https://www.zvonainari.hr/single-post/2017/06/22/bijeli-ljiljani-marijana-mary-mrvo%C5%A1

A slijedi priča Krug zahvalnosti i sjećanja

Ulazna vrata su se zatvorila. Tišina je nalegla na krov, zidove, podrume i dvorište. Nalegla je na nas. Pitanja su se rojila, no, odgovore nismo čuli. Nije to bilo vrijeme za odgovore.

Početak školske godine. Knjige i bilježnice nosim u plastičnoj vrećici. Nitko iz obitelji, od tri odrasla, nije primijetio da je prošlogodišnja torba potrgala. Nisam ih pitala. Nisam ih htjela zamarati pitanjem o nabavci nove školske torbe.  Da sam ih pitala, prenuli bi se oni i kupili mi novu torbu. Nisam ih željela prenuti. Pustila sam ih da budu u svojim mislima, u tišini i praznini koja nastane kad netko ode, kad umre.

Takva praznina nastala je u svakom od nas. Stvorilo se duboko i široko more, kao u narodnoj priči Dvadeset i četiri brata rođen u dvadeset i četiri sata.  Milan baca zlatnu čašu kako ga baba ne bi sustigla, nastane duboko i široko more i maba ga ne može preći, vraća se kući Tako smo se mi udaljili nakon tatine smrti.

Jednog dana,  ne sjećam se kako i tko je to započeo u naš dom i naša srca ušao je blagoslov.

Nedjeljni ručkovi bili su mučni. Odvijali su se u tišini isprekidanoj udarcima pribora za jelo o posuđe i škrtim razgovorima. Te nedjelje, u prosincu, sa snijegom u prozorima netko je predložio da se uzmemo za ruke i da blagoslovimo ručak. Malo smo se nećkali. Stric je htio nešto reći, ali je odustao.  Mama je plaho pogledavala. Osjetila sam meke prste. Baka se razumjela u zahvale.  

„Svevideći, Sveprisutni, blagoslovi ovaj dom i nas okupljene oko nedjeljnog stola. Olakšaj nam tugu, bol i prazninu po odlasku nama najmilijeg, onoga koji nas je povezivao, onoga koji je dodavao sol u naš svakodnevni život. Pomozi nam u našoj tuzi. Poveži nas, mi ne znamo kako dalje. Prospi svoju milost kako bi pronašli put.“

Kroz moje prste potekla je toplina dodira.  Pogledala sam ostale. Lica su im se opustila a tišinu je prekrio muški glas i ostali su uslijedili.

„Brate, nedostaješ mi, jako mi nedostaješ.“

„Sine, rano moja, svjetlo mog života, kako ću te preboljeti?“

„Sve je u tami. Obavijena sam tamom u kojoj gotovo da nema svjetla. Ne mogu disati i ne znam kako izaći iz tog bezdana.“

„Tata, ima pitanja na koje ne znam odgovor. Vidi, obećala sam teti Milki čokoladu koja je ostala u autu. Kako ću je sad isporučiti? Sad kad nema ni tebe niti auta kako ćemo putovati u grad?“

I od te nedjelje svake sljedeće i svakog svečanog ručka započinjali bi s krugom zahvalnosti i sjećanja.

Krug zahvalnosti i sjećanja nastao  je danas u mojoj mašti i smatram ga jednako važnim sjećanjem onima koja su se dogodila. Zahvaljujući tom krugu moj stric pomogao je meni i mami prilikom preseljenja u novi stan godinu i nešto dana nakon tatine pogibije. Baka nas je često posjećivala. Svojim mekim pogledom blagoslovila je svaki pedalj našeg novog doma. Donosila nam je voštane svijeće. Kad više nismo imali pčele kupovala ih je u crkvi. Sa  svijećama je donosila tatu jer su mirisale na njega. Od bake je naučio šaptati pčelama a one su, po njegovom odlasku, otišle jer je baka u svojoj tuzi zaboravili ispričati priču. Ja sam dobila novu perspketivu što se događalo u dušama članova moje obitelji i priliku da ih pogledam iz drugog mjesta.

Poželite li se i sami okušati u pisanju ili stvaranju osobne priče ili samo želite zabilježiti priču iz vlastitog života a ne snalazite se s riječima javite mi se – marymrvos@gmail.com. Zajedno možemo promijeniti perspektivu i otkriti što novo dolazi.  

Zagreb, 24. studenog 2021.

Jedna misao o “Istinska vrijednost čitanja i pripovijedanja

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.