Priča o Martinovom melinu

Priča o nastanku priče o Martinovom melinu počela se otpetljavati, možda i zapetljavati, s proljeća 2021. godine. Općinska udruga umirovljenika Klinča Sela organizirala je seriju od pet predavanja o proljetnom cvijeću i bilju koje je držao Neven Carin, fitoterapeut iz Klinča Sela. Pričao nam je o maslačku, trpucu, imeli, glogu, i drugim biljkama Božje bašte koje rastu oko nas i koje uz malo volje možemo sami ubrati, posušiti ih za čaj ili si spraviti tinkturu, liker, vino.

U email prijepisci s voditeljicom OUU Klinča Sela došli smo do priča, umjetnosti pripovijedanja i do gospodina Tomislava Špoljarića koji zapisuje priče o svom imanju i mlinu. Pristala sam pripomoći da se priča o Martinovim mlinu zapiše i tako, nadam se, pripomogla da bude zapisana još jedna obiteljska priča koja priča o vremenu, prostoru, povijesti, ekonomiji, životu i ljubavi bez koje je život pomalo kao gorak badem.

U nastavku je moj uvod u Priču o Martinovom melinu a samu priču možete poslušati u četvrtak  17. lipnja 2021. godine na imanju OPG Špoljarić, Marinkov put 5, Klinča Sela. Ako ste u blizini svratite.

Priča o Martinovom melinu

           

„ U početku bijaše Riječ,

 i Riječ bijaše kod Boga –

i riječ bijaše Bog.

Ona u početku bijaše kod Boga.

Sve je po njoj postalo

i ništa što je postalo

nije bez nje postalo.“ 

Iv 1:1-3

            Riječi su potrebne za opisati imanje na kojem i danas s braćom živi gospodin Tomislav Špoljarić koji nam priča priču o precima i nastanku Martinovog melina.

            Posjetili smo ga jednog sunčanog i vjetrovitog proljetnog dana. Okolne livade zatravile se i okitile cvijećem, drveće prolistalo, perad se bavila svojim poslom a Okićnica je žuborila.

            Dok sam prelazila preko brane i dok se razgovor gubio u šumu vode što se prelijevala pitala sam se: Kad je riječ melin prvi put izgovorena? Tko ju je prvi put izgovorio? Koliko  dugo ju je isprobavao prije nego što ju je izrekao? Misli su se žuborile kao i voda.

            Iz mlina kojeg je sagradio Tomislavov predak Martin Marinko žubore riječi. Njegov krov samo što s enije sljubio sa zemljom i lako možete zamisliti kako se proljetna ljivada širi po krovu. Zastanete li na tren uz drvene zidove mogli biste čuti pucketanje prošlih dana.

Mlinovi su nekada bili važna mjesta susreta. Osim što su se vreće žita, kukuruza ili pšenice nosile na mljevenje u mlin se dolazilo i po vijesti. U mlinu ste mogli čuti što ima novoga i je li koja cura spremna za udaju. Mlinovi su bili i zborna mjesta s kojih su se mnogi seljaci i težaci otputili, sa snovima o bogatstvu i povratku, u Ameriku. Mnogi su tamo zauvijek i ostali.    

            Martinov melin priča o ljudima koju su se s ladicama alata zaputili u svijet. Iz njihovih vrijednih ruku i upornih srca nastalo je imanje koje danas vidimo – objekte naslonjene jedan na drugog kao tri složna brata, mlin čiji krov izniče iz zemlje iz koje crpi snagu i potpomognut snagom vode podržava život – kruh koji je i nekad i danas značio život. Pouzdano znam da se u nekim mnogoljudnim obiteljima kruh pekao dva puta dnevno što nam govori o važnosti mlina.

            Što reći o gospodinu Tomislavu Špoljariću koji s nama dijeli priču?

Oči su tvoje boje čistog proljetnog neba,

srce  je tvoje majčin pogled što te prati dok nestaješ u daljini,

koraci su tvoji mlinski kameni,

još jedan, i još jedan

kako bi se sreo prijatelj, kum, pajdaš

i onaj s kojim se posao rado radi

i onaj s kojim se dobro pojede i popije.

Takvim se meni čini gospodin Tomislav Špoljarić.

            U priči koja slijedi saznat ćete koje su sve riječi, uz radišne ljude i vizionare, potrebne da se sve stvori. Ne mogu se oteti dojmu da će mnoge priče ostati u sjećanju potoka Okićnice, brane iz 1873. godine, dvjestogodišnjeg hrasta i zemlje na kojoj se sve nalazi, ipak neke će nam se priče i otkriti.

Marijana Mrvoš, Zagreb, travanj/svibanj 2021. g.

@autor fortografija Mio Milisav Vesović, travanj 2021.g.

„U potrazi za izgubljenim vrtovima Trešnjevke“

„U potrazi za izgubljenim vrtovima Trešnjevke“ naziv je grupne izložbe keramike i fotografija na kojoj su sudjelovali umjetnici keramičari, slikari, fotografi. Izložba je otvorena 12. lipnja 2021. godine i može se pogledati u prostorima Hrvatskog likovnog društva Zagreb na adresi Tratinska 15 u Zagrebu sve do 23. lipnja 2021. godine.

A kako sam se ja našla u priči o izgubljenom vrtovima Trešnjevke?

Keramičarka i inicijatorica izložbe Ljubica Lovrenčić nazvala me prije dva mjeseca, ispričala sve o ideji izložbe i njenoj želji da napišem nostalgičnu priču koja bi bila uvrštena u katalog izložbe. Ne može pripovjedač reći ne izazovu.

I tako sam se dala u istraživanje. Biciklom sam se provozala od juga prema sjeveru pa sam u hladovini parka „Stara Trešnjevka“ sabirala utiske i prizivala priče koje i danas titraju u zraku. U nastavku možete pročitati uvodni tekst.

Ljubice, hvala ti još jednom što si mi povjerila da ispričam priču o izgubljenim vrtovima Trešnjevke.

Ksenija Kancijan hvala ti na lekturi teksta.

U potrazi za izgubljenim vrtovima Trešnjevke

            Beračice riže

            Proljeće miriše sa svih stana. Sunce ga je u njedrima isporučilo s Istoka. Predalo ga je na ogled sjevernim i južnim vjetrovima koji su ga u svojim skutima pokazali prolaznicima. Pred smiraj dana, kad se horizont žario kao ugljevlje u vrijeme majskih krijesova, predali su ga u tople ruke Zapada koji ga je prosuo tratinčicama, zlaticama i maslačcima, cvjetovima jabuka, trešanja i listićima malina. Zemlja je ponovno pokazala bilo postojanja i života.

            Sjedim na klupi i puštam vjetru da mi mrsi kosu. Dozvoljavam očima da me vode po livadi. Prepuštam se ušima koje odzvanjaju dječjom cikom, bakinim utješnim riječima dok miluje oderotinu na koljenu, škripi tramvaja koji ide od Remize, otkucaju sata sa zvonika.

            Oči bešumno hvataju kadrove ubrzanih koraka, uzlepršalih sukanja, nepočešljane kose, namazanih usnica. Oči bešumno okidaju slike sve do trenutka kad biraju samo jedan kadar – sjećanje na bakinu kuću i vrt u kojem su s proljeća, uz melodiju tramvajskih kotača, cvali bokuni ljubica, visibaba i jaglaca. I bakin osmjeh kao da nikad tužna bila nije, a bilo je puno prilika za tugu, ali to nije bio njen pogled na život.

            Umjesto zgrade koju danas vidim i dalje traje kuća s dva prozora iza kojih se skriva  kuhinja, soba i vrt. Po današnjim mjerilima sve je bilo minijaturno no „pumpa“, često praonica, je bila na ulici. Život se odvijao u bakinom i susjednim vrtovima. Ulica je odzvanjala razgovorom, smijehom, pozdravima i glazbom s radija kojeg je imao susjed s početka ulice.

            Vidim u tanjuru špinat s rižom koji sam jedino kod nje jela i čujem glas koji  govori gdje riža raste i kako se uzgaja i kako se bere i obećanje da ćemo se poslije ručka igrati beračica riže. Od suhih grančica iz vrta pravimo štapiće, a u kutu vrta gdje rastu glavice salate, mrkvice i grumeni špinata pravimo jarak, dolijevamo vodu i s osmijehom na licu igramo se znajući da naša riže raste u Slavijinom dućanu.

            Oči ponovno pokazuju zgradu koja stoji na mjestu mog sjećanja i pitam se trebam li napraviti keramičku pločicu s natpisom – Beračice riže –  i utisnuti je negdje u zemlju?!

            Osim što smo od praha stvoreni i u prah se pretvaramo, mi se kao i zemlja mijenjamo, transformiramo. Pod mekim rukama umjetnika postajemo lončić, šalica, tanjur, životna priča-instalacija.

            Sjedim u parku Stara Trešnjevka. Oko u kadru ispunjeno keramičarima koji su u svojim srcima stvorili svoje male vrtove, svoja mala sjećanja i predočili su ih javnosti, nama prolaznicima, nama skupljačima sjećanja, nama bivšim, sadašnjim i budućim stanovnicima Trešnjevke.

            Neka nas proljeće svakog puta sjeti na ljepotu i čaroliju života, jer mi ne znamo hoće li se vrtovi ponovno vratiti na stara mjesta i ne znamo što u dubinama zemlje upravo sada klija.

Marijana Mrvoš, majstorica pripovjedačica, spisateljica i poetesa

Zagreb, lipanj 2021. g.

Kako je prošao „Susret s Ivanom i Hansom kroz umjetničko pripovijedanje i igru“ na 16. Ogulinskom festivalu bajke?

U ožujku sam se prijavila za nastup na 16. Ogulinskom festivalu bajke s projektom “Susret s Ivanom i Hansom kroz umjetničko pripovijedanje i igru”. Prije 10ak dana projekt je dobio zeleno svjetlo. Krenula je nervoza. Znate kako je to biti u vlastitom gradu i to prvi put u ulozi umjetnika pripovjedača. Osjećala sam veliku odgovornost, ali radost i uzbuđenje. Utisci se još sliježu. Pripovijedala sam prvog festivalskog dana, u petak 11. lipnja 2021. g.

Upoznala sam Perrya Grounda, predivnog pripovjedača koji je doputovao iz Amerike. On je nastupao prije mene s pričom o tome kako je medvjed zaradio kratki rep i kako je on završio publika nestala. Knedla u grlu. Što ćemo sad? Pričati drveću? Predstavim se Perryu i tako nas dvoje razgovaramo 10ak minuta. Pričamo o pripovijedanju, publici, pričama i marketingu. Dok smo mi pričali pojavili su se prvi slušatelji, pardon, slušateljice, dvije djevojke šestog razreda. Nisam ih pitala iz koje su škole jer u gradu Ogulinu postoje dvije osnovne škole O.Š. Ivana Brlić-Mažuranić i O.Š. Prva osnovna škola (nekad poznata pod imenom OŠ Rade Janjanin, škola koju sam pohađala od 4A do 8A). I kako sam započela s pričom Ivane Brlić Mažuranić „Kako je Janica guščarica krenula u školu“ tako se broj slušača povećavao. Do kraja Andersenove priče „Slavuj“ gledalište je bilo gotovo puno.

Ako me pitate kakva sam bila, kako sam pripovijedala, ne sjećam se. Ušla u trenutak, pod nogama zelena meka podloga okružena drvećem, zrake sunce proviruju kroz lišće, ispred mene lica malih i velikih slušatelja, i priče koje se žele ispričati. Mislim da je sve ostalo na sceni Đulinog vrta, a znam da će izniknuti jednog dana kao skriveni dar. Ono što znam je da sam se dobro zabavljala pa se nadam da je dio te čarolije prešao i na publiku koja je bila divna.

Imala sam priliku razgovarati s djedom i unukom, pravim zaljubljenicima u priče, rekla bih pravim profesionalcima koji si pričaju priče i komentiraju ih. Nadam se da će unuka Eva, ako sam dobro upamtila ime, uskoro i sama pričati priče ogulinskoj publici

Priložene fotografije su objavljene na FB stranici Perry Ground – Talking Turtle Stories. Nisam imala „službenog fotografa“ pa su ove fotografije pravi dragulji. Od uzbuđenja nisam fotografirala. Čini mi se da u takvim situacijama fotografija ukrade moj unutarnji doživljaj a ovaj bih svakako htjela zadržati.

Priča Šaban i Tihana u digitalnom izdanju “Bijele pčele” broj 267/268

Dragi prijatelji,

Prije nekoliko tjedana u emailu sam pronašla poruku urednice dječjeg lista „Bijela pčela“ Ljerke Radojčić. Obavijestila me je da su priču Šaban i Tihana odabrali za broj maj/june 2021.

Svaki put se obradujem kad  „male“ priče, ili kako ih ja zovem priče za malu i veliku djecu, dožive papirnato ili digitalno izdanje ili ih se adaptira.

Kako me objavljuju u listovima za djecu ili adaptiraju tekstove za dječje emisije sve se pitam jesam li ja to pisac za djecu? Jesam u toliko što priče/tekstovi izniknu iz dječjeg srca, a opet, za mene su one univerzalne jer vjerujem da u svakoj postoji biser/istina/svjetlo koji/koja/koje dopiru do svakog srca.

O tome što je snašlo Šabana pročitajte u digitalnom izdanju “Bijele pčele” na poveznici

http://skd-prosvjeta.hr/bijela-pcela-267-268/, stranica 36.

Neka vas ne zbuni što je priča potpisana imenom Mirjana Mrvoš, netko me je prekrstio, ali to ne utječe na ljepotu teksta.  

Uživajte.

List za djecu „Bijela pčela“ izdaje Srpsko Kulturno Društvo „Prosvjeta“ Zagreb, pododbor Rijeka. List je 1994. g. utemeljila Tatjana Oluić Musić.