Čuvarica priča o snjegovima

Sa svakim proljećem pogled na nježne zvončiće i zelenu stabljiku što proniču kroz snijeg vrati me u djetinjstvo i vrijeme istraživanja, promatranja i igre. Voljela sam brati prve proljetne cvjetove, ali nikad previše. Voljela sam ih promatrati u prirodnom okolišu i diviti se kontrastu koje su njihove boje ostavljale na sivo-crnoj zemlju i suhim čupercima trave.  Za vjetrovita dana znala sam baku pitati: „Bako, hoće li vjetar visibabama otkinuti zvonca?“ One me gledala i odgovarala: „Dijete, o čemu ti brineš.“ Ja bih obukla kaput i istrčala van pokušavajući urazumiti vjetar. Nisam vjerovala u tečnost jezik vjetra, ali zvonca bi uvijek bila na broju. I jedna priča o visibabama.

Čuvarica priča o snjegovima

Zrak je zamirisao na početak dok si se mrijestila u svom mekom prostoru. Sjećanja i priče kupile su se u tvojoj srčiki. Čežnja je bubrila. Došlo je vrijeme. Prepustila si se. Krenula si. Izniknula si preko noći.

            Okitila si livadu prekrivenu ostacima snijega. Baš takvu si tražila. Preko dana upijala si priče svjetlucavih kristala u srčiku. Kad je došla noć zaljuljuškala si se. Pričala si o snježnim precima. Pričala si o prvom kristaliću snijega koji je iznikao u čežnji bogova. Livada je odzvanjala. Sjeverni vjetar se umirio.

            Budni kažu da su te čuli. Pospani se ne sjećaju. U prašnjavim knjigama piše da su visibabe vjesnice proljeća. U onim što su izgorjele u Aleksandriji piše da su zadužene za priče o nastanku snijega.  

            S novim danom djeca su se razmiljela livadom. Brala su te mladim prstima. Slagali su buketiće za mamu. I za baku. I za tatu. I za djeda. I za brata. I za sestru. Za svakog po jedna visibaba. Vjesnica proljeća. Čuvarica priča o snjegovima.  

@ marymrvos 15. 2. 2021.

U povratku s posla

U smiraju nedjelje sjetila sam se zelene čaše u kojoj mi je tata donosio šumske jagode. Svaki put kad ugledam te nježne plodove srce mi udari dva puta u trenu. Sjetila sam se i zelenog Land Rovera kako poskakuje šumskom cestom i osjećaja da sam u avanturi a la Indiana Jones.

u čaši

veličine dječje šake

skrile su se jagode

ubrao si ih

jednu po jednu

jednu po jednu

spuštao si ih

jednu po jednu

jednu po jednu

prekrio si ih lišćem.

miris šume

miris zemlje

skupilo se u točku želje

da ih sve pojedem

jednu po jednu

jednu po jednu

prije ručka.

oko usana

tragovi

na majici

(kao u službenom dosjeu)

otisci.

glavno jelo je čekalo.

mama je prihvatila izliku

boli me trbuh.

u sjeni žaluzina

mirišem jagode

koje si ubrao

na rubu šume

u povratku s posla.

@marymrvos 14. 2. 2021.

Image by congerdesign from Pixabay