Jelena i ja

Jelana je voljela kesten kocke

i pitu od jabuka,

po izgledu je znala

koje su dobre.

Ja sam volio Jeleninu kosu

kojom je krila  klempave uši,

po kojima sam znao kakve je volje.

Jelena je voljela rituale

pijenja kave

pospremanja stana i

razgovora telefonom,

po zvuku zvona je znala tko zove.

Ja sam volio s Jelenom šetati niz i uz plaže

pohoditi planinske vrhunce 

udisati svježi zrak,

po čijem sam mirisu znao kad će kiša.

Jelena je voljela kad bih u prognozi pogriješio

govorila da je to namjerno.

S kikotom se krila pod bor

gdje smo ostajali zaigrani,

skriveni od pogleda.

Ja sam volio Jelenu dok se kupa

kroz mutno staklo promatrao njenu sjenu

čekao glas da joj operem leđa.

Pjena je obilno padala po pločicama.

Kad smo čuli dijagnozu

Jelena nije plakala

tješila me da može biti gore

ljubila mi ruka dok sam je oblačio. 

Od kad je nema sve manje plačem

zahvalan za trenutke erosa bez virusa 

za dan kad je skliznula i prestala postojati.

Ja sam volio Jelenu

Jelena je voljela život.

Posvećenu gospodini koji je na jezeru Bundek podijelio priču o supruzi s kojom je proživio pedesetak godina.

Objavljeno u Zboriku VIII Gornjogradskog književnog festivala ne temu – Apokaliptički mentalitet – eros i virus.

Osamdeseti rođendan

Tati Simeonu koji je postao svjetlo 1976. godine.

Danas bi slavio osamdeseti rođendan. Šumskim ukrasima,kao za novogodišnje slavlje, okitili bi prozore. Iz starih škrinja izvadili bi šarene bombone. Ukrasili bi stolove, zidove, zastore, divane, krevete, ormare, vrata, prozore. Ni jedno mjesto ne bi ostavili bez ukrasa. Gosti bi dolazili u hrpama. Ne znam što bi im poslužili. Možda bi se nudila riba, ulovljena na Kupi ili  Dobri. Bila bi svježa. Osim ribe poslužili bi voće i povrće i vrčeve meda kojeg je ove godine bilo u izobilju. Pčele su dobro radile, vrcalo se dobro a i bili smo pošteni, ostavili smo im dovoljno da zimuju, prestali smo podmetati šećer i tako već godina. Tu odluku donijeli smo na tvoj sedamdeseti rođendan. odlučili smo se da ćemo pčelama ostavljati meda koliko im treba, ne desetinu, ne dvadesetinu nego pola. Sad ga imamo više nego ikad a polovicu podijelimo. Ljudi dođu sami. Pojave se na vratima i neko vrijeme se klate na znajući bili ušli ili bi ostali stajati vani, jesu li došli ili pošli. Kad uđu i kad ih ponudimo medom progovore kao da nikad u životu govorili nisu. Sa svakom novom žlicom sve više i više toga iz njih izlazi. Kad umoče zadnju žlicu oporave se u potpunosti, zagrle nas i krenu dalje. Često nam pišu i blagodare nas, i šalju nam poklone. Šupa nam je krcata poklonima pa i njih, kao i med, dijelimo i nikad ne ponestane.

Naše imanje i kuća pretvorili su se u nepoznatu i daleku zemlju. Korov raste na sve strane, otporan je i jak i koliko god mi njemu pjevali i uvjeravali ga da pođe rasti negdje drugdje on se ne da, raste li raste,  i da nemamo košnice oko kojih je sve čisto i uredno pomislila bih da je sve podivljalo i postalo nacionalni park.

Kuća, naša dobra kuća se raspolovila, zidovi su joj popucali, krov je sve slabiji. U isto vrijeme i moj krvotok se pomakao. Počeo je teći od juga prema sjeveru. Tuga se taložila oko prepuknutog srca. I da nije bilo pčela ne bih danas spremala slavlje. Ubole su me i krvotok se vratio u normalu. Ostao mi je ožiljak u predjelu srčane kosti. Za južna vjetra me trza pa ga mažem melemom od meda i borovih grančica, ponekad dodam oblog od lista maline kako si me učio dok smo ih brali.  

Ne znam sjećaš li se ovaj ti je rođendan jubilarni. Brojimo li jubilarne rođendane djeca smo. Ja ima pet a ti osam godina i vidim nas kako jurimo livadom i vičemo u prazno osluškujući vlastiti glas. Kad se umorimo promatramo ptice i mrave koji spremaju mrvice za zimu.

Iz kuće su odnijeli šećer iz teglice a baka me na svoj rođendan, ona je ove godine slavila stoti, zamolila da sačuvam teglicu do tvog rođendana, i sad nema šećera. Javili su mi da je ispekla biskvit, zasladila ga je medom, našim medom, tako finim da mu ne možeš odoljeti .  

Jesi li znao da se od našeg meda prsti uopće ne lijepe, nije li to začudno? Kažem ti, sve je postalo začudno. Od kad tebe nema sve je utihnulo i zaspalo, kao lijepa rumena Ružica koja čeka stotinu godina da se probudi i da cijeli dvor opet zaživi. Možda i mi čekamo da prođe stotinu godina pa da sve oživi, ali nitko ne zna koja je polazna godina, nitko na zna kada je sve utihnulo.  

Pčele o tome šute, ni pod cijenu ugibanja ne žele o tome progovorit. Kažu da sam dovoljno mudra da shvatim i sama. Umorila sam se ili sam odustala  vjerujući da se u džungli ne može ništa promijeniti  i da je sve izgubljeno, sve dok nisam shvatila da dolaziš na rođendan.

Tata, sretan ti rođendan! Voli te Marijana.

P.S.

Ponekad se uhvatim u misli da ću se jedno jutro probuditi iz neobičnog sna znajući da je sve to bilo nalik putovanju na Mjesec ili u nepoznatu daleku zemlju.

Image by Dominik Moser from Pixabay