Pišem Male laži na recept

snow-woman-winter-snowflakes-54200

Jutros sam uključila kabel od mobitela u utičnicu od produžnog kabla, ali sam zaboravila da sam produžni kabel na večer isključila iz struje. Na nekim produžnim kablovima postoji prekidač da ga se isključi iz struje. I neće se baterija mobitela sama napuniti.

Ja bih i u pisanju da se napiše samo, da izađe iz mene bez da se ja uplićem, da teče kao med pa mlijeko, pa da se sladimo do bezvremenosti. Tako bih ja da proza i poezija teku bez muke, bez olovke i papira ili tipkovnice, struje i word dokumenta. Ja bih da to mene ne dotiče ni u jednoj točki. Ja  čitam i uživam a muke po pisanju, u moje ime, neka napravi netko drugi.

Nemam namjeru potruditi se ni da si napravim dvojnika, nego da se i on sam stvori, otvori bilježnicu i krene, slovo po slovo, rečenica po rečenica, pasus po pasus, priča po priča, zbirka priča po zbirka, knjiga po knjiga, zbirka poezije po zbirka.

Ja bih uživala i čitala. Ne bih bila ni književni kritičar, nikako, ne znam ja to, za to treba puno znanja. I treba, ne reče se zalud da treba stolicu zagrijati. I tako kad shvatih da neće samo uhvatih se olovke i tipkovnice.

Link na novu priču Dragi Piko možete pronaći na sajtu

NAPIŠI SVOJU PRIČU ili https://napisisvojupricu.blogspot.com/

Da lakše pronađete moju priču, ukucajte Marijana Mrvoš, pseudonim (ne pišem pod pseudonimom još) ili ime priče (Dragi Piko) u polje SEARCH. 

Priča je rezultat tipkanja u sklopu Kursa kreativnog pisanja A+ koji sam pohađala online, tipkala u toplini doma i dijelila s ostalim kolegama polaznicima. Dobrano sam se sudarila s egom jer nekako izbjegavam pisati o zapletima i kad nema zapleta nema ni raspleta. Ne bih ja da mi je u tekstu neugodno. Ali dobro, treba i to prihvatiti, obrisati suze žaljenice i krenuti hrabro dalje. Mogu ja to, mogu.

Hvala vam na čitanju. Poželi li netko na kurs Kreativnog pisanja A+ kod Ane Gord (Gordane) i Aleksandra Petrovića sljedeći termin im je u martu. Preporučujem. Odlični mentori. Sjeckaju skalpelom, ali sam ih odmah zavoljela jer znam u sebi da je to što su komentirali i pisali imalo smisla, ali ponekad si volim pričati male, pa male su, laži.

Nema zla u malim lažima, zar ne? Tako barem neki u ovom našem regionu pokušavaju da nas uvjere.

Ako nekome treba Malih laži mogu i za njega da napišem, kao kod doktora, na recept.

Dogovorit ćemo se i za cijenu.

Primam sve valute, ali najviše volim gotovinu.

Fotografija – https://www.pexels.com/@kristingroth2

Beta čitatelj

photo-of-person-flipping-book-page-1750566

Krajem prosinca 2019. godine stvorila se prilika da kao beta čitatelj dobijem na čitanje roman britanskog pripovjedača i pisca. Ne poznajemo se osobno, povezali smo se preko društvenih mreža, a nit vodilja nam je ljubav prema pričama i umjetničkom pripovijedanju.

Da bi netko bio beta čitatelj i nije potrebno da se pisac i čitatelj poznaju, dapače, što manje poznajete nečiji rad imate svježiji pogled i otvoreniji ste biti što objektivniji. Primjerak romana stigao je prije desetak dana.

Pitanja na koje je autor želio odgovor bila su navedena na kraju romana a ja, štreber, odlučim ne gledati prije vremena, ali priznajem, na pedesetoj stranici sam se spustila do kraja teksta da provjerim što se traži. Ugodno sam se iznenadila kad sam vidjela da su me intuicija i teorijsko znanje stečeno na Kursu kreativnog pisanja A+ , koji toplo preporučujem, naveli u pravom smjeru.

Sinoć sam pročitala zadnje stranice i dok mi je sve bilo svježe uhvatila sam se bilježaka i poslala autoru povratnu informaciju navodeći mu što mi se svidjelo, što mi je zapinjalo i što nije  doprinosilo tekstu, kojem čitatelju je priča namijenjena i bi li štogod mijenjala. To me je pitanje najviše zateklo. Shvatila sam da se bojim i pomisliti da mijenjam tuđe priča. Jedan vrlo dosadan glasić mi je ponavljao: „A tko si ti da mijenjaš tuđe priče?“, no vjerujem da je to tek privremeno stanje uma i da će se i to promijeniti.

Iskustvo beta čitatelja koristilo je i piscu i čitatelju u meni i zahvalna sam autoru koji mi je ukazao povjerenje.

Trebate li beta čitatelja, javite se. Rado ću pomoći,  ako mi se sviđa žanr u kojem pišete.

Marijana Mary Mrvoš

Photo by Lisa Fotios from Pexels

O siječnju, o postignućima, o nedoumicama

Početkom nove godine svodimo račune i planiramo nova postignuća i u euforiju novogodišnjeg slavlja skloni smo zaboraviti vlastita tamna mjesta.  

Na stolu novi kalendar za 2020. godinu. Otvaram ga i prelazim prvi tjedan, pri kraju je drugi tjedan i mirišem dolazak veljače. Dan po dan odlamaju se komadići novopečene pogače za koju sam mislila da sam ju tek jučer izvadila iz pećnice.

Siječanj mi je simbol zime, tople odjeće, snježnih nanosa, hladnih vjetrova i niskih temperatura. Volim topliji dio godine i u prvim danima siječnja još ne zamjećujem da si dan dodaje a noć oduzima minute.

U siječnju volim biti u toplome ili oko stola u dobrom društvu uz hranu, napitke i puno smijeha i razgovora.

Siječanjski nesrazmjer dana i noći koristim kako bih zastala, osluhnula i pružila si priliku da se pogledam u ogledalo i vidim sve što sam izvana i iznutra, sve što mi se sviđa, ali još više, jer zahtijeva hrabrost i iskrenost, i ono što mi se ne sviđa i što bih radije da vidim na susjedu ili prijatelju jer kod mene toga nema. Zar ne?

Iz prethodnog desetljeća nosim promjene radnih mjesta, susrete s ljudima koji su mi postali više od prijatelja, zahvalnost za one koji su me dovodili do ludila zbog kojih sam počela otkrivati da je tvrdoglavost drugo ime za kontrolu i potrebu da budem u pravu, hrabrost da se zaputim na put koji je neizvjestan, ali koji donosi nagrade koje ni u najmaštovitijim snovima ne mogu sanjati.

Kraj desetljeća donio je promjene u karijeri pa sam iz svijeta administracije zakoraknula putevima umjetničkog pripovijedanja i pisanja. U tri godine izašla sam gotovo stotinu puta na pozornicu kako bih prisutnima ispripovijedala bajku, priču ili predaju.

Za osobu koja je do unazad nekoliko godina pod svaku cijenu izbjegavala biti izložena javnom pogledu to znači kao da sam se popela na najviši vrh svijete i to je moje najveće postignuće.

U 2019. godini bilježim na tisuće malih postignuća. Ako se pitate kako im znam broj onda ću vam otkriti tajnu.  Svaki tjedan s prijateljicom slavim sva postignuća koja sam postigla kroz tjedan. Od većih postignuća izdvajam:

  • trodnevnu pjesničko-ekološku rezidenciju u Vukomeriću u prekrasnom snježnom ambijentu i s predivnim dušama
  • nastup na međunarodnom festivalu pripovjedanja u Zagrebu
  • ljetovanje na otoku Cresu gdje sam bila pažena poput princeze
  • ljetnu škola u Engleskoj koja me je napunila, ispunila i pokazala mi koliko sam hrabra i odlučna
  • sudjelovanje na festivalima koje organizira prijatelj Marijan Grakalić koji to čini s puno topline i neposrednosti što smatram pravim draguljem
  • putovanje na Festival bajke u Sarajevo
  • prvu kolekciju životnih priča pod imenom Knjiga priča i sjećanja koja čeka skorašnji izlazak iz tiska

Kroz desetljeće sam imala puno padova, neodgovorenih pitanja i nedoumica. Iz 2019. sam ponijela i nevidljive suputnike za koje najprije pomislim da bih ih zaobišla, ali za koje iz iskustva znam da će mi biti najveći učitelji. I ovih dana se nosim s nedoumicama i iz jutarnjeg dnevnika dijelim nekoliko rečenica:

Nedoumice su se nagomilale i nabujale čekajući noć da se izliju i uhvate u vrzino kolo i podciknu i podviknu i naruče bure vina i piva i mastan komad mesa i pozovu svirače i tako luduju do jutra dok ti pokušavaš prepoznati odgovor za kojim tragaš. Nedoumice vole košmar, nejasnoću, vašare i cirkuse, i lako će mo i nije nigdar bilo da nekak ne bilo, ali i one su dobrodošao gost jer te vraćaju na mjesto jasnoće, tišine, šire ti horizont i kad ti pred prozorom niče  nelegalno izgrađena zgrada jer smo zaboravili na sposobnos  viđenja u daljinu bez vještičje kugle ili s vješticom u sebi. S jutrom, kako sunce kreće u nov obilazak svijeta, nedoumice dolaze na svjetlo i vidiš ih kakve su kad su trijezne.  Ispuckuješ ih kao zrak iz jastučića kojima su obložene kuverte u kojima šalješ važne dokumente. One umorne i ispuckane napuštaju pozornicu dok ti odlaziš u novi dan.  

Iza svakog uspjeha puno je nedoumica, nelagoda i strahova. Hrabrost da se s njima suočimo otvara vrata snovima koje želimo postići.

Slavite, budite hrabri i sanjajte najnemogućije snove, jer nikad ne znate kad ćete ih ostvariti.

Budite spremni i čekajte ostvarenje vlastitih snova širom otvorenih ruku.

 

Photo by Quang Nguyen Vinh from Pexels