Mali format – priča broj 3

architecture-automobile-buildings-2928066

Photo by Pepe Caspers from Pexels

Torbe su bile na broju. Srce i sat su otkucavali. Iz vana je došao zvuk auta koje se zaustavilo. Mašina je nastavila raditi. Kroz rešetku koja je prekrivala prozor prizemna stana nisam mogla odgonetnuti  marku ni boju. Stigao je ranije, ipak, pričekat ću dok se kazaljka ne približi trici odnosno četvorci kako je pokazivao sat. Nisam ga vratila unazad na Greenwich ostavila sam ga na centralno-europskom vremenu. Zvuk motora mi se rugao:“Nisi spremna za izlazak u noć. Kukavico. Hajde da te vidim.“ Želja da mu odgovorim i vrisnem sudarala se sa željom da pričekam vrijeme dogovora. Kako su se zatvarala vrata sobe i apartmana zatvorila su se i vrata privremen sigurnosti. Našla sam se u nepoznatom hodniku. Provirivši van ista sinoćna ulica sad osvijetljena s dvije-tri lampe, bez drveća i pusta. Tišina se kupila oko mene kad sam shvatila da auto koji čeka nije crveni Renault i da su tablice druge. On se neće pojaviti začuh misao. Zašto ne bi, sve smo dogovorili, on će doći, ne bi me iznevjerio. On se neće pojaviti ponovno je zazvonilo. Pitaj taksistu možeš s njim do aerodroma. Ma ne, ne mogu iznevjeriti čovjeka. Dala sam riječ. Srce je kucalo, kazaljka se pomicala. Pokucala sam na prozor. „Oprostite, vi nekoga čekate.“ „Ne“, odgovorio mi je snen vozač, okrenuo ključem i nestao. Tišina se kao uska haljina stiskala uz mene. Sat je kucao. Srce je lupalo. Postalo je jasno on stvarno neće doći.  Izvadila sam blok i pronašla broj taxi službe. Ženski glas se odazvao nakon drugog zvonjenja. Rekla je da joj ulica nije poznata i da provjerim. Pročitala sam što piše na ploči iznad ulaza. Spustila sam telefon. Unutarnji glas je krenuo: „Rekla sam ti da pitaš čovjeka, ali ti uvijek sve znaš najbolje, ovi te nikad neće pronaći. Ulica u kojoj se nalaziš ne postoji na karti. Nisu je ucrtali.  Ti si  fatamorgana, pas lutalica.“ Galeb je kliknuo. Srce više nisam čula. Hrabrila sam se. Oglasi li se galeb još jednom sve će biti u redu. Uši su me boljele od naprezanja. Nisam znala da je tišina zahtjevan sugovornik. Taxi se pojavio unutar pet minuta. Tišina je nestala. Srce je ponovno kucalo ujednačenim ritmom.

Tekst je nastao na temu Sitni sati i krupne greške, Mini kursa koji je na FB organizirala Ana Gord. 

Marijana Mary Mrvoš

My first English lesson

Photo by Sourav Mishra from Pexels

This morning I was sipping tea when I remembered my cousin. We used to have lots of fun when we lived in the neighbourhood. He moved to Canada, and we rarely see each other.

It was the middle of the first part of a new school year. I was nine or ten. I recently arrived in a town, and my life was completely changed. I left a house, close family members and people who were all known to me because I came from a small village. The bright side of the story was my aunt who lived in the neighbourhood with my uncle and there two older sons. They were (still are) brothers to me.

Back at that time front doors were open. I entered in the hall, said hi but nobody responded. All doors, two on the left and one on the right were closed, only the kitchen door which was on the opposite were open. I came closer and saw my younger cousin sitting behind the kitchen table. He didn’t notice me till the moment I said hi again. He responded but continued staring at papers scattered over the table.

I asked him: „What are you doing?“ He looked at me, relaxed in a chare and said: „I am preparing for  the English test.“

„It is Friday afternoon. Shouldn’t you be someplace else?“

„Mum was at school in the morning. She said I could forget a motorbike and other activities as long as my grades are bad.“

„Are grades that bad?“

„Yes.“

„O.K. Is it hard? Maybe I can help?

„It is, I do not understand it, and I would rather be in a garage working on my motorbike than spending Friday afternoon in the house.“

I picked a paper from a table and started to read. I guess I was okay. The cousin looked at me and said: „I give up, you don’t even learn English,  and you are already better than me.“

I looked back and suggested I will help him finding words in a dictionary which describe parts of the motorbike. I said it is an excellent start to impress his English teacher showing her he is keen to learn.

After two hours, we found enough words to create a story with the help of his older brother. I got a chocolate shake. He made the best shakes.

My cousin Braco is an intelligent and funny guy. He learns through practice and action.  I believe his many talents helped him through life. I wish I could see him at a stage or with a pencil or brush. He used to made us laugh with dressing up and acting, and his drawings were excellent.  I hope he will return to some of his fun things when he retires.

Marijana Mary Mrvoš

Kap sjećanja rijeke Mersey pri utoku u Irsko more (Atlantik)

IMAG6347 (2)

Prije osam godina kupila sam muzičku kutiju s melodijom pjesme Imagine. Tad nisam razmišljala da ću ikad koračati ulicama grada u kojoj su rođeni dječaci koji su šezdesetih godina prošlog stoljeća prodrmali svijet.  O tome nisam razmišljala ni prije dva mjeseca kad sam odlučivala hoće li moje putovanje u Engleskoj započeti u Manchesteru ili Liverpoolu.

Te subote kad sam se našla na ulicama Liverpoola rijeka Mersey djelovala je opako i tajanstveno. Nekoliko stotina metara niže susretala se s Irskim morem  i čini mi se da mi je željela pokazati što je sve putem od Warringtona skupila i donijela na poklon.

Trajekti koji su prometovali između Liverpoola i Birkenheada odolijevali su jakom vjetru i valovima. Neki od njih, kao produkt umjetničkog pilot projekta koje provodi gradska uprava, svojim jarkim bojama još su više naglašavali snagu i mutnoću rijeku koja je i danas  liverpoolska žila kucavica.

Uz obalu rijeke Mersey smjestio se i Muzej grada Liverpoola, i to prvi koji se u novijoj povijesti grada uselio u novoizgrađenu zgradu. Susjedne zgrade već dvije, tri stotine godina svjedoče povijesti. Jedne kao poslovna sjedišta, druge kao skladišta robe danas pretvorena u tri muzeja i stanove. Sve one, uz jake nalete vjetra i tračke sunca što se probijalo kroz oblake, pričale su priče o trgovini, bogatstvu, robovima i milijunima snova koji su započeli na dokovima grada Liverpoola.

Od 18. svibnja 2019. do 3. studenog 2019. godine Muzej grada Liverpoola priča priču o dvoje umjetnika, ljubavnika, vizionara, roditelja. Priča priču o dvoje ljudi u vremenu i prostoru istraživanja i eksperimentiranja. Kad na trenutak zastanem njihova priča je i priča o nama,  njihova je glamuroznija i medijski popraćenija, no iza zidova sebstva svi se suočavamo s vlastitim snovima, usponima, padovima i životom.

IMAG6332 (2)

 

„Well, I always had this dream of meeting an artist woman I would fall in love with. Even from art school. And when we met and were talking I just realized she knew everything I knew.“ John, intervju s Peter McCabe i Robert Schonfeld, 1971 (objavljeno u Penthouse, 1984).  Ispod teksta nalazi se i kopija rukom ispisane poruke s crtežom glave muškarca i žene:  Born 1940. Lived. Met Yoko 1966. John Lennon 1969.

 

 

Priča o John Lennonu i Yoko Ono pod nazivom „Double Fantasy“ kreće od njihovog prvog susreta 1966. godine u galeriji Indica i vodi posjetitelja kroz etape njihovog individualnog i zajedničkog djelovanja. Bjelina zidova vješto simulira papir pa vas brzo uvuče u priču. Provlačite se kroz redove slova i teksta, komunicirate s izlošcima svim osjetilima (osobni predmete – naočale, odjeća, gitara,crteži –  fotografije, audio zapisi, prijepiska s imigracijskim odjelom u SAD i sl.). Kroz intervjue, citate i rukom pisane stihove upijate njihovu osobnu priča, priču o zajedničkom radu, političkom aktivizam i kampanji za mir. Pojedini detalji i predmeti su po prvi put javno izloženi.

Saznala sam da se John volio smijati i šaliti o čemu svjedoči i citat Yoko Ono: „John taught me to laugh a lot at life, and I do. It would have been better if he hadn’t died but you can’t sit and cry. These are things life throws at you and you have to learn to overcome them.“ Yoko, Daily Mail, 2010.

Zadnji vikend u kolovozu donio mi je ulice Liverpoola i kap sjećanja na ljude i događaje grada bogate povijesti izvezene usponima i padovima. Nekima je donio novu odjeću, obuću ili opremu za sport kako bi spremno započeli novu školsku godinu. Sanjari su uživali u kiši nota što su padale na grad dok se John s prijateljima vragolasto smješkao; neke djevojčice i dječaci birali su prve instrumente. Rijeka Mercey je tu da nam ispriča i njihovu priču.

Priča je napisana za festival Četiri godišnja doba književnosti: Jesen i Zelina koji je održan  u Zelini  od 19 do 22 rujna 2019. 

Priča o tome kako i zašto sam se našla na ulicama Liverpoola ispričat će se neki drugi put.  

Nova sezona pričanja priča pod nazivom Priče koje živimo i priče koje trebamo

Klek-dusko (2)
Fotografija Duško Kosanović

Ovih dana započinje jesenska sezona pričanja priča pod nazivom – Priče koje živimo i priče koje trebamo. Početak sezone povezan je i s mojim novim projektom u kojem istražujem i ispreplećem priče Ivane Brlić Mažuranić i Hansa Christiana Andersena. Čitajući tekstove o Ivaninom stvaralaštvu i životu često zastanem nad činjeničnim podacima da je rođena u Ogulinu i da je u Ogulinu kraće vrijeme boravila sa šest i ponovno s dvanaest godina. Razmišljam i o njenim zapisima u kojima piše da ju je priroda u Ogulinu snažno dojmila, taj tajanstveni, zastrašujući a vrlo šarmantan Klek ta ponekad neukrotiva (vrijeme bujnosti i poplava) ponekad krotka (ako je to za prirodu primjeren pridjev) rijeka Dobra koja odjednom nestane među stijenama i daje vam priliku da priči date svoju verziju kraja ili novog početka. Razmišljam može li mi priroda pomoći u pripremi njenih priča. Razmišljam o glavnim i sporednim likovima, životinjama, prirodnim pojavama i o mom vlastitom životu.

Svako me jutro blagoslovi novim početkom. Otvaraju mi se mogućnosti da učinim ili ne učinim da odaberem treći ili četvrti put da se ušuškam pod pokrivač s dobrom knjigom.  Dok živim, jer jednog dana se neću probuditi, pričam si vlastitu priču.

Znam. Ima dana kad je priča pregorena, suha, nedovoljno začinjena, nedopečene, ipak, svaka se priča oživi kad mi oživimo. Priče nas njeguju iznutra. Dođu do nas kao proza, poezija, razgovor s prijateljima, susjedima, obitelji, neznancima. Dođu i neverbalnim putem kroz osmijeh, zagrljaj, dodir, pogled.

Sve sam uvjerenija da priče čak i kad su djelo fikcije nisu izmišljene. Reći ćete mi da sam pomiješala lončiće, ali nisam. Pregledajte na netu naslove i podnaslove, sjetite se političkih govora, razgovora za posao, razgovora s obitelji. Sjetite se tih priča i razmislite ne događa li se oko nas priča koju je netko zamislio ili koju smo sami zamislili. S pričama treba biti na oprezu, stoga, obratite pažnju na priče koje pričate i potražite one koje trebate.

Novu sezonu pričanja priča možete poslušati drugog i zadnjeg četvrtka u mjesecu u prostorima udruge Živi Atelje DK, Ilica 110, Zagreb s početkom od 19 sati. Ulaznica je na bazi donacije od 20 kn. Planirani datumi su 26.9; 10.10; 31.10; 14.11; 28.11.; 12.12.

Radujemo se budućim susretima i pričama.

Mary & Mačak