Dragi čitatelji,

Inspirirana natječajem izdavačke kuće Alma iz Beograda za najkraću kratku priču odlučila sam se poigrati i napisati 52 priče.  Inspiraciju crpim iz svakodnevice. Pažljivo osluškujem i kad budem privučena zvukom, scenom, fotografijom, osobom, situacijom napišem riječ ili rečenicu u bilježnicu i spremim do trenutka kad će iz sjemenke izrasti drvo, cvijet, vlat trave ili što god se kroz igru stvori.  

Želim vam ugodno čitanje i radujem se svim možebitnim komentarima.

Poželite se i sami poigtati svakodnevicom javite se, rado ću čitati vaše priče.

Srdačno, Mary

 

adult aged bouquet buildings
Photo by Quintin Gellar on Pexels.com

Pazi!

Belma Čikoš, umirovljena sudska službenica, stanovala je na desetom katu s pogledom na križanje ulica Bele Čikoša i Clementa Crnčića. To jutro čulo se tek pomicanje pera po papiru kad je začula  jednolično udaranje. Skinula je naočale, podigla se i krenula prema balkonskim vratima. Razmaknula je zavjesu i stala. Gavran je udarao po jutenoj vreći u kojoj je čuvala orahe za baklavu. Osjetila je vrućinu i žarenje u obrazima. Da joj je znati je li to ona ista ptičurina koja je prošli put uspjela otvoriti vreću. Polovina oraha se razasula po balkonu, a druga je popadala po prolaznicima. Kiša oraha. Viknula je: „Kradljivče, ostavi moje orahe!“ Okrenula se i dograbila nedjeljne novine, ali ptice više nije bilo.  Iz vana je čula zvuk automobilske trube. Vratila se dnevniku.

Gavran je nadlijetao križanje ulica Bele Čikoša i Clementa Crnčića kad je zatrubilo. Ispustio je orah i graknuo: „Pazi!“ Orah se kotrljao, izbjegao kotač bicikla i ostao skriven ispod automobila. Biciklist u tamnom odijelu i s kacigom na glavi naglo je skrenuo lijevo u nedozvoljen smjer i naleti na pješaka. Sudac u mirovini, Vladimir Crnčić, vraćao se s placa kad se neočekivano našao na podu. Prostrijelilo ga je u križima. Ispusti je vrećicu iz koje se počela pomaljati želatinasto-žućkasta masa. Vlasnik crvenog sportskog automobila ljutito je trubio.

Kola hitne pomoći odvezla su Vladimira Crnčića do najbliže bolnice. Od šoka i udarca nije mogao ustati ali na sreću rengen je pokazao da nema lomova. Dobio je injekciju protiv bolova i tabletu za smirenje. Odspavao je nekoliko sati i na odlasku ga je glavna sestra pozdravila i zaželjela mu sretan rođendan. Sasvim je zaboravio na Belmu kad je zazvonio mobitel.

„Bikiću, gdje si do sad? Juha će se ohladiti.“

„Baklavice, sve je u redu, pao sam na križanju i sad idem s hitne.“

„Hitne! Što se dogodilo? Zašto me nisi zvao?“

„Zaboravio sam. Ispričat ću ti sve kad dođem kući.“

„U kojoj si bolnici? Hoćeš da dođem po tebe?“

„Baklavice, nikako, uzimam taksi i dolazim.“

Belma Čikoš zvana Baklava spustila je slušalicu a niz lice joj se slila mlaka suza. Obrisala se koštunjavom rukom i sjela za postavljeni stol: bijeli damastni stolnjak s otiskom lista loze, srebrni svijećnjak s dvije bijele svijeće, crno vino u dekanteru, salvete uhvaćene srebrnim kolutovima, plitki i duboki tanjuri sa srebrnim rubovima, žlice, vilice i noževi, i bakrenasti pladanj pun baklava. Bikićeve omiljene. Iz posude za juhu, s koje su je gledale ptice u letu, izvirivala je šeflja.

Belma Čikoš i Vladimir Crnčić zvani Bik po prvi put su se sreli u sudnici kad ju je predsjednik suda zamolio za pomoć. Sudac Crnčić bi je izvrstan u poslu no slabih živaca. Svaka tri mjeseca tražio je od predsjednika suda da mu dodijeli novu suradnicu. Bio je netolerantan na nered i greške, iako se po kuloarima suda pričalo da mrzi žene, posebno lijepe žene.

Belma Čikoš nije bila samo lijepa, već i najbolja u svom poslu.  Od prvog dana, kad je ušetala u sudnicu,  znao se red, rasprave nisu kasnile, spisi se nisu gubili, presude, zapisnici i rješenja odlazili su u rokovima. Vladimir Crnčić je odahnuo. Studirao je pravo i postao je sudac zbog uvjerenja da u društvo uvede reda. Belma Crnčić bila je daleko umješnija u tome od njega.

Na Belmu Crnčić je sasvim zaboravio kad je otišla u mirovinu sve dok je ponovno nije sreo u parku gdje je s dečkima igrao šah. Bio je zadubljen nad pločom kad je začuo glas: „Slavko, čula sam te, danas popodne pijem kavu s tvojom ženom.“ Prenuo se. Na moment je pomislio da je u sudnici. To mu se događalo često, ali nikad nije glasove čuo tako jasno. Pogledom je uhvatio besprijekorno obučenu ženu. Sijeda kosa uhvaćena ukrasnim češljevima se sjajila na jutarnjem suncu. Bio je uvjeren da živi u inozemstvu kod sestre. Potražio je njen broj.

Otvorio je lift i koraknu prema vratima koja su se otvorila. Uhvatila ga je za ruku i uvela.

„Bikiću, jesi li dobro? Ispričaj mi sve po redu.“

Sjeo je za stol i na trenutak odmarao pogled na savršenstvu. Držao ju je za ruku. Nije rekao mnogo, osim da se iznenada našao na podu i da je ptica graknula.

© Marijana Mary Mrvoš

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.