Priča o Šepavoj kokoši

herd of hen
Photo by Brett Jordan on Pexels.com

Priča o Šepavoj kokoši je moje prva objavljena priča (2015. godina, portal Obiljka, danas Suvremena žena). Prva verzija je nastala 2012. godine. Ono što  me je tad iznenadilo bio je  komentar kolegice s posla koja mi je rekla da danima pričuo Šepavoj kokoši čita djeci (dvije i četiri godine). Od njene kćerke Lane, koja bi mogla postati vrsna umjetnica, dobila sam i ilustraciju.

Na portalu Suvremena žena možete pročitati prvu verziju – https://www.suvremenazena.hr/prica-za-djecu-i-odrasle-sepava-kokos/.

Ovo je nova verzija.

Kako je krenulo, priča o Šepavoj kokoši mogla bi doživjeti nekoliko transformacija prateći moje vlastite transformacija.

Uživajte!

 

Šepava kokoš

U kokošinjcu živjelo puno kokošiju koje su nosile jaje i legle piliće. Među njima je bila kokoš drugačijeg perja koju su ismijavali i tjerali u kut. Morala se boriti za hranu i vodu, i često se tukla s drugim kokošima. Jednog dana odlučila je napustiti štalu u kojoj je živjela i izaći preko granice koju je prelazio jedino pijetao što se šepurio i rijetko što radio. Željela je saznati što se iza velikih škripavih vrata događa.

Od zadnje svađe imala je modricu na oku i  vid joj je bio zamagljen.  Počela se nećkati jer je znala da će pri susretu s nepoznatom osobom izgubiti glas. Tad bi joj se perje poklopilo i osjećala se pokislom.

Želja za nepoznatim bila je jača od straha. Odvažila se.  Nožicama je dotakla meku zelenu travu, a zrak je imao drugačiji miris. U daljini je vidjela dva stvorenja koja je upoznala kasnije. Bili su to mačak Martin i pas Maštrišimuš. Ono što ju je posebno privuklo pri prvom izlasku iz kokošinjca bilo je duguljasto i vrpoljasto. Prišla mu je.

Crv je zaspao na suncu i probudio se ugledavši iznad sebe veliku sjenu. Gledala su ga dva sitna oka i opasno mu se približavao špičast kljun.

“Kokoš! podvrisnu je i sklupčao se. Uvukao se kako ga ne bi zamijetila i molio se.
“Premilostivi, svemogući, spasi me od pogibelji! Obećavam da ću ti se redovito obraćati!
“Tko si ti?”začuo je piskutav napukao glas.

Izdužio se kroz par članaka i s oprezom pogledao u kljun koji se ponovno opasno približio. Naježio se i sklupčao.

“Tko si ti?” začuo je isti piskutavi, ali nimalo opasan glas. Ohrabrio se. U sebi je ponavljao:  “Svevišnji budi tu. Odužit ću ti se, tako mi moje člankonožaste časti”. Izdužio se i najodlučnijim glasom progovorio: “Ja sam potomak najvećeg vladara ovog travnjaka, crv nad crvima. Tko si ti?”

“Ja sam, ja sam”, zamucala je, “ustvari, ja ne znam tko sam. Nikad mi nitko nije rekao tko sam. Mislim da sam pijetao. ”

“Pijetao!” crvu se osmijeh razvalio oko cijelog članka, “bolju šalu odavno nisam čuo. Pijetao bez krijeste i još plah. Ti si kokoš.“

“Kokoš, pijetao, to je isto, zar ne?”
“Nije!” zakukurikao je pijetao i kljucne je po glavi. “Ti nezahvalna kokoš, nazad u kokošinjac! S vama nikad mira.”

Kokoš je bila zatečena pijetlovom grubošću. Vrtjelo joj se u glavi. Od šoka se srušila u nesvijest i ostala ležati na travi. Pijetao je frknuo krijestom i odmarširao u kokošinjac u kojem je pravio red.  Crv je iskoristio priliku i nestao na sigurno.

Kad se probudila bila je noć. Glava ju je boljela i vrtjelo joj se, ali vid joj je postao bistar. “Kokoš i pijetao nisu isto”, pomislila je. “Kako to može biti? Od kuda pijetlu pravo da me  napada i omalovažava”, sijevale su misli njenom glavom. “Od kuda sve ove misli?“pitala se.“U kokošinjcu nisam mislila, ali čim sam izašla van misli me salijeći. Bit će od svježeg zraka”, pomisli je i ponovno je zaspala.

Probudila ju je vika.  Podignula se i ugledala nepoznatu spodobu kako joj se približava.

“Nesrećo jedna, umjesto da u kokošinjcu nosiš jaja, ti se izležavaš na travnjaku. Iš, iš!” zavikalo je to neobično stvorenje. “Ne vratiš li se istog časa u kokošinjac nesti jaja završit ćeš u loncu!”nastavljao je krešteći glas.

“Završit ću u čemu?” zakokodakala je.

“Gle ti nju, kokodače a nigdje jaja. Jalova kokoš. Pokazat ću ja tebi gdje ti je mjesto!”

Osjetila je udarac. Dok je letjela prema kokošinjcu pri doskoku je ozlijedila nožicu. Tako je postala šepava kokoš. Kasnije je od mačka Martina saznala da ju je gazdarica imanja odalamila metlom. Pokušala se podignuti, ali nije mogla. Pokušavala je dok se nije umorila i ostala ležati na travi. Mačak Martin ju je posjetio, pogledao nožicu i na kratko nestao. Vratio se s ljekovitom travom. Oblizao joj nožicu i nalijepio travu.

“Miruj neko vrijeme”, savjetovao ju je Martin. “Jesi li žedna ili gladna?“

„Jesam.“

„Donijet ću ti vodu i zrnevlje. Ostani mirovati.“

Vratio se brzo. Popila je vode i pokljucala par zrna. Upitala ga je: “Tko si ti?”

“Kućni mačak Martin, star sedam godina. “

„Zašto mi pomažeš. Pijetao je gub, gazdarica mi se prijeti, crv me ismijava. Kako to da mi ti pomažeš?

“Sviđa mi se što si odlučila izaći iz kokošinjca.“ Poškakljao ju je brkom, legao pokraj nje i ispod glave joj je stavio šapu.

Na mekom jastuku brzo je usnula. Probudila se u pletenoj košari. Nožica ju je prestala boljeti. Ustala je, ali kad je stala na obje noge nakosila se na jednu stranu. Na putu do kokošinjca nije nikog srela.  Tamo je sve bilo kao i prije njenog zadnjeg izlaska. Kokoši su sjedile na prečkama i nesle jaja, pijetla nigdje na vidiku. Vrlo brzo se vratila u vrt u kojem je bilo interesantno i zabavno. Počela se upoznavati s kamenčićima, travom, zagubljenim zrnjem. Tu i tamo bi nešto kljucnula.

“Hm, ova trava je ukusna i prija mi”, šaputala je. “Ovaj kamenčić mi dobro pada na želudac.” Šepala je i uživala.

Srela se ponovno s Martinom.

“Martine, gdje si bio? Nisam te srela danima.”

“Smucao sam se selom, omrsio brk susjedovim špekom i jedva izvukao živu glavu. Vraćaš li se u kokošinjac?”

“Ne, odlučila sam živjeti u vrtu. Znaš li zgodno mjesto gdje bih se mogla smjestiti.”

“Možda”, bilo je sve što je rekao i nestao. Vidjela mu je rep koji se doticao lijeha cvijeća.

Šepava kokoš postala je kućni ljubimac. Martin je u svojoj mladosti spasio gazdaričinog sina od utapanja i uspio ga je nagovoriti da Šepava kokoš , uz njega i Maštrišimuša, postane kućni ljubimaca.

Šepavost je nije smetala, postala joj je prednost. Osigurala joj je priliku da jasnije sagleda okruženje oko sebe i da odluči što želi u životu čak i uz pomisao da su joj se pijatao i metla i dalje činili zastrašujućim. Njih će svladati u novim avanturama s Martinom i Maštrišimušom.

© Marijana Mary Mrvoš

Mali format – priča br. 2

man in bus
Photo by Pixabay on Pexels.com

Poljubac

Pri ulazu u servis ruksakom je srušila lokote za bicikle. Ispričala se više puta. Rekao sam joj da ne brine jer ih odavno planiram premjestiti na drugi zid. Raspitivala se da dobar gradski bicikl. Ponudio sam joj nekoliko. Odlučila se, na moje čuđenje, za crni Rogov. Rekla je da voli klasike. Živjela je u Pisarovini i nije imala auto. Ponudio sam joj kućnu dostavu.

Jutro je bilo maglovito, na radio su svirali The Beatles. Dočekala me je  s čajem i tortom od mrkve. Postavljala  je pitanja o servisu, o biciklima, i o tome što volim a što ne volim. O biciklima sam pričao opširno, na osobna pitanja sam odgovarao šturo. O sebi je rekla da je profesorica engleskog i da daje individualnu poduku, i ponudila mi je popust. Živjela je s četiri psa. U vrtu je uzgajala povrće i ljutila se na rajčice što su tako nježne pa ih ne uspijeva uzgojiti. Ne sjećam se kako je došlo do poljupca. Rama joj je bila savršena. Vilice glatke i duge, oblo sjedište savršeno je prianjalo uz dlanove.

Ponovno je navratila u servis u potrazi za zvoncem. Na sebi je imala laganu haljinu i ravne sandale s remenčićima koji su joj se ovijali oko preplanulih članaka. Zrak je mirisao na cvjetni sapun. Pozvao sam je na kavu. Oženili smo se nakon godinu dana očekujući prvo dijete.

To jutro ostao sam kod kuće dok je ona otišla do apoteke po sirup za kašalj. Nazvala je nakon dva sata s hitne:

„Poljubila sam zid.“

„Molim?“

„Bicikl je izgubio kontrolu i sudarila sam se sa zidom koji se mogao, da je htio,  pomaknuti za koji centimetar.“

„Gdje se to dogodilo?“

„Zar je važno gdje. Ne pitaš me kako sam?“

„Preživjela si, a zid treba pozvati na red.“ Nisam joj priznao da sam osjećao dozu ljubomore. Ljubila se zanosno.

© Marijana Mary Mrvoš

 

Tamara, tata i Dječak u zvjezdanim čizmicama

Tamara je sjedila na klupici u hodniku. Pokraj nogu joj je bio ruksak. Čekala je tatu.  Razmišljala je što će danas kupiti na placu. Petkom, kad je išla kod tate na vikend, kupovali su ribu ili meso, a u košaru bi ubacili i nešto zeleno i nešto voćno-slatko. Sinoć joj je obećao da će navratiti u knjižnicu, a popodne je rezervirano za kino. Oglasilo se zvono. Skočila je, podigla ruksak i viknula: „Mama, tata je stigao.“

Tog petka tata je bio  zamišljen. U gepeku je vidjela košaru punu hrane. Rekao je da preskaču plac i idu odmah u knjižnicu i da se žuri. Uspjela ga je nagovoriti da ostanu u knjižnici dok provjeri imaju li nove društvene igre. Pristao je i zadubio se u mobitel.

Promatrala ga je. S vremena na vrijeme stiskao je zube i mrštio se. Odlučila mu je pomoći. Donijela je šah, domino, čovječe ne ljuti se, karte , ali nije pokazao interes. Nastavio je gledati u mobitel. Potom mu je donijela slikovnice, ali ni to nije djelovalo. Nastavila je vrludati knjižnicom kad je s police pala  knjiga i otvorila se. Iz nje je iskočio Dječak u zvjezdanim čizmicama. Tamara ga je pogledala i pomislila kako do sad za stvarno nije srela ni jednog lika iz knjige. Mirisalo je na avanturu.

„Dobar dan, Tamara“, začuo se zvonak glas.

„Dobar da i tebi zvjezdani. Od kud znaš moje ime?“

„Kad si zadnji put posuđivala knjige teta knjižničarka te je pitala kako se zoveš pa sam zapamtio.“

„Kako je tebi ime?“

„Oprosti, nisam se predstavio, to mi je od pada s police. Moje ime je Dječak u zvjezdanim čizmicama.“

„Je li ti to i prezime? Moje puno ime je Tamara Ravlić.“

„Hm, ne znam“, odgovorio je i zagledao se u vrhove čizmica.

„Gdje si kupio čizmice?“

„Dobio sam ih od književnice.“

„Je li ti ona mama?“

„Moglo bi se reći.“

„Imaju li čizmice neke tajne moći.“

„Imaju.“

„Oh! Što sve mogu?“

„Što poželiš. Možeš skakati visoko i daleko, možeš se okretati poput zvrka a da ti se ne zavrti u glavi, možeš praviti zvijezde i kolutove kao akrobata. Možeš se popeti visoko na drvo a ne pasti, hodati po blatu i ostati čist, skakati po lokvama i ostati suh. Sa zvjezdanim čizmicama sve možeš, ali moraš biti pažljiva sa željama, jer dogodi se da ti se ispunjenje neke želje i ne svidi.“

„Pomažu li čizmice i odraslima?“

„Ne znam.“

„Vidiš, moj tata treba pomoć. Pogledaj ga, od kako smo ušli u knjižnicu gleda u mobitel i mršti se. Mislim da bi mu tvoje čizmice mogle pomoći.“

„Idemo probati.“

„Super! izgovorila je Tamar. Snažno ga je zagrlila i istovremeno stopalom zaklopila knjigu i Dječak u zvjezdanim čizmicama je nestao. Gotovo je napravila stoj na glavi koliko se sagnula ali ispod polica prepunih knjiga nije bilo nikoga. Podigla je knjigu i otišla do tate.

„Tata, pronašla sam knjigu, možemo ići.“

„Dobro“, odgovorio je i nastavio tipkati po mobitelu. Morala ga je prodrmati prije no što su krenuli.

Putem do stana tata je pričao na mobitel. Glas mu je bio ljutit, ali nije razumjela o čemu je pričao. Kad su stigli ostavio je košaru s hranom u kuhinji i sjeo za radni stol. Tamara se ispružila na dvosjed, otvorila je knjigu i njome se poklopila. Nadala se da će se Dječak u zvjezdanim čizmicama pojaviti. Nije se ništa dogodilo. Ogladnjela je.

„Tata, gladna sam“, zavikala je Tamara. „Hoćemo li praviti špinat?“

„Danas imam puno posla, reci što ti se jede pa ću naručiti.“

„Ja bih špinat.“

„Tamara“, podviknuo je i zastao. Učinilo mu se da pokraj Tamare sjedi dječaka u čizmicama ukrašenim zvijezdama. Mora da je jako umoran. Samo da mu je riješiti tu ponudu pa da se posveti Tamari. Kupac mijenja narudžbu već peti put, nikako da pronađe čarobnu riječ za njegove želje. Osjećao je kako mu para izlazi na uši. Tamara ga je gledala i smiješi mu se a upravo se na nju izderao. Špinat, pomislio je, špinat će sve popraviti.

„Mrvice“, podigao ju je u naručje, „i ja sam gladan. Hoćeš li mi pomoći da napravimo najbolji špinat na svijetu?“

„Hoću.“

Ubrzo se kuhinja ispunila zvonkim glasovima. Tamara je tatu učila pjesmice , a on je njoj pričao o poslu i klijentima. Odao joj je i tajnu o klijentu koji nalikuje žabi iz knjige o najljepšim bajkama svijeta.

„Ima li krunu?“ upitala je Tamara.

„Tko?“

„Tvoj klijent.“

„Nisam ju primijetio.“

„Pogledaj bolje, možda ti kralj može pomoći.“

„Kralj, pomislio je tata, možda je to čarobna riječ za kojom tragam.“

Kad su pojeli špinat, krumpir i pržene srdelice  oprali su posuđe i pospremili kuhinju. Tata je nastavio raditi, a Tamara je crtala. Po stolu je razastrla papire i bojice. Knjiga je bila otvorena. Odjednom joj je nešto šušnulo u uhu.

„Nacrtaj mu čizmice.“  Dječak u zvjezdanim čizmicama, ovaj put veličine dlana, sjedio joj je na ramenu.

„Gdje si se do sad skrivao?“

„U knjizi.“

„Pa da“, lupila se prstima lijeve ruke po čelu.

„Nacrtaj mu čizmice?“

„Kome?“

„Tati.“

„To će pomoći?“

„Možemo pokušati.“

Tamara je uzela čisti papir i nacrtala tatu u zvjezdanim čizmicama. Odnijela mu je crtež.

„Tata, pogledaj.“

„O, baš su mi šik čizmice, kao da sam ih već negdje vidio.“

„U knjizi o Dječaku u zvjezdanim čizmicama.“

„Ne poznajem tu knjigu.“

„Danas sam ju posudila, ali mora da si vidio naslovnu stranicu.“

„A, sad mi je jasno.“ Pomilovao ju je po kosi, spustio crtež na radni stol  i rekao da će uskoro završiti s poslom.U jednom momentu je viknuo, došao do nje, dignuo je u zrak i rekao: „Mrvice, pristao je, pristao je!“

„Tata, o čemu pričaš?“

„Klijen je potvrdio ponudu. Sad se možemo igrati. Jesi li za sladoled?“

„Jesam.“

Sa zdjelicama punim sladoleda i knjigom u krilu Tamara i tata su čitali o pustolovini Dječaka u zvjezdanim čizmicama. Popodne su išli u kino a navečer kad je Tamara dotanula jastuk odmah je zaspala. Sanjala je kako joj Dječak u zlatnim čizmicama namiguje i maše.

© Marijana Mary Mrvoš

Knjigu „Dječak u zvjezdanim čizmama“ književnice Larise Mravunac možete kupiti ili posuditi u knjižnici.

Igrate li se?

ljuljacka
Dječje igralište na otoku Cresu, Cres

Što se dogodilo s vremenom? Što se dogodilo s nama? Kao da nam jedan dan nije dovoljan da u njega stane sve ono što u njemu trebamo obaviti. Ili smo si i sami zadali previše zadataka pa idemo od jednog zadatka do drugog zaboravljajući pritom živjeti i igrati se.

Baš jutros sam pričala s prijateljicom o igranju i zašto smo se uvjeriti da na poslu moramo biti ozbiljni. Meni odmah padnu na pamet odvjetnici i poduzetnici u tamnim odijelima i s kravatama. Što su ozbiljniji to odaju dojam kako su važniji ili to barem ja tako doživljavam.

U životu ima toliko divnih stvari i mi, a to lako zaboravimo, možda već danas do kraja dana više nećemo biti ovdje. I što mislite, trebamo li se igrati? Pred mjesec dana otišao je ujak Papa, pred desetak dana pjesnik Duša. Mi nastavljamo živjeti, ali njih više nema. S njima se više, u ovoj dimenziji, ne možemo igrati.

Znate da je u životu važno ne skidati pločice sa zida u kupioni (tko se ne sjeća, najavna špica radio emisije Bijela vrana – https://radio.hrt.hr/emisija/bijela-vrana/578/, ali još je važnije biti (prakticirati) prisutnost u sadašnjosti.

Igrajte se. Nije uvijek lako, ali vrijedi truda.

Dijelite osmijehe, vrijeme, zagrljaje, poljupce, itd.

Ovdje smo tek za tren.

 

Mali format – priča br. 1

Dragi čitatelji,

Inspirirana natječajem izdavačke kuće Alma iz Beograda za najkraću kratku priču odlučila sam se poigrati i napisati 52 priče.  Inspiraciju crpim iz svakodnevice. Pažljivo osluškujem i kad budem privučena zvukom, scenom, fotografijom, osobom, situacijom napišem riječ ili rečenicu u bilježnicu i spremim do trenutka kad će iz sjemenke izrasti drvo, cvijet, vlat trave ili što god se kroz igru stvori.  

Želim vam ugodno čitanje i radujem se svim možebitnim komentarima.

Poželite se i sami poigtati svakodnevicom javite se, rado ću čitati vaše priče.

Srdačno, Mary

 

adult aged bouquet buildings
Photo by Quintin Gellar on Pexels.com

Pazi!

Belma Čikoš, umirovljena sudska službenica, stanovala je na desetom katu s pogledom na križanje ulica Bele Čikoša i Clementa Crnčića. To jutro čulo se tek pomicanje pera po papiru kad je začula  jednolično udaranje. Skinula je naočale, podigla se i krenula prema balkonskim vratima. Razmaknula je zavjesu i stala. Gavran je udarao po jutenoj vreći u kojoj je čuvala orahe za baklavu. Osjetila je vrućinu i žarenje u obrazima. Da joj je znati je li to ona ista ptičurina koja je prošli put uspjela otvoriti vreću. Polovina oraha se razasula po balkonu, a druga je popadala po prolaznicima. Kiša oraha. Viknula je: „Kradljivče, ostavi moje orahe!“ Okrenula se i dograbila nedjeljne novine, ali ptice više nije bilo.  Iz vana je čula zvuk automobilske trube. Vratila se dnevniku.

Gavran je nadlijetao križanje ulica Bele Čikoša i Clementa Crnčića kad je zatrubilo. Ispustio je orah i graknuo: „Pazi!“ Orah se kotrljao, izbjegao kotač bicikla i ostao skriven ispod automobila. Biciklist u tamnom odijelu i s kacigom na glavi naglo je skrenuo lijevo u nedozvoljen smjer i naleti na pješaka. Sudac u mirovini, Vladimir Crnčić, vraćao se s placa kad se neočekivano našao na podu. Prostrijelilo ga je u križima. Ispusti je vrećicu iz koje se počela pomaljati želatinasto-žućkasta masa. Vlasnik crvenog sportskog automobila ljutito je trubio.

Kola hitne pomoći odvezla su Vladimira Crnčića do najbliže bolnice. Od šoka i udarca nije mogao ustati ali na sreću rengen je pokazao da nema lomova. Dobio je injekciju protiv bolova i tabletu za smirenje. Odspavao je nekoliko sati i na odlasku ga je glavna sestra pozdravila i zaželjela mu sretan rođendan. Sasvim je zaboravio na Belmu kad je zazvonio mobitel.

„Bikiću, gdje si do sad? Juha će se ohladiti.“

„Baklavice, sve je u redu, pao sam na križanju i sad idem s hitne.“

„Hitne! Što se dogodilo? Zašto me nisi zvao?“

„Zaboravio sam. Ispričat ću ti sve kad dođem kući.“

„U kojoj si bolnici? Hoćeš da dođem po tebe?“

„Baklavice, nikako, uzimam taksi i dolazim.“

Belma Čikoš zvana Baklava spustila je slušalicu a niz lice joj se slila mlaka suza. Obrisala se koštunjavom rukom i sjela za postavljeni stol: bijeli damastni stolnjak s otiskom lista loze, srebrni svijećnjak s dvije bijele svijeće, crno vino u dekanteru, salvete uhvaćene srebrnim kolutovima, plitki i duboki tanjuri sa srebrnim rubovima, žlice, vilice i noževi, i bakrenasti pladanj pun baklava. Bikićeve omiljene. Iz posude za juhu, s koje su je gledale ptice u letu, izvirivala je šeflja.

Belma Čikoš i Vladimir Crnčić zvani Bik po prvi put su se sreli u sudnici kad ju je predsjednik suda zamolio za pomoć. Sudac Crnčić bi je izvrstan u poslu no slabih živaca. Svaka tri mjeseca tražio je od predsjednika suda da mu dodijeli novu suradnicu. Bio je netolerantan na nered i greške, iako se po kuloarima suda pričalo da mrzi žene, posebno lijepe žene.

Belma Čikoš nije bila samo lijepa, već i najbolja u svom poslu.  Od prvog dana, kad je ušetala u sudnicu,  znao se red, rasprave nisu kasnile, spisi se nisu gubili, presude, zapisnici i rješenja odlazili su u rokovima. Vladimir Crnčić je odahnuo. Studirao je pravo i postao je sudac zbog uvjerenja da u društvo uvede reda. Belma Crnčić bila je daleko umješnija u tome od njega.

Na Belmu Crnčić je sasvim zaboravio kad je otišla u mirovinu sve dok je ponovno nije sreo u parku gdje je s dečkima igrao šah. Bio je zadubljen nad pločom kad je začuo glas: „Slavko, čula sam te, danas popodne pijem kavu s tvojom ženom.“ Prenuo se. Na moment je pomislio da je u sudnici. To mu se događalo često, ali nikad nije glasove čuo tako jasno. Pogledom je uhvatio besprijekorno obučenu ženu. Sijeda kosa uhvaćena ukrasnim češljevima se sjajila na jutarnjem suncu. Bio je uvjeren da živi u inozemstvu kod sestre. Potražio je njen broj.

Otvorio je lift i koraknu prema vratima koja su se otvorila. Uhvatila ga je za ruku i uvela.

„Bikiću, jesi li dobro? Ispričaj mi sve po redu.“

Sjeo je za stol i na trenutak odmarao pogled na savršenstvu. Držao ju je za ruku. Nije rekao mnogo, osim da se iznenada našao na podu i da je ptica graknula.

© Marijana Mary Mrvoš