Mobitel

 

Ostavite mobitel u kući i stanu kad izvodite psa u šetnju

osluškujte ritam koraka i travu kako raste

dočekujte neznanca osmijehom

vratite se ispunjeni novim slikama.

Ostavite mobitel u torbi kad idete s prijateljem na kavu

slušajte s pažnjom, pričajte o snovima

ne sramite se sebe, prepoznajte istinu jedni u drugima.

Ostavite mobitel u drugoj sobi noću kad krenete na počinak

osluškujte otkucaje srca, pitajte ga sve što vas zanima

zagrlite partnera, iskoristite blizinu

poruke i mailovi čekat će i sutra.

Kako sam postala pripovjedač i zašto koka baš mora uprljati nožicu?

Od svoje desete godine željela sam biti novinar. Ta želja se rasplinula s punoljetnošću kad sam donosila odluku o odabiru zanimanja. I danas vjerujem da sam tad odabrala najbolje što sam znala, ali sam se u međuvremenu promijenila.

Prije tri godine, na radionici pripovijedanja, po prvi put sam shvatila da želim biti pripovjedač. Promatrala sam voditeljicu radionice i pomislila: “Ja to želim biti, ja želim pričati priče.“ Kako sam se samo prevarila. Ja sam oduvijek pričala priče, jer priče su u meni, čekale su i čekaju da ih pustim. Još se uvijek sramim pustiti ih sve van.

Prošle godine sam iskoračila iz vlastite zone ugode i zaploviti nepoznatim svijetom riječi na papiru i riječi u zraku. Popela sam se na čardak što visi ni na zemlji ni na nebu ili sam možda pala iz Cigankine torbe, i to baš Martine, da, baš one Marte što je dolazila u našu kuću po brašno. Razlikovala se od ljudi koje sam tad poznavala. S vrećom na leđima putovala je od kuće do kuće i od svakoga je nešto dobila. Živjela je u romskom naselju između Ogulina i Vitunja, i svaki put, pa i danas, iako ona više nije živa, u prolazu tražim njenu kuću. Jesam li i sama postala Marta koja s vrećom hoda po svijetu i je li to ima veze što sam krštena imenom Marta? Ne znam.

Ove godine, po prvi put, nastupam na 2. međunarodnom festivalu pripovijedanja –STORYing. Nastupam dva dana na Obiteljskom programu.

Preispitujem se hoću li iznevjeriti organizatore, hoće li me pokupiti trema, hoću li zanijemiti, hoću li biti brilijantna. Niti na jedno pitanje nemam odgovor, pa sam odlučila sve predati u ruke višem sebstvu. Na meni je vježbati, vježbati, vježbati… i na dan festivala dati najbolje od sebe.

Ako vas zanima zašto i kako je koka uprljala nožicu i što joj se sve dogodilo, osim na Youtube, možete priču uživo čuti u mojoj interpretaciji u subotu 25.svibnja 2019. godine u Trnjanskoj 4, Zagreb (Laboratorij zabave) na 2. STORYingu.

Počinjemo u 10 sati. Čeka vas sjajna ekipa – Ana, Dijana, Vlatka, Katja, Ivana, Sanja i Martin. Karte po cijeni od 40 kn možete kupiti preko sustava Entrio.

Više o Laboratorij zabave.

Više o 2. STORYing.

Šaban i Tihana

Šaban i Tihana

Priča o Šabanu i Tihani je objavljena u “Bijeloj pčeli”, listu za svu djecu broj 267/268 (Rijeka, maj/june 2021.). List je 1994. g. utemeljila Tatjana Olujić Musić. Izdavač je SKD “Prosvjeta” Zagreb. 

U staji se rodio magarčić kome su roditelji nadjenuli ime Šaban. Od jutra je bio veseo i razigran. Poslije doručka – magarećeg mlijeka – imao je cijeli dan za igru. Mirisao je cvijeće, lickao je kamenčiće, škakljao je travu i lovio je leptire, ali najčešće je sa Žućkom igrao nogomet. Šaban je bio najveseliji magarčić u okolici sve do dana kad je pokraj njegovog dvorišta prošla grupa školske djece. Začu je glas:

„Dođite.  Pogledajte kako smiješne uši ima ovaj magarac.  Netko mu ih je sigurno odrezao. Ha-ha-ha.“

Smijeh se odbijao od zidova okolnih kuća i magarčić ga je mogao čuti i kad su već odmakla. Steglo ga je oko srca. Glasno je zanjakao.

Sljedećih dana sve više i više djece dolazilo je vidjeti magarčića sa smiješnim ušima. Mnogi su mu se smijali i izrugivali ga. Žućko ga je branio lajanjem, ali se vijest o neobičnom magarčići ubrzo proširila cijelim gradom. Mnogo se o njemu kokodakalo, roktalo, živkalo, šuškalo, zujalo i pričalo, a slika mu je bila i u vijestima.

Kad je došlo vrijeme da Šaban krene u školu postalo je još gore. Uvijek bi se našao netko tko je želio osmotriti njegove uši. Prestao je biti veseo i zaigran. Kako je vrijeme prolazilo bio je sve tužniji i najčešće se skrivao u štali. Jednog dana mu je leptir sleti na njušku, i tad je odlučio da će otići na put. ne bi li pronašao još jednog magarca sličnog njemu. Roditelji i Žućko su bili tužni, ali Šaban se nije dao pokolebati. Na put je ponio najdražu knjigu za društvo, nekoliko mrkvi kad ogladni i nekoliko kockica šećera ako se pokoleba.

Dugo je putovao. Vidio je razne gradove i prošao kroz mnoga sela. Koga god da je pitao nitko nije znao živi li negdje magarac sličan njemu. Jednog dana se jako umorio, i kad je iza zavoja ugledao livadu na kojoj je trava izgledala sočno i mekano, odlučio je napraviti logor. Tek što je ušao u travu netko je viknuo:

„Neotesanac jedan, pazi kamo ideš! Gotovo sam bez krila ostala. I tko ti je dozvolio da uđeš na moju livadu?“

Pred Šabanovom njuškicom pojavila se vila veličine dlana. Imala je zelenu haljinu, prozirna zelenkasta krila i kosu u boji maslačka. Oči su joj bile velike i smeđe.

„Oprosti, kad sam vidio ovu livadu i meku travu u želucu mi je tako zakruljilo da nisam mogao odoljeti. Osim toga, ono drveće što raste uz rub učinilo mi se idealnim mjestom za počinak. “

„Hajde, dobro, oprošteno ti je, ali da znaš za ubuduće, prije nego uđeš pitaj.“

„Dobro.“

„Što me tako gledaš, imam li to špinata među zubima?“

„Ne, oprosti, do sad nikad nisam vidio vilu u živo, o vama sam samo čitao u knjigama.“

„Nadam se nešto dobro. Kako se zoveš?“

„Šaban.“

„Koje fora ime.“

„Kako se ti zoveš?“

„Tihana. A, kamo si se zaputio?“

Šaban je nekoliko puta trepnuo prije nego je progovorio.

„U potrazi sam za magarcem koji ima kratke uši.“

„A, zašto ga tražiš?“

„Želim se uvjeriti da nisam jedini. U gradu iz kojeg dolazim, od svih magaraca, samo ja imam kratke uši“, mrdnuo je ušima, „mnogi misle da sam čudan, a mnogi mi se izruguju.

„To je ružno. Ja ne poznajem niti jednog magarcima kratkih ušiju, ali moja rođakinja Cica, koja živi u susjednom gradu, bi mogla znati kako riješiti tvoj problem. Prije nego krenemo na put trebam pokositi i osušiti travu. Hoćeš li mi pomoći?

Šaban je pristao pomoći vili Tihani. Suhu travu pakirali su u male papirnate vrećice i slagali ih u košaru. Kad su sve spakirali košaru su stavili Šabanu na leđa. Tihana se smjestila između Šabanovih ušiju i bili su spremni za put. Šaban je ponovno postao veseo i razigran. Do grada im je trebalo sedam dana, a kad su stigli Šaban se nije mogao nagledati svih čuda koja je tamo vidio. Kuće su bile visoke, i izgledalo je da krovovima dodiruju nebo. Na nekim zidovima bile su teglice u kojima su rasle mrkve i salate, a parkovi su bili puni grmlja koje je rodilo raznobojnim bobicama na radost gradskih sladokusaca.

Gospođa Cica ih je rado ugostila, a stigli su baš na ručak. Uz čaj i tortu od mrkve Šaban joj je ispričao svoju priču. Malo je promislila a onda se sjetila da je jutros, na tabletofonu, vidjela oglas kojim promotivna agencija traži magarca s kratkim ušima. Šaban samo što nije poskočio od veselja i prolio čaj po stolu. Već drugog dana otišao je na audiciju. Osim što je morao hodati i mrdati ušima sve je zadivio svojim čitalačkim sposobnostima. Postao je maneken. Uskoro je vijest o Šabanovom uspjehu došla i do njegovog grada. Roditelji su bili radosni, Žućko je mahao repom, a mnogi bivši sugrađani postali su ponosni na magarca Šabana s kratkim ušima.

© Mary Mrvoš