„Isus pastir“

„Isus pastir“

Nemam vjerski odgoj i nisam odrastala u obitelji koje je bila religiozna. Pratili su se veći kršćanski praznici kao Božić i Uskrs te krsne slave koje su važne pripadnicima Srpske pravoslavne crkve. Dugo vremena uopće nisam bila svjesna prisustva stvaralačke/univerzalne/božanske sile /energije a onda su me počela proganjati pitanja: Tko sam ja? Što sam ja? Zašto postojim? Što trebam raditi? Jesam li posebna ili obična? Zašto se nekome nešto ostvaruje a drugome ne? Neka od tih pitanja se i do danas vrte umom. Često ih izgovaram glas i mislim da tad dobijem najbolje odgovore koje prepoznajem po promjeni energije u nekom dijelu tijela npr. promjenu temperature, titranje, bockane i sl.

Možda se pitate čemu ovaj uvod. Danas na Veliki petak kao i prošlog tjedna na Veliki petak susrećem se s Isusom. Prošli petak, a i nekoliko dan prije, u zraku mogla opipati napetost, žurba, potreba da se stigne sve pripremiti, da se bude s dragim ljudima. Sve stoji, sve je dobro došlo, no mene je mučilo pitanje što bi Isus stvarno želio na poklon. Ono do čega sam došla možete pročitati na blogu pod naslovom: „Što pokloniti Isusu?“

Jutros je simbol Isusa, rekla bih simbol učitelja, promjene, nagovjestitelja, ponovno ušetao u moj život. Sinoć sam imala pripovjedni nastup i prijateljica mi je poklonila čestitku koju nije stigla poslati poštom. Otvorila sam ju tek jutros i imam što vidjeti. Lik Isusa koji u naručju drži janje. Znam da to nije došlo do mene tek onako, došla je poruka. A što mi želi poručiti?

S ono malo znanja o Isusovom životu znam da mu nije tekao med i mlijeko. Kad je došlo vrijeme za pokazati se u svijetu ostavio je roditelje i krenuo poučavati. Nije se nećkao. Znao je što mu je činiti. I kasnije kroz život, sve do zadnjeg dana, suočavao se s raznim izazovima. Našao je vremena i za predah jer kakav bi to život bio kad u njemu ne bi bilo smijeha, zahvalnosti, radosti, tišine. Bio bi siv i dosadan. Njegov život svakako nije bio siv i dosadan.

Kad se čovjek zaputi svojom stazom susreće se sa sumnjama, nedoumicama, propitivanjima, često pomisli odustati, ali onda u njemu zatitra neka sila za koju zna da ga podržava da ustraje i putuje dalje.

Mislim da mi Isus upravo to želi poručiti. Da sam zaštićena, da ne sumnjam, da propitujem, da učim, da se smijem, da se radujem i da ustrajem. Ja to isto želim vama.

Što pokloniti Isusu?

Što pokloniti Isusu?

Jednog sam dan poželjela Isusu kupiti poklon. Razmišljajući o poklonu shvatila sam da ne znam što voli. Najprije sam otišla u shopping centar nadajući se da ću tamo pronaći odgovor. Dugo sam šetala hodnicima i vozila se pokretnim stepenicama, i nisam našla ništa osim kutijice u koju sam željela umotati poklon. Ona je danima stajala na kuhinjskom stolu. Povremeno sam u nju ubacivala badem, lješnjak, suhu smokvu i marelicu, čokoladni bombon, ali mi se činilo da to nije poklon za Isusa. On mora da voli nešto posebno što ja nemam i što možda nikada neću moći kupiti.

Odlučila sam pitati ptice što svako jutro pjevaju pod mojim prozorom. Bila sam uvjerena da one znaju što voli. Probudila sam se rano i kad su počele pjevati upitala sam: „Ptičice, recite mi, što Isus voli? Što vi poklanjate Isusu?“ Pretvorila sam se u uho, ali ništa nisam čula, no nisam odustajala. Na balkonu sam srela mrava. Nosio je povelik teret i sporo se kretao. Prišla sam su skroz blizu i upitala ga što Isus voli i što on poklanja Isusu. Nije mi ništa odgovorio i ubrzo je nestao u odvodnoj cijevi. Pitala sam i brezu i višnju. One su ili šuštale ili su bile tihe li su u jutro i s večeri po zidovima sobe bacale šare. Nisam ih uspjela dešifrirati. Razmišljala sam o tečaju jezika koji u sebi ima ptičji, mravlji i jezik drveća koje priča u šarama. Nitko nije nudio ništa slična.

Jednog sam dana na raskrižju srela staru ženu. Zamolila me je da joj pomognem prijeći zebru na prometnom raskrižju gdje semafori kratko traju a vozači, biciklisti i pješaci su u žurbi. Kada smo prešle na drugu stranu zahvalila mi se i rekla da se važni odgovori doznaju tek kad čovjek nauči razgovarati s tišinom. Kad sam se sjetila da ne znam razgovarati s tišinom nje više nije bilo.

Odlučila sam isprobati misleći da ću brzo svladati kako razgovarati s tišinom. Počela sam mirnim sjedenjem na stolici, ali bilo je to sve drugo osim tišine. Misli, ideje, pitanja, poruke, zamjerke, i ostalo teklo je u potocima i bez prestanka. Onda sam se meškoljila, pa sam počinjala, pa sam odustajala sve dok jednog dana, kad sam već izgubila vjeru da ću ikad naučiti razgovarati s tišinom, nisam, na tren, osjetila nešto maleno kako raste u meni. Malo po malo tišina je postala sugovornica.

I tako svakoga dana kutijicu omotam šarenim papirom, zavežem vrpcom koju na krajevima nakovrčam i poklonim Isusu tišinu.

 

A Silent Prayer

TellTaleThursday April 4, 2019. Prompt for this week –

immage prompt4.4.png

A Silent Prayer

It was my second VIP group I was guiding through an island which was known as the place where gods still walk. I lived here for ages but never spotted one. Well, people love stories and myths, and the tourist industry loves it too. It sells well.

I counted the group as they entered the bus. One person was missing. I checked the list again and realized that a missing person is a lady who was added to the group as a latecomer and her name was handwritten at the end of the list. I could not remember her face, but I remembered her white shawl. She had it with her all the time. I heard murmurs and complains coming from the back of the bus. I had to do something immediately, or I will be in trouble. If my boss finds out I lost another visitor I will get fired and will never get another guide job.

I closed my eyes and decided to pry.

„Dear gods, please help me find the lady with a white shawl.“

As I finished the prayer someone pulled my arm.

„Ms. Bandara, I am sorry you had to wait for me. I lost track of time listening to the bird’s music. Please, can Ms. Nedirath get a bus ride, she lives near our hotel.“

As a driver started the engine, I sat silently. It is true. They walk. Ms. Nedirath left the bus before I was able to thank her in person.

 

© Marijana Mary Mrvoš

#TellTaleThursday with Anshu & Priya >

Šuma

Ovih dana sve bruji od vijesti i podataka da se u Hrvatskoj šuma sječe više nego što bi se trebala. Nije problem samo sa šumom, čega god da se dotaknemo u Hrvatskoj, nailazimo na nepravilnosti koja su na štetu šire zajednice a na korist – upitnu i privremenu – pojedinca.

Kad se rodite u plućima države drvo vam postane član obitelji jer, u malom planinskom selu u kojem sam odrastala, stabala je bilo više nego stanovnika. Oba djeda su radila u šumi, jedan je bio sjekač a drugi šumar. Otac je bio šumar i poslovođa. U šumi smo brali maline i kupine. Iz šume je došlo malo lane koje smo othranili. Šuma je brat, sestra, otac, majka, djed, baka. Šuma smo mi. Što se to dogodi da šuma posta bunt novčanica?

Hej, prijatelju, šuma ti nije Land Rover, ona je gnijezdo u koje se vraćaš kad te slome vjetrovi i oluje i kad ti treba mjesto za odmor i san.

Hej, prijatelju, šuma ti nije vila kamena, ona je kisik koji svaki dan udišeš kako bi ispričao priču o prvom poljupcu, u obraz, na hodniku, u petom razredu kad je zvonilo za kraj velikog odmora.

Hej, prijatelju, šuma ti nije ovdje da ju rasipaš i trošiš kako ti se prohtije, ona je majka što te drži u krilu pjevajući ti uspavanke da otjera nemani što se oko tebe roje.

Hej, prijatelju, šuma ti nije bunt novčanica koje završe kao trice i kučine, ona je čuvarica znanja, bez nje ne znamo trepnuti, poljubiti, zagrliti i voljeti.

Hej, prijatelju, šuma ti nije tek resurs za sječu, ona je tvoj krvotok, sustav za disanje i probavu.

Hej, prijatelju, bez šume nema mudrosti, suosjećanja i ljubavi, bez šume nasta pustopoljina na kojoj skončaš tražeći oprost.