Hemok

pexels.com – Julius Silver

Nemojte me uvjeravati. Nisam potpisala i nisam dodala pečat Duše. To su ozbiljne stvari, s Dušom se ne igram. Ne prihvaćam priču o dobrovoljnoj odluci. Kažete da sam se putovanju radovala i da sam potpisala ugovor o iskustvu na Zemlji. Ne znam što me spopalo. Ta odluka, u čiju istinitost sumnjam, sliči samoubojstvu, a ne slobodnoj volji. Od toliko odabira u svemiru baš Zemlja? Uozbiljite se. Nemojte me obasipati slatkim pričama o Duši koja skuplja iskustva, raste, postaje bogatija. Ma da mi je vidjeti tog savjetnika i copy writera koji smišljaju slogane i priče pa da im podvalim ugovor da ga potpišu slobodnom voljom, popečatiraju i krenu na studijsko putovanje „Od rođena do smrti“. Da prohodaju kamenjarima, izbodu se na slatkim grmovima malina i kupina, okuse sve čari.

Recimo iskustva hladnoće. Sjećate se ekspedicija na Sjeverni pol? Ne osjećate udove, bole vas prsti i vjerujete da se nikad neće vratiti u normalno stanje. Poslije se vratite, neki dobiju smrzotine pa ostanu bez udova. Na drugom spektru je vrućina. Oči hoće iscuriti iz duplji, i sve treperi, leluja i postane fatamorgana. Preferirala sam fatamorgane izazvane vrućinom. Priviđale bi mi se ohlađene ugodne sobe, tanjuri s narezanim komadima sočne lubenice, hladan čaja i zamislite u svoj toj ljepoti dogodi se rez. Pojavi se samaritanac. Oni slobodno bez ograničenja švrljaju planetom. Pod hitno ih zabraniti kao i višesferne konzultante i copy writere. Ma što sam ga htjela raspalila da mu nikad više ne padne na pamet pomagati mi. Ode lubenica, ode hladna soba. Makni se! Nemoj mi pomagati! Umjesto komada slatke lubenice pojavio si se ti s papirom na kojem piše „Spasenje“. Nemoj mi pomagati. Brini o svom životu, mene ostavi. Onda shvatiš da je razgovor fatamorgana. Osoba ne postoji. Spasenje leluja i nestaje u praznini.

Ono čega se najbolje sjećam su razgovori s unutarnjim kritičarem. On od ničega stvori nešto. Uvjeri te da nos imaš na očevu obitelj, velik kao krumpir i da narušava opći sklad i simetriju inače lijepa lica. Ne staje na nosu, nastavlja dalje, radi prekovremeno, ne gasi se danima. Zaustavi se tek kad mu narediš da prestane. Tad je poslušan ali, dok to spoznaš može potrajati godinama, ponekad cio život, koji put umreš prije spoznaje. U takvim trenutcima on nastavi čavrljati u lijesu ili urni, pokušava te uvjeriti da si živ, i da nisi fer tek tako oduzeti mu dom. Nakon nekog vremena ušuti. Presahne jer ga nema tko slušati. Groblja su prazna i tiha mjesta.

Sljedeće čega se sjećam je sitna čestica svjetla prolazi kroz uzak tunel i nestaje. Duša se vrati na mjesto mogućnosti. Vješti konzultanaia i copy writeri nude novi ugovor. Dobri su. Jako su dobri. Imaju milenijsko iskustvo. A ne, ne, ova Duša se naputovala. Vrijeme je za odmor, hladan čaj s kišobrančićem, knjiga i ležaljka razapeta između tropskih stabala.

© Marijana Mary Mrvoš

 

Wildcats

pillows
credit pexels.com

Wildcats

The church bells started ringing when I heard roaring coming from underneath the bed. I thought I have to keep calm. My husband was sleeping on the side of bed close to the balcony which was open. People were chatting, laughing, walking. I could hear a liquid poured into glasses and music playing. We were on our yearly summer vacation trip — the Mediterranean. We used to have sex a lot on vacation. Since he got his job promotion, he lost his appetite. I didn’t.

That morning, at the pool, I bumped into a nicely tanned, healthy-looking man with beautiful sparkly eyes. We started to talk. I got excited. I felt chills, and I whispered him my wild wishes. He smiled, nodded and roared quietly. I was fond of wildcats.

I was finishing the peach sorbet when a waiter delivered a note. It was short, messy, handwritten – midnight, roaring, underneath the bed. I didn’t understand it, but I decided to follow my instincts.

I almost dozed off when I heard that roaring sound. I opened my eyes. O, no, he is under our bed?! How he managed to get there without me noticing him earlier?

We met again by the pool. We nodded. Perfectly pressed security officer uniform looked great on him.

© Marijana Mary Mrvoš

#TellTaleThursday with Anshu & Priya >

 

A promise

Photo by Zoran Prižmić

Two days ago I found out thehummingbirdpost.com blog holds a contest for emerging writers. Well, I can not resist an opportunity to write. Even the deadline was short I made it. I wrote a short story. I enjoyed it, I practiced, and I kept my promise.

If you are reading the post, I hope it will inspire you to keep your promise. Keeping promises which enlight us keep us alive and running. Hope you will enjoy the story too.

A promise

It was a hot day. Too hot for him. Winter was his favorite season. He loved cold. He enjoyed temperatures under ten degrees, land covered in white and his boots squicking. Fresh air would help him clear his thoughts. They were spinning, and he felt a bit dizzy. It was a big day. He had an appointment with a doctor.

Four years ago he had brain surgery. It was a tumor, and the doctor wasn’t optimistic. He did not say it aloud, could not look him into eyes. While in a hospital he did not like sadness and powerlessness present around. Though, he felt optimistic living home. He made a promise.

Before illness he was shy. He would not dare talk to strangers, especially beautiful ladies, but he decided to overcome his fears. Each day he would go out for a long stroll, and he would greet every person along the way. As he got courageous, he started to talk to strangers, and he kept his promise every day for the past four years.

The doctor told him he still got a tumor, but his blood tests were normal. He proposed another set of tests, but he refused. On his way home he met a beautiful lady. She greeted him with a smile and hugged him.

„Stjepan, you were right. It all turned out well. My project is accepted, and it will be founded. Thank you. Thank you.“ They talked for a quarter an hour.

When he got home and changed his clothes, he felt great. It was a good sign.

 

© Marijana Mary Mrvoš

 

Birthday present

credit pexels.com

I was dancing around the kitchen table in excitement. I did not have the patience to finish a slice of bread and a glass of milk, but the grandmother was determined.

„My child, she told me, „breakfast is the most important meal of the day. If you skip it, you will not have enough strength during the day. Sit and finish the meal.“

„But grandmum.“

„No grandmum, I am not charmed with your big watery eyes.“

„It is my birthday, can I be excused?“

„No.“

Grandmum was tough, and I knew she would not yield. When we finished cleaning up the table she asked me to bring her some flowers from the garden.

As I opened the front door, a big parcel stood on the ground. It was wrapped in a white paper and tied with the yellow ribbon. I ripped the paper hoping my wish has come true. There was my red bicycle with a trumpet as a bell. I squeeze it several times, and I yelled:

„ Grandmum, come, come, see what I got as a birthday present!“

Grandmum was standing at the door smiling. Till the end of the day, I had a plaster on my knee, but I did not complain. I knew the summer holidays would be the best with my new bicycle.

© Marijana Mary Mrvoš

 

#TellTaleThursday with Anshu & Priya

Mjesta prošla – sadašnja – buduća – Izgubljena vještina čuvanja tajni

U prosincu mi je pod ruke došao roman Izgubljena vještina čuvanja tajni britanske spisateljice Eve Rice. S lakoćom gledanja kroz zimski prozor okićen šarama brzo sam, iz topline doma, utonula u radnju romana smještenu u Londonu pedesetih godina 20-og stoljeća.

Čitajući o zgodama junakinje Penelope Wallace našla sam se na mjestima prošlim. Vratila sam se u moje rane dvadesete i rane devedesete godine prošlog stoljeća. Uhvatila sam se kako ponovno hodam pločnicima Sohoa, Coven Gardena, Oxford streeta, Camden Towna, Angela. Sjetila sam se dogovora pokraj stanica podzemne i dugih stepeništa iz kojih bih, po završetku putovanja s jugo-zapada Londona, izronila na svjetlo i u samo srce grada koji uvijek vrvi ljudima, glasovima, i u kojem se sve činilo mogućim i nemogućim. Možda se to činilo meni zbog lakoće kojom su Britanci izgovarali neizgovorljive riječi, ili njihove potrebe da u svakoj prilici izlože tijelo zrakama sunca.

 

Volite li London, volite li povijest jednog vremena, volite li čaroliju priče koja će vas lako prenijeti na drugo mjesto i vaš čaj učiniti još slađim, poklonite si vrijeme s Evom Rice i pričom o Izgubljenoj vještini čuvanja tajni.

O tajnama i mjestima budućim nekom drugom prigodom.

P.S. Poželite li, podijelite sjećanja na mjesta sadašnja, prošla ili buduća.

Sretna vam Nova godina!

Razglednice

Zadnjih dana prosinca 2018. godine susrela sam se s prvim koracima jednog dječaka i sa zadnjim koracima jedne odrasle osobe. Davno nisam bila u blizini novorođenčeta i bilo mi je dovoljno tek nekoliko trenutaka u njegovom prisustvu da ga poželim gledati satima očekujući trenutka kad će se protegnuti, promijeniti položaj ruke ili zaplakati pokazujući potrebu za hranom ili pažnjom. Zadnjeg dana godine bila sam na ispraćaju koji me podsjetio na vrlo bolan ispraćaj mog oca, na nedavni odlazak tete, očeve sestre i na nas žive koji smo još tu.

I danas, prvi kalendarski dan nove godine, razmišljam o odlascima i o dolascima, o tome kako nam život traje kao novogodišnja prskalica. Bez obzira koliko godina prođe oni koje volimo odu prerano, željeli bismo imati još jedan dan ili godinu, a ipak, svakom od nas dođe njegov trenutak.

Razmišljala sam kako bi me teta danas nazvala. Nismo se uvijek slagale i nismo redovito komunicirale ali sam joj, kad god bih negdje otputovala, slala razglednice znajući da će ju to veseliti i stvarno ju je veselilo. Na njenom primjeru znam da s vremenom izgubimo na svježini, recimo to tako, ali naš duh ne gubi na svježini sve do trenutka kad se Duša sprema napustiti tijelo i kad se naše svjetlo lagano gasi.

Ostaje nam da uživamo u sadašnjem trenutku kakav god da on je da ga ne uzmemo zdravo za gotovo i da ga ne odgađamo za kasnije, za sutra, jer jedino što postoji je ovo danas.

Danas obucite najljepši osmijeh, ogrnite se suosjećanjem i znatiželjom. Tražite od sebe da budete svoja najbolja fotografija i to budite.

Sretna vam Nova godina!