Pripovijedanje za odrasle – tonik za smirenje i rehabilitaciju

Na pripovjednim nastupima često čujem komentare da je pripovijedanje za djecu. Praksa kaže drugačije. Oči se cakle i malima i velikima.

Pripovijedanje za odrasle – tonik za smirenje i rehabilitaciju

Ispričati priču, učiniti je živom slušatelju, zahtjeva prije svega odgovornost i prisutnost. Jednak je izazov ispripovijedati priču djeci i odraslima, jedina razlika je što odrasli, ako im se priča ne svidi, neće dati direktnu povratnu reakciju, oni jednostavno neće doći na drugi susret. Kad prevladate izazov izlaska pred ljude počnu se rojiti pitanja:“Koju priču odabrati za odrasle? Je li priča prejednostavna? Jesu li bajke za odrasle? Koju bajku odabrati za odrasle?“

Odgovori na ova, ili neka druga pitanja i dileme oko pripovijedanja za odrasle osobe pronalaze se u živom susretu priče, pripovjedača i slušatelja. Ulaskom u svijet priče ulazimo u prostor mašte i slobode gdje je sve moguće. Susrećemo kraljeve i kraljice, prinčeve i princeze, bogate i siromašne, vijugamo s izazovima koji se utjelovljuju u vještice, strašna bića (vukove, zmajeve, divove) pijemo vodu iz tikve, jedemo bisere, svjedočimo transformaciji čovjeka u životinju (labuda, rodu, zmiju), životinje i stvari progovaraju (mačke, žabe, stolovi). Slušanjem bajke, priče, legende život se rastvori kao na dlanu. Dobro pobjeđuje zlo i budi se nada da vlastiti život možemo promijeniti korištenjem formula skrivenih kaputom priče.

Važno je spomenuti da pripovijedanje doprinosi stvaranju tri hormona – dopamina, oksitocina i endorfina. Dopamin nam pomaže kod fokusiranja, pamćenja, kreativnosti, motiviranosti. Oksitocin pomaže kod povezivanju i uspostave povjerenja. Endorfin je hormon sreće. Opijeni endorfinom nezaustavno se smijemo. I sve to od slušanja priče. Priče mogu biti i ljekovite. Dodirnu čovjekov nevidljiv prostor u kojem komunicira s Dušom. U tom prostoru dobije snagu za susresti s tamom, njeno iznošenje na svjetlo i transformaciju u vlastitu snagu.

Pripovijedanje je živ i dinamičan proces. Mijenja nas izvana i iznutra, povezuje nas s nama samima i sa zajednicom; čini nas jačim. Usuđujem se reći da bi ga liječnici trebali prepisivati na recept kao tonik za smirenje i rehabilitaciju.

© Marijana Mrvoš Mary

upute (direktno iz rađaonice tekstova)

 

photo of dried lava
Photo by Phil Kallahar on Pexels.com

 

 

„The wild god dances with your dog.
You dance with the sparrows“ Stihovi – Inez Van Lamsweerde

Kuća pusta, vani zalaja vjetar, breze i višnje protegnuše koščate ruke želeći me uhvatiti u mrežu jesenje priče.

Operem zube, ručnikom osušim lice, obradujem se sigurnosti zidova od cigle, stakla, cementa, pokojeg komada željeza, i drugih vidljivih ili nevidljivih materijala.

U kuhinji se zabavim kuhanjem kave kad mi se s prozora nasmije bijeli bog. Bio je velik i ne znam kako je stao u moju kuhinju.

Polijem se vrelom vodom al’ ne osjećam bol, ne vjerujem da je ušao kroz zidove za koje sam vjerovala da su sigurni i neprobojni. Trgovac nekretninama me prevario. Moram reći budućem kupcu, koji traži životnu sigurnost, da ne nasjedne, da se dobro raspita i zaštiti. Sigurnost precijenjena.

Bijeli bog se blago smješka no u meni kipti lava: koliko puta sam rekla ne umjesto da, koliko puta sam rekla da umjesto ne, zašto se nisam posvađala, zašto sam stala, zašto nisam rekla ono što sam trebala. Od tih sitnih događaja u trbuhu izrastoše gordijski čvorovi. On ih je svojim riječima raspletao i pretvarao u zmije siktavice: najotrovnije, zelene, sa štraftama.

Rekao mi je da su najopasnije, i da su jedino tad žive, u noćima bez mjeseca, zvijezda i sreće. Dodao je da se goste ljudskim mesom, kostima, ali najviše vole iznutrice.

Kad me raspori, one ispadoše na tlo, prekriše kuhinjski pod i zasiktaše. Bacao im je jednu po jednu iznutricu, neke su bile svježe, druge pečene, ja sam gledala. Nije boljelo tad, boljelo je kad je sve ponovno trebalo izrasti, svježe. Zelena u licu previjala sam se na podu i povraćala preostalu žuč.

On je sve promatrao zavaljen u kuhinjski stolac. Činilo se da pije kavu. Rekao je da voli odsjedati u kuhinjama gdje caruju vatra i voda, i gdje ne znaš kako će obrok ispasti, na dobro ili na loše. U krilu je milovao lisicu, na ramenu mu je sjedio jastreb. Prije nego što je nestao ostavi mi je papir s uputama, recimo da su to upute: Istina oslobađa.

© Mary Mrvoš