gray bridge and trees
Photo by Martin Damboldt on Pexels.com

Što god da si rekao nisam slušala. Vrtjela sam u sebi vlastitu priču – sramota, sramota, sramota. Kako ću se pojaviti pred poznatim licima? Kako ću im reći sa sam se podala u noći dok su se zvijezde dogovarale hoće li pasti ili će nastaviti treperiti?

Zvijezde na ljetnom nebu sjeverne polutke već tad su znale što će se dogoditi. Nastavile su treperiti, svjetlucati, šaputati. Nisam gledala, nisam slušala zvukove daleka doma. Znale su da ću dospjeti do tvog kućnog praga i pucati po šavovima tražeći još, a sad slomljena ne slušam, ne tražim, šutim, vrtim isti film.

Miluješ mi kosu, govoriš nešto mekim glasom dok ja crtam granice. Izvlačim sablju iz korica i čekam tren kad ćeš nos proviriti da te sasiječem na komadiće. Ozbiljna sam, ne zezam se, ne glumim. Za ispričati laž sam B ili C glumicu, ali kad sam bijesna na vlastitu nesmotrenost tad sam čista A plus glumica, nema mi ravne. Bijes je motivator.

„Ti mene ne razumiješ, ne želim biti trudna sad, ja još želim učiniti toliko toga , nisam ti ja u prilici biti mama. Ti stvarno ništa ne razumiješ, baš ništa.“ Govoriš mi da će sve biti u redu, a neće, neće, ne uvjeravaj me bajalicama. Kažem: „Sramim se.“ Upitno me gledaš: „Sramiš se? Zašto?“ „Vlastite gluposti da u doba pilule ostanem trudna, toga se sramim.“

Gledam te i pod grlom ti držim oštricu mača. Ako se pomakneš mogla bi ti odrezati Adamovu jabučicu na dvije identične polovice, precizna sam. Dvoumiš se. Gledaš me. Ne poznaješ me takvu, ludu, tako se čini, da sam luda, pobješnjela. U tom trenu shvatim da nisi junak, ni pomagač, da si kukavica. Odlaziš. Povlačiš se i govoriš: „Dobro, učini kako ti hoćeš. Pa neka bude kao prije.“

„Kao prije!“ Gađam te otrovnim strelicama. „Ništa neće biti kao prije i što misliš da učinim kako ja hoću? Što trebam učiniti? Baciti se u rijeku? U ovom potoku što siječe ulicu mogu smočiti nogavice i možda zaraditi upalu pluća, možda. Ti si budala, ne, ti si kukavica.“ Jurim prema tebi s isukanim mačem. Bježiš. Ne osvrćeš se. Vičeš: „Luda je, luda je!“

Dan trideset i peti od mjesečnice. Stojim pred ulaznim vratima apoteke. Ne ulazim. Na vidiku nema povjerljiva prolaznika kojeg bih zamolila. Dan trideset i šesti. Budim se nespremna za suočavanje s crvenim tragom na gaćicama. Ništa više nije kao prije.

*Direktno iz rađaonice tekstova

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.