Vera_12082018_Bundek
Fotografija Vera Vujović, jezero Bundek, Zagreb

“Nijedan zalazak Sunca nikada nije spriječio svitanje, tako nijedna prepreka nije spriječila nadu.” – Meša Selimović

Prije dan, dva mama mi je ispričala kako je netko komentirao da ja samo pričam. Nju je, kako to roditelje obično hoće, dirnulo. Ona me dobro poznaje, čak i kad ja mislim da ne. Ona poznaje moje želje i moje sanje ali se brine da rastvorim krila, ne zbog toga što ne bi htjela da letim kao pravi orao nego da se ne priđem Suncu suviše blizu, opržim se i padnem na nos. Ipak, mama, moram letjeti i širiti krila.

Da se vratim na …ona samo priča… i mene je zasmetalo. Počelo me kopkati. Znala sam da je to znak da trebam zaviriti što se događa iza scene, da pogledam što skrivam, čega se bojim. U popodnevnom razgovori s prijateljicom, nakon jutarnjeg nastupa na jezeru Bundek, sve se povezalo. Jedna po jedna puzzla predočila mi je cjelovitu sliku. Možda vam ova priča pomogle da sagledati vlastiti strah.

Do unazad godinu dana nisam se vidjela na pozornici, pred poznatim ili nepoznatim ljudima, da pričam, recitiram, pjevam. Onda odjednom, dok sam bila na jednom seminaru, promatram ženu ispred sebe i mislim: „Ja želim biti pripovjedač.“ Nije to bila (samo) misao, bio je to poziv duše. U međuvremenu se štošta događalo. Susretnete učitelja/prijatelja/suputnika, pročitate knjigu, odlučite krenuti na putovanje, odlučite svako jutro , poneko i preskočim, boriti se za sebe, za taj poziv duše.

Transformacija se ne događa od danas do sutra, barem ne u ovoj dimenziji, treba vremena. I tako, unazad godinu dana usudim se izaći pred ljude, pričam priče, pjevam, recitiram. Najbolje je kad se pritom i sama zabavljam, ali to ovisi i o drugim elementima. Danas je na jezeru Bundek bio jedan takav nastup. Trava je bila meka, voda mirna, labudovi s mladim su plovili, patke su se glasale. Vjetar je čarlijao, ponekad u pričama vjetar dobije i noge pa hoda al’ to se u općem dojmu izgubi (hvala oštrom uhu koje sve uhvati).

Osim što nastupam kao pripovjedač u ostale dane oštrim vještinu, učim, uvježbavam pričajući s drvećem, povjeravam se mravcima i komarcima, čitam, razmišljam. Ima dana i kad se dvoumim, iako za to nema stvarnog razloga, jer oštri kritičar, što se u nutrini gnijezdi, često prijeti.

I sad dolazimo do samo. Zašto me komentar: „Ona samo priča“ zabolio? Iz jednostavnog razloga. Skrivam se. Još se hrvem s pitanjem jesam li ja stvarno to ili samo pričam. Ako sama ne znam tko sam kako da drugi znaju tko sam? Teško je od šume mojih misli vidjeti tko sam, pa nastane nesporazum.

Zahvaljujući komentaru i današnjem iskustvu, zahvaljujući želji da zavirim iza zastora, zahvaljujući pitanjima koja mi Svemir postavlja kroz suputnike, zahvaljujući prilici koju pruža svaki novi dan … ona samo priča… postaje najljepši kompliment koji mi netko može dati. Hvala mu.

 

Jedna misao o “Ona samo priča… zašto se bojiš?

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.