DIREKTNO IZ RAĐAONICE TEKSTOVA

Dugo Selo_recenzija
Dugo Selo*

( …)

Nekad je ona dječacima u školi iz lektire, jer se smatralo da im to ne treba, opraštala nepročitane knjige. Samo bi ih pogledala i značajno klimnula žmireći na nevješto napisane zadaće. Pravila se da ne čuje šaptanje pod satom, ignorirala je kašljucanja i zamuckivanja. Zatvarala je jedno, budimo iskreni oba oka i davala im dobre ocjene

Gotovo cijelo desetljeće nije razmišljala o nepravdi koju je činila djevojčicama, onim sjajnim koje su čitale više no što se tražilo, onim prosječnim koje su čitale dovoljno. Svaki put kad bi upisivala ocjenu ponavljala je predanošću vjernice: „ Sposobne su, snaći će se, o njima se ne treba brinuti.“ A onda, jednom, dok je čitala sastavak na zadanu temu „Što želim biti kad odrastem“ ostala je zatečena sastavkom djevojčice koja je napisala da želi biti direktorica izdavačke kuće. „Direktorica, gle što je odlučna“ pomislila je pritom nabirući nosnice. Do kraja sastavka je plakala. Ta djevojčica spoznavala je svijet bolji od nje, poučila ju je nečemu što još i danas njeguje u sebi, da promatra ljude, pojedince, ne masu.

Od sljedećeg dana, bio je petak, dječaci više nisu imali popust na sentiment. U početku su je gledali u čudi, šarajući očima, pitajući se „Što se promijenilo, zašto je takva, što sad?“ Morali su prionuti kako bi zaradili ocjenu. Budući direktori, alatničari, vodoinstalateri, baletani, spisatelji i novinari trebali su se iskazati jednako kao i njihove školske kolegice. Školom se širio šapat o nepopustljivoj Mini. Kolegama u zbornici nije bilo jasno što se dogodilo. Ona je od tog dana izgubila želju za udajom.

(…)

*Pri kratkom boravku u Dugom Selu zamijetila sam grafit žene koja čita. Mogla bih ga promatrati i promatrati. Naći ćeta na njega na putu od željezničke stanice Kolodvorskom ulicom prema sjeveru. Usput sam primijetila slastičarnicu, ali se nisam osladila. To za neki drugi put.

Ona samo priča… zašto se bojiš?

Vera_12082018_Bundek
Fotografija Vera Vujović, jezero Bundek, Zagreb

“Nijedan zalazak Sunca nikada nije spriječio svitanje, tako nijedna prepreka nije spriječila nadu.” – Meša Selimović

Prije dan, dva mama mi je ispričala kako je netko komentirao da ja samo pričam. Nju je, kako to roditelje obično hoće, dirnulo. Ona me dobro poznaje, čak i kad ja mislim da ne. Ona poznaje moje želje i moje sanje ali se brine da rastvorim krila, ne zbog toga što ne bi htjela da letim kao pravi orao nego da se ne priđem Suncu suviše blizu, opržim se i padnem na nos. Ipak, mama, moram letjeti i širiti krila.

Da se vratim na …ona samo priča… i mene je zasmetalo. Počelo me kopkati. Znala sam da je to znak da trebam zaviriti što se događa iza scene, da pogledam što skrivam, čega se bojim. U popodnevnom razgovori s prijateljicom, nakon jutarnjeg nastupa na jezeru Bundek, sve se povezalo. Jedna po jedna puzzla predočila mi je cjelovitu sliku. Možda vam ova priča pomogle da sagledati vlastiti strah.

Do unazad godinu dana nisam se vidjela na pozornici, pred poznatim ili nepoznatim ljudima, da pričam, recitiram, pjevam. Onda odjednom, dok sam bila na jednom seminaru, promatram ženu ispred sebe i mislim: „Ja želim biti pripovjedač.“ Nije to bila (samo) misao, bio je to poziv duše. U međuvremenu se štošta događalo. Susretnete učitelja/prijatelja/suputnika, pročitate knjigu, odlučite krenuti na putovanje, odlučite svako jutro , poneko i preskočim, boriti se za sebe, za taj poziv duše.

Transformacija se ne događa od danas do sutra, barem ne u ovoj dimenziji, treba vremena. I tako, unazad godinu dana usudim se izaći pred ljude, pričam priče, pjevam, recitiram. Najbolje je kad se pritom i sama zabavljam, ali to ovisi i o drugim elementima. Danas je na jezeru Bundek bio jedan takav nastup. Trava je bila meka, voda mirna, labudovi s mladim su plovili, patke su se glasale. Vjetar je čarlijao, ponekad u pričama vjetar dobije i noge pa hoda al’ to se u općem dojmu izgubi (hvala oštrom uhu koje sve uhvati).

Osim što nastupam kao pripovjedač u ostale dane oštrim vještinu, učim, uvježbavam pričajući s drvećem, povjeravam se mravcima i komarcima, čitam, razmišljam. Ima dana i kad se dvoumim, iako za to nema stvarnog razloga, jer oštri kritičar, što se u nutrini gnijezdi, često prijeti.

I sad dolazimo do samo. Zašto me komentar: „Ona samo priča“ zabolio? Iz jednostavnog razloga. Skrivam se. Još se hrvem s pitanjem jesam li ja stvarno to ili samo pričam. Ako sama ne znam tko sam kako da drugi znaju tko sam? Teško je od šume mojih misli vidjeti tko sam, pa nastane nesporazum.

Zahvaljujući komentaru i današnjem iskustvu, zahvaljujući želji da zavirim iza zastora, zahvaljujući pitanjima koja mi Svemir postavlja kroz suputnike, zahvaljujući prilici koju pruža svaki novi dan … ona samo priča… postaje najljepši kompliment koji mi netko može dati. Hvala mu.

 

Dodole in staroslovanski ritual klicanja dežja

Almira Ćatović

»Da bi le padla kapljica dežja in namočila tole suho zemljo,« sva se pogovarjala z očetom in opazovala nebo. »A veš, da so Indijanci na sveti zemlji obredno plesali in s plesom ter petjem priklicali dež,« mu povem kot zanimivost in tata odgovori, »tako kot Dodole.«
»Kot kdo?«
»Dodole.«
»Kdo so to?«
In zapoje, » Daj Bože sitnu rosu, da narosi ovo polje, oj Dodo, oj Dodole.«

Obred, ki je nastal na Balkanu še pred vso zmešnjavo in še preden so religije raztrgale običaje in narod med seboj razdelile, so bili ljudje povezani z Naravo in častili Božanskost, ki se je odražala v Njej. Dodole so jih imenovali v Srbiji, Paparuda v Romuniji in Peperuda v Bolgariji, so bila dekleta stara od 8 do 12 let, ki so sodelovala v obredu klicanja dežja.
V času suše so se dekleta približno enake starosti zbrala in obiskala domove, vasi in ponekod polja…

View original post još 1.322 riječi

Recept za svadbeni kolač ili improvizaciju(direktno iz rađaonice tekstova)

blur bread breakfast cake
Photo by karthik reddy on Pexels.com

Trebam recept za kolač. Molim, s preciznim mjerama, koliko šalica vode, brašna, šećera i soli. Koračam prema pozornici s kolačem premazanim medom. Ne obazirem se na različitost drugih pedložaka.

„Ah…da“,…reče nasmijan čovječuljak, duge brade, crne kose.

Ah…poskočih. S receptom ne možeš pogriješiti, mjere su mjere.

Ah…htjela sam ga poljubiti, al’ bez recepta nije išlo, nisam znala kako poljubiti čovječuljka. Koliko mjera vode, brašna, šećera i soli za to treba?

„Ah“,…rekao je još jednom: „Moramo vas diskvalificirati, u uputama natječaja je precizno navedeno: improvizacija, ne po receptu.“

Ah…ljutito sam se okrenula, kolač je skliznuo na zemlju, raspao se na male i velike komade. Ah…pognula sam glavu, osramoćena, bijedna, nesvjesna proteke vremena. Neisplakane suze osušile su se na dnu plava jezera.

Zašto si mi dao recept s preciznim mjerama? Trebala sam nešto za improvizaciju. Kljucala sam se po čelu.

Iz daljine dopirala je glazba. Pjevalo se, plesalo se, radovalo se, slavio se pir mravljeg princa i princeze. Baš toga dana pronašli su, razasut na male i velike komadićke, svadbeni kolač. Nisu časili časa, proglasili su svadbeni dan. Kolač, pečen prema receptu, bio im je savršeno po volji.