Violina

 

brown violin
Photo by Ylanite Koppens on Pexels.com

 

 

Jučer i danas bavim se pisanjem sinopsisa za roman. Trebalo bi biti jednostavno, autor bi trebao znati što se u njegovom romanu događa. Tko drugi ako ne on? Napisala sam sažetak, shvatila koliko roman ima poglavlja i dala se na sažimanje svakog od njih. Trenutno raspolažem s tri verzije, zadnja je najgora i trenutno mi se čini da niti jedna ne valja. To je trenutno stanje. Znam da će doći moment kad ću zasukati rukave, pustiti prste da prelijeću tipkovnicom (očito davno nisam putovala avionom i trebam negdje otputovati) i slovo po slovo sinopsis će biti gotov, srce će biti zadovoljno, potapšat ću se po ramenu.

U međuvremenu sam uzela predah, između sinopsisa koje sam napisala i onoga koji čeka da ga pustim van. Zajahala sam modernog konja i otišla na tržnicu kupiti breskve i dinje koje su ove sezone božanstvene. Počastila sam se mjestom u kafiću i šalicom čaja. Zadubila sam se u knjigu koja me je potaknula na ovaj post.

Riječ je o knjizi „Violina iz Auschwitza“ Marie Angels Anglada, u izdanju Hena.com, u prijevodu Borisa Dumančića. Prednja strana korica je u dječje plavoj, dijagonalno je ispresijecana bodljikavom žicom na koju su se uhvatile note. Naslov romana je ispisan bijelim slovima na crnoj podlozi, slova me podsjećaju na kaligrafiju.

Kad sam posuđivala knjigu u knjižnici sjetila sam se priča o muzičarima zatvorenicima koji su u logorima imali nešto bolji tretman od ostalih zatvorenika, ako se to može nazvati boljim tretmanom, nisu odmah bilo poslani na smaknuće. Sjetila sam se scena filma Saulov sin koje su mi se vraćale dok sam čitala. Kako tako lijep tekst može govoriti o nečemu nepojmljivo strašnom?

Gotovo svake godine posjetim neku od projekcija u sklopu Festivala tolerancije – Festival židovskog filma. Nekoliko puta sam prisustvovala predavanjima na kojima su govorili preživjeli logoraše koji su bili zatočeni u više koncentracionih logora, i u Auschwitz-Birkenau. Sjedite, gledate i pokušavate zamisliti. Što su ta tijela, ta bića preživjela, kako su preživjela? Pokušavate, iako znate da to ne možete pojmiti, ali oko srca osjećate tugu, beskrajnu tugu. Isto mi se dogodilo danas na 145 stranici kad sam gotovo kriknuti od bola u sred kafića gdje su ljudi čavrljali.

Ova knjiga bi, iz više razloga, trebala biti dio školske lektire i to od prvog do četvrtog razreda srednje škole, vjerujem da bi sedmaši i osmaši bili spremni za to štivo. Prije svega, prelijepo je napisana i prevedena, ništa nije suvišno, svakom stranicom želite saznati još i još, emocije rastu od glagola, gladan sam, sam sam spustio hlače ili imenica, iz stvarnih logorskih dokumenata, 3000 kg ženske kose, 50 kg zubnog zlata, ukupno xy stočnih vagona. Roman priča priču o Danielu, majstoru violine iz Krakova, koji usred koncentracijskog logora smrti izrađuje violinu, precizno mjeri svaki detalj instrumenta, ništa ne prepušta slučaju, zvuk treba biti savršen kako on i umjetnici muzičari ne bi završili u kamionu za smaknuće. Roman priča o povijesnim činjenicama i našem naslijeđu. To naslijeđe nije nestalo, s nama je, događa se i danas, zatvarali mi oči pred njim ili ne. Nasljeđe treba upoznati, treba htjeti biti drugačiji čovjek, ne ljut, ne bijesan, ne pohlepan, ne gramziv, ne slijep, čovjek, blag, empatičan, dobar prema sebi i drugima.

Maria Angels Anglada (r. Vic, 1930. – u. Figueres, 1999.) katalonska je spisateljica i pjesnikinja. Djelovala je i kao književna kritičarka te sveučilišna profesorica. Proslavila se romanom „Violina iz Auschwitza“, roman je preveden na dvadesetak jezika i ubraja se u nezaobilazno djelo o holokaustu.

Planet Nogometna lopta

adult elder elderly enjoyment
Photo by Pixabay on Pexels.com

 

 

Rekla je: “Ovih dana ponašam se poput muškarca.“

Upitala sam: „Kako to mislite?“

Rekla je: “Gledam nogomet.“

Rekla sam: „Zašto ne, ako ga volite, zašto ne biste gledali nogomet?“

Nasmiješila se. „Tata nas je od malih nogu vodio na nogometne utakmice. Išli smo nedjeljom popodne. Mami je to bilo jedino vrijeme kad je mogla prileći i odmoriti. U Ivaniću vam je tad živjelo pet židovskih obitelji. Bili su trgovci. Taj dečko, intelektualac, on je iz Zagreba u Ivanić donio nogomet. Mi curice posjele bismo na travu, tati pod noge, i gledale bismo kako dečki igraju nogomet.“ Bilo je to prije devedeset godina.

Crticu iz život ispričala mi je gospođa Azra. Sjedile smo u foteljama na prvom katu jednog zagrebačkog doma za starije osobe. Fotelje su nešto mlađe od mene, ja sam gotovo duplo mlađa od gospođe Azre. Tog jutra, na pričanju priča, okupilo se žensko društvo. Dečki su bili zabavljeni drugim poslovima ili ih možda nisu obavijestio o jutarnjem druženju na prvom katu. Bilo je to proširenje pokraj stepeništa i lifta koje je povezivalo dva krila zgrade. Ljudi su prolazili, neki su pričali, drugi su vozili metalna kolica na kojima je poskakivalo posuđe. Naše riječi često su se gubile u graji zvukova. Nismo se dale smesti, htjele smo podijeliti emocije sa susjedom u fotelji do. Komentirale su se i dosadašnje utakmice hrvatske reprezentacije na Svjetskom prvenstvu u nogometu koje se održava u Rusiji. Rekle su mi da će u subotu gledati utakmicu i navijati. Za kraj sam ispričala bajku o Baba Jaginim crnim guskama.

Ne razumijem se u nogomet(1). Gotovo nikad ga ne gledam. Ne razumijem navijačku groznicu. Susjedi su sinoć glasno proživljavaju minute prijenosa pa mi televizor nije bio potreban. Do mene su dopirali jasni komentari, i kad je igrač napravio krivo dodavanje, i kad je napravio krivu procjenu, i kad je dao gol. Od snage zanosa koji u trenutku eksplodira i pretvorio se u krik i glas mislila sam da polijećemo. Učinilo mi se da se zgrada zatresla i odlijepila od Zemlje. Preselila se na planet poznat po imenu Nogometna lopta. Na tom planetu, kako se po imenu da zaključiti, sve se vrti oko nogometne lopte, vlada idila, ljudi su nasmijani, nitko nije pod ovrhom, nitko nema šefa, budilice ne zvone u rana maglom obavijena jutra, kontejneri ne zveče, redovi za hranu ispred javnih kuhinja ne postoje, vlada parola svi za jednog, jedan za sve. Sve se to događalo, sinoć, oko ponoći. Zrak je bio poput dizanog tijesta. Za dizana tijesta je bitno da ih ne uznemiravate dok se dižu i dok se peku. Kako uvijek, neupućenih ljudi bezobrazno, kako to već neupućeni znaju, otvore pećnicu, ugledaju dizano tijesto, zaključe da im nije po ukusu, zatvore pećnicu i bezbrižno nastave dalje. Kad ih kuharica ošine pogledom nasmiješe se i kažu:“Nismo znali i nastave dalje činiti štetu.“ Dizano tijesto, neispečeno, završi u košu.

Nogomet za mene znači jedanaest profesionalaca koji rade dobro plaćen posao koji možda i vole. Oni s treninzima krenu u ranoj dobi, s pet ili šest godina. Prođe i dvadeset godina svakodnevnih treninga dok njihove „noge“ ne budu procijenjene i kupljene od nekog profesionalnog kluba za stotine tisuća ili milijuna dolara, eura.

Ono što mene kopka je emocionalni naboj koji zavlada kad se ekipe ili pojedinci na natjecanjima pojavljuju pod zastavom zemlje iz koje potječu ili u kojoj imaju državljanstvo. Ljudi se poistovjete, pomisle kako zabijaju golove na Mundijalu, skaču u vis, veslaju. Lakše se podnosi život uz san da postoji netko tko ima isto državljanstvo, na natjecanju brani naš ponos, našu istinu, naša prava, čak pomislimo da se bori za nas. Kroz roze naočale lako zaboravimo da ti izvrsni pojedinci postižu izvrsne rezultate zato što se od malih nogu znoje, padaju i uzdižu se. Njihovi ih roditelji bodre, ne institucije, i podržavaju, s vjerom da će im se san jednog dana obistiniti. Volimo ih kad pobjeđuju. Vrlo smo kritični kad ne uspiju. Kad natjecanja završe ljudska potraga za smislom, uslijed besmisla, se nastavlja.

Negdje oko ponoći počelo je veselje. Vikalo se, pucalo se, trubilo se, čula se škripa guma i prepirka, ljutiti glasovi, netko je u tom ludilu možda i život izgubio. Glave se najlakše gube kad je atmosfera usijana. U prošlosti su postojale arene, danas postoje okviri TV ekrana, što veći to bolji. Subota je s dvanaestim otkucajem sata na obližnjoj župnoj crkvi postala nedjelja. Nedjeljna propovijed već je napisana.

(1) Hrvatsku riječ nogomet kao zamjenu za engleski football skovao je godine 1893/1894. Slavko Rutzner-Radmilović.