Odmor uz knjigu

beautiful blur book brunette
Photo by Pixabay on Pexels.com

 

 

Daleko od Irske, izabrane priče, William Trevor

Zbirka priča irskog pisca Williama Trevora „Daleko od Irske“ sastoji se od sedamnaest priče u kojima nas autor zavodi gospodski, u rukavicama, s naklonom, i tako snažno da kad priči dođe kraj odjednom osjetite kako energija padne i sapliće vam se o noge. Nema druge no krenuti na sljedeću priču i dozvoliti joj da vas zaokupi istim intenzitetom.

Kroz Trevorove priče upoznajemo rastavljenu obitelj, umirovljenog pukovnika koji traži ljubav, nevina ljetovanja u San Pietro del Mare i priču o preljubu, ljubavnike koji nakon više mjeseci napokon uspijevaju konzumiraju ljubav u napuštenom kupatilu hotela Great Western Royal itd.

Njegove likove vrlo lako možemo sresti u vlastitom susjedstvu, skrivene ispod odijela, titula, kose uvijene u viklere, kratke suknje, tinejdžera u prevelikim hlačama i s naušnicom na obrvi. Mogli bi to biti i daljnji rođaci o kojima se prepričavaju priče što su s godinama prerasle u vlastiti život.

Preporučujem po jednu priču dnevno uz kavu, čaj, nakon popodnevnog odmora, pred spavanje, u slučaju nesanice, iako to nije dobar savjet, moglo bi se dogoditi da umjesto sna jutro dočekate budni i s nestrpljenjem čekate da se otvore vrata knjižnice ili vas možda navodim na krivi put.

Slučaj Džem, Vera Mutafčieva

Prije neki dan upoznala sam Kseniju Banović prevoditeljicu romana „Slučaj Džem“ Vere Mutafčeive za koju sama prevoditeljica kaže da je bugarski Ivo Andrić.

Prvi susret s Džem sultanom dogodio mi se prije desetak godina u kazalištu Kerempuh kad sam gledala predstavu „Prokleta avlija“ u izvedbi gostujućeg kazališta iz Srbije čijeg imena se ne mogu sjetiti. Još i sad osjećam jezu carigradskog zatvora i njegovog upravitelja ali priču o Džem sultan sam zaboravila. Sljedeći susret s Džem sultanom dogodio se prilikom ponovnog čitanja Andrićevog romana i potom u romanu „Slučaj Džem“.

Vera Mutafčijeva bila je profesorica osmanske povijesti i osim romana „Slučaj Džem“ koji je u Bugarskoj objavljen 1967. godine (podatak sa službene stranice Vere Mutafčieve) objavila je, uz znanstvene radove, još tridesetak povijesnih romana.

Povijesne činjenice ovijene su pjesništvom, umjetnošću, ljubavlju. Povijesne činjenice u fikciji progovaraju o rivalitetu dva svijeta, dva brata, o stalnoj potrebi da se bogatimo na tuđim nesretnim okolnostima, nesnalažljivosti, nespremnosti odazvati se onome što se od nas očekuje.

U sjećanju mi je živ uvod. Glasnik donosi vijest da je sultan Mehmed II Osvajač umro, glasnik biva ubijen, ali biva ubijen i onaj koji je prvi primio vijest o vladarevoj smrti pošto je obavio sve što je trebalo biti obavljeno kako vijest o smrti ne bi stigla u krivi čas.

Uvod me podsjeća na Balkan koji je stoljećima bio (i jest) pod vlašću Carigrada, pod vlašću Austro-Ugarske, pod vlašću zvanom „demokracija“. Sjeća me na daljnju i bližu prošlost gdje su se životi gubili tako, gdje su životi bilo vrijedni koliko i prašina na putnim cipelama.

Slučaj Džem se čita u gutljajima i polako. Dok likovi pričaju čini vam se da ih čujete i pritom si život sladite orijentalnom slasticom, možda tufahijom, možda baklavom, možda tulumbom.

Dodatnim istraživanjem naišla sam na snimku predavanja na kojoj književna prevoditeljica Ksenija Banović govori o bugarskoj kulturi, svojoj ljubavi prema Bugarskoj, svojim prijevodima suvremenih bugarskih pisaca. Poslušajte priče o zaboravljenim (utihnulim) vezama između Bugarske i Hrvatske.

  1. Službena stranica Vere Mutafčijeve – https://veramutafchieva.net/
  2. Osvrt Miljenka Jergovića na roman „Slučaj Džem“ – https://www.jergovic.com/subotnja-matineja/slucaj-dzem-veliki-bugarski-roman/
  3. Predavanje Ksenije Banović – https://www.youtube.com/watch?v=DPfsBEEZyV8

Invisible thread of friendship

 

Czechlegends

I met Zdenka seven years ago at the job interview. The Czech company was hiring a person in the administration, and I decided to try. On the day of the interview, she greeted me in the hotel lobby because at that time the company did not have an office in Zagreb. After a pleasant chat, she gave me a simple task – to respond to client’s inquiry. I got the job. On Sunday afternoon we met again at the Praha airport where she picked me up. We had a meal in the town of Tabor with her husband to be and some close friends which flow from Canada to be present at their wedding.

I spent my first working week at the company’s headquarter in the village of Malšice situated in the region of Bohemia, close to the border with Austria. It reminded me so much of the neighborhood where I grow up, but the village was bigger and more populated. Wherever I looked, things were neat but simple. I didn’t notice people were spending a lot on cars or houses. They seemed to be modest living quiet life without an urge of showing up to neighbors. In Croatia, there is a strong need for possessing material things and showing up even if the purchase of the desire doesn’t match the earnings. We love credit cards and buying things we don’t necessarily need. We love spending summers on a coast and winters in popular skiing places but mostly on credit. We love to daydream about a better life but only if we don’t need to move from the chare. I might be critical, but it seemed to me Czechs were willing to take active participation in creating a change in their life. At least the Czechs I met.

I worked for the Zeelandia spol s.r.o for almost three years. During that time Zdenka was my superior. We mostly saw each other during Skype calls because she was in Malšice and I was in Zagreb. Besides work, we would occasionally share other aspects of our life. Croatian company closed in December 2013.; we promised to stay in touch.

Sinc that time our lives took different paths, but an invisible thread keeps us together. The connection is getting stronger and stronger. She had a difficult pregnancy during which I tried to support her with words and energy. She got a beautiful son Stepan. Last month he celebrated the second birthday. I sent him a couloring pencils and book as a birthday present.

Czechlegendsmap

Today, I got a present for my birthday which was a few days ago. The postman brought me a package with a hidden pearl, the book 22 Czech legends written by Alena Ježkova, translated into English by Martin Tharp. Zdenka could not send me a better present. On the first page, there is a map of the places mentioned in the book; I thought what a great itinerary. On the second page, I found a note from her; she also thinks we should visit places together when I come to visit her. Stepan made a picture with coulouring pencils.

Czechlegendnote

Even we live apart I feel such a strong connection with her. I think about her often and enjoy talking to her each time we Skype. I shared the story with you because there is a lot of invisible going between us. I believe there is a reason we met. Strange, she told me that she believes they opened a vacancy in Croatia, so we get to know each other.

Life teaches us to believe in our deeper knowledge hidden in our hearts. Life teaches us to believe what our hearts are telling us. I believe we should keep learning to understand what the heart tells us till it becomes natural as breading.

Keep learning and have faith. The faith is the most valuable nonmaterial asset we have.

 

 

 

Preporuka za čitanje

pink rose bouquet in brown bicycle basket
Photo by Pixabay on Pexels.com

 

Didier Decoin, roman Engleskinja s biciklom

Roman francuskog pisca Didiera Decoina došao je do mene usmenom predajom. Pri susretu u Zagrebu, preporučila mi ga je Elizabeta, Žena s osmijehom. Sjedile smo i razgovarale u malom restoranu u Vlaškoj kad me je upitala jesam li čitala knjigu Engleskinja s biciklom.

Na naslovnici hrvatskog izdanja je fotografija Stanka Abadžića. Polu oblačan dan na pješčanoj obali mora ili jezera smećkaste boje. Žena okrenuta leđima u bijeloj haljini dugih rukava težinu tijela nosi na lijevoj nozi dok se desnom, svinutom u koljenu, oslanja na prste. Nosi zatvorene cipele na nisku petu. Kosa joj je smotana u punđu, glava, blago nagnuta u desno, prati ruku koja pokazuje prema tlu. Ime autora i naslov knjige su u bijelom pravokutniku zaobljenih rubova. Pri drugim,  trećem pogledu na omotnicu, dobivate dojam da vas pravokutnik procjenjuje.

Knjiga započinje pokoljem Lakota Indijanaca krajem 19. stoljeća kod mjesta Wounded Knee. Djevojčicu staru tri do četiri godine spašava Indijanka i ostavlja ju u crkvi gdje prihvaćaju preživjele i ranjene. Učiteljica, svećenik i doktor odlučuju da je za djevojčičino preživljavanje najbolje da ju engleski fotograf Jayson Flannery, na povratku za Englesku, povede do New Yorka i ostavi u sirotištu. Prije polaska parobroda Flannery mijenja mišljenje, vraća se po djevojčicu (otima ju) i jednom Ehawee postaje Emily.

Dok budete čitali osjećat ćete bol, tugu, radost. S nestrpljenjem ćete okretati stranice, upijat ćete rečenice koje će hraniti najskrivenija mjesta u koja ne zalazimo često. Treperit ćete shvaćajući da okrutnost i dalje traje.

Čitat ćete o promjeni, slobodi, razodijevanju, prihvaćanju, o svemu što se i vama svakodnevno događa no činit će vam se da gledate film. Radnja teče polagano, lelujaju zastori, u vrtu raste cvijeće, zuje pčele, objeduje se iz porculanskog posuđa.

Čarobni kotlić

IvaninaKuca Bajke
Muzej Ivanina kuća bajke, Ogulin

 

 

Riječ kotlić asocira me na otvorenu vatru, na plamičke što oblizuju stjenke kotla dok se u njemu kuha nešto fino, mirisno i ukusno. Riječ čarolija asocira me na priliku da svjedočim procesu u kojem se od nekoliko pažljivo odabranih sastojaka, kap čarolije i znanja izradi uporabni predmet kao što je balzam za usne.

Naziv „Čarobni kotlić“ mogao bi asocirati na postupak čarobiranja u vidljivom (stvarnom) ili nevidljivom (imaginarnom) kotliću. Upravo miješanjem stvarnosti i mašte stvorena je i pripovjedno-praktična radionica koja je okrunjena imenom „Čarobni kotlić“, a sve je započelo kad je TZ grada Ogulina, u veljači ove godine, raspisala javni poziv za 13. Ogulinski festival bajke. Poziv sam proslijedila prijateljici Larisi Mravunac i tako smo zajednički osmislile radionicu, ispunile prijavni obrazac i prepustile organizatorima da nas obavijeste jesmo li odabrane ili nismo. Očito ih je „Čarobni kotlić“ začarao jer je naša ponuda odabrana i uvrštena u drugi dan festivalskih događanja.

U Ogulin smo se zaputile vlakom koji prometuje na relaciji Zagreb – Rijeka. Pruga prolazi poprilično bajkovitim krajem. Uz rijeku Mrežnicu tu su zelene livade, šume, stijene i obrađene livade što ukazuju na prisustvo čovjeka. Izmjenjuju se slike stambenih zgrada, prometnih križanja s obiteljskim kućama i vikendaškim naseljima. Upravo ta naselja iznikla uz Mrežnicu putniku iz vlaka postaju skrivena strmim stijenama i gustim krošnjama drveća i upravo ta tajanstvenost pridonosi atmosferi bajkovitosti. Pažljiv promatrač uhvatiti poneki crveni krov što proviruje kroz guste krošnje i tad mu se dogoditi da vidi ručice Ivice i Marice kako umjesto crjepova skidaju medenjake. Na mjestima gdje zeleno-plava rijeka stvara slapove prelijevajući se preko stijena i kamenja taj isti promatrač biva očaran riječnim vilama što plešu u kolu dok im se zeleno-plave haljinicama okićenim kapljicama na sunčevim zrakama prelijevaju u tisuću boja. Istom promatraču na udaljenosti od 20ak kilometara od Ogulina dobrodošlicu zaželi Klek, usnuli div ili Svarožića koji nadgleda sve što se u gradu zbiva.

Scena Đulin vrt, 13. Ogulinski festival bajke
Scena Đulin vrt, 13. Ogulinski festival bajke

 

 

Dočekala nas je vesela atmosfera praćena glazbom i dječjim smijehom. Odmah smo mogle razgledati prostor u kojem će se održati radionica, ostaviti popratne rekvizite i krenuti u istraživanje festivalskih događanja. Na sceni Regoč prisustvovale smo akrobatskoj predstavi „Trio la la la“ u izvedbi Triko Cirkus Teatra iz Zagreba. Uz scenu Potjeh (prostor Narodne knjižnice) obišle smo Park izviđača koji je za potrebe festivala preimenovan u scenu Đulin vrt. On je u subotu udomio pripovjedačice Katharinu Ritter iz Austrije i Jasnu Held iz Dubrovnika.

Naša radionica odvijala se u prostoru Nacionalne knjižnice ili za ovu prigodu scene Potjeh. Kako se vrijeme izvedbe bližilo tako je napetost u mom slučaju postajala sve intenzivnija. Najteže mi je izreći prvu riječ. Najduže traje putovanje moždanog impulsa usmjerenog mišićima koji oblikuju riječi. Trenutak traje tek nekoliko sekundi a čini se da prođe cijela vječnost

Čarobni kotlić započeo je pričom o bundevama, o prijateljstvu, o zajedništvu, o nesporazumu i sretnom kraju. Nastavio se čarobnim mjerenjem, miješanjem i sljubljivanjem sastojaka od kojih je nastao balzam za usne. Privlačio je bojom maline i mirisom pržene karamele zbog kojeg čovjek poželi da svako malo maže usne.

IMAG5582
Učesnici pripovjedno-praktične radionice “Čarobni kotlić”, 13. Ogulinski festival bajke

 

Isprepletanjem priče i radionice stvorila se čarolija koja nas je sve povezale i za svakog od nas stvorila novo iskustvo. Nadam se da su neki od prisutnih otišli kući začarani željom da pronađu neku novu priču ili da se okušaju u samostalnoj izradi balzama za usne.

 

 

Singapore

u inboxu treperi karta za Singapore

pasoš i japanke

pospremim u torbu

krenem

putujem dugo, dugo

dišem duboko, duboko

pišem slovo, po slovo

gledam stjuardese anđelije

tražeći im krila gotovo padnem

na izlazu naslonjen na zid čekaš

kad te dodirnem

nestane opna od sna

© Marijana Mary Mrvoš

 

 

 

 

 

 

 

Od Latvije do podrške

Blog0106

Jučer sam pročitala polovicu priča koje su ušle u uži izbor natječaja Festivala europske kratke priče koji se održavao u Zagrebu i Rijeci u periodu od 27.5. do 1.6. 2018. Najprije sam pročitala tri nagrađene, potom sam se vodila intuicijom, pročitala naslove koji su me privukli. Moj favorit je priča U ime oca. Čitajući priče sjetila sam se da je u natječaju pisalo da autor prvonagrađene priče dobiva boravak u rezidenciji za pisce u Latviji. Odmah sam se dala na pisanje. Kad sam poslala priču Taj moj brat mogla sam se prepustiti maštti: Latvija, rezidencija za pisce, novi pejzaži, nova lica, novi jezik, šiljim grafitnu olovku i ostavljam otiske na papiru ili kuckam po tipkovnici, u jednom trenutku podignem pogled prema prozoru i ugledam kako se u daljini diže taman dim. U panici istrčavam na hodnik i vičem „požar!“, na hrvatskom. Susjedi, privučeni vikom, proviruju kroz odškrinuta vrata, ništa ne shvaćaju. Shvatim i viknem „fire!“. Jedan domaći Latvijac mi priđe i objasni da je riječ o tvorničkom dimnjaku. Pozove me na kavu. Prihvatim. Bio je zgodan, s kačketom na glavi, platnenom torbom obješenom o rame. Zapamtit ću ga po tome kako je riječi izgovarao s prizvukom slova s ili z.

Po povratku u sobu ponovno pogledam kroz prozor u taj dimnjak i pomislim kako su tvornički dimnjaci u mojoj zemlji prošlo svršeno vrijeme. Prebacili smo se na trgovinu. Uvozimo, preprodajom, prebacujemo. Neki odlično prebacuju tuđi novac na vlastite račune otvorene na malim, egzotičnim otocima i onda nas uvjeravaju da su njihovi. Koja priča, koja bajka! Sanjam li ili sam budna? Gdje sam? U Zagrebu ili u Ventspilsu.?

Kako sam se probudila u Zagrebu sjetila sam se da taj dan pričam priče u domu za starije osobe pa sam se spremila za put. U ruksak sam ubacila bocu vode. Ta staklena boca ima svoju priču. Svaki put kad u javnosti popijem gutljaj vode ljudi me pitaju: „ je l’ rakija?“ Ne znam trebam li se zabrinuti ili nastaviti piti. Ubacila sam u ruksak i crvene cipelice pričo-pričalice i krenula na put.

Priče su sjele tamo gdje su trebale a ja sam se zaputila na kavu/ručak s prijateljicom. Na izlazu iz doma za starije osobe, gospođa koja je bila među slušateljima, mi je ispričala kako je u devedesetoj godini života. Podijelila je sa mnom recept za dugovječnost, treba se gibati, što više kretati. Rekla mi je da je svaki dan običavala šetati jedan sat dopodne i jedan sat popodne. Optimistična priča.

Sve sam ispričala prijateljici, o pričama i šetnji, za ručkom i komentirala kako su finalne priče natječaja za kratku priču 17. FEKP  bez tračka optimizma. Odgovorila mi je da smo kao društvo na nivou gdje nam je teško podržati drugog. Zamislila sam se.

Volim kad se autor u priči igra tamnom i svijetlom stranom života, čak i kad se igra crnim humor. Bez humora nema smisla provesti niti jedan dan. Za doživjeti devedesetu recept kaže da je sve u glavi, da obratimo pažnju na misli, da ih pažljivo odabiremo i još pažljivije s njima postupamo.

Upisala sam u tražilicu riječ podrška. Otvorile su se stranice telekomunikacijskih i IT kompanija koje pružaju podršku klijentima, korisnicima njihovih proizvoda i/ili usluga. Listajući dalje, otvorile su se stranice banaka i trgovačkih lanaca, nekih ministarstava i neprofitnih udruga. I ništa više interesantno nisam pronalazila uz riječ podrška. Iznenadila sam se kad sam u priči Poziv (jedna od finalista) pronašla riječ podrška tri puta. Pročitajte ju. Možda bude vaš favorit.

Podrška je za mene poput hrane. Ona je svakodnevni sastojak života. Bez podrške venemo, utihnemo, pretvorimo se u prah, nestanemo, ne dišemo, ne postojimo.

Podrška je kao voda, sunce, zemlja cvijetu, biljci. Uz podršku postajemo hrabri, snažni, odlučni i nije nas moguće prevariti šarenim lažima o tome kako je ukraden novac/imovina/autorski rad … stečen na legalan način.

Podrška je moja današnja priča. Možda postane vaš favorit. :o)