Ljepota u oku promatrača

pexels-photo-1096173.jpeg
Photo by samer daboul on Pexels.com

 

U zadnjih nekoliko dana razmišljam o ljepoti i njezinim pojavnim oblicima. Naviru mnoga pitanja. Što je ljepota? Gdje obitava? Gdje se, i da li se skriva? Je li u oku promatrača? Skriva li se u svjetonazoru, obrascima ponašanja? Viđamo li je u modnim časopisima? Viđamo li je na ulici, u kvartu, u kuhinji? Pronalazimo li je u izlozima, slastičarnicama, javnim wc-ima? Može li se kupiti? Može li se naručiti preko kataloga? Može li se, kao sličica, zamijenit za nešto drugo?

Na promišljanje o ljepoti potaknu me razgovor s prijateljem kad mi je spomenuo kako radi na novom projektu. Kroz oko objektiva fotoaparata istražuje ženski akt. Igra se oblicima, detaljima, osvjetljenjem. Ono što je do sad snimio je razigrano. U sjećanje utiskuje zaobljenu liniju istaknutu svjetlom. U sjećanju oblici, posude, poluge, linije, zavijutci. Na fotografijama nema lica. Objektivom je u potrazi za ljepotom detalja. Poput starog majstora traži esenciju ljepote u detalju i predaje ju promatraču. Promatrač kreće u istraživanje vlastitim objektivom. Biva uhvaćen igrom svjetla i atoma ljepote, nerijetko uvučen i u mrežu vlastitih sjećanja.

Sjetila sam se prvog susreta s razodjevenom bakom. Kupala se u kad, u novom kupatilu, u novoj kući. Predala se obilju vode. Cijeli život je živjela u kući bez toaleta i kupaonice. Kupala se iz lavora. Utrčala sam u kupaonicu i zastala. Preda mnom je bila druga žena, ona koju nisam znala, bila je Venera mliječne kože, duge svilenkaste kose i mekih oblina. Na trenutak sam bila opčarana njenom pojavom, njenim glatkim bedrima i dojkama. Rekla sam joj: „Bako, kako si ti lijepa!“ Ne sjećam se više njenog odgovora. Možda je negodovala, možda se smješkala, možda je bila Mona Lize uhvaćena u momentu radosti i ugode. To sjećanje je ostalo vrlo živo urezano u mene.

Bilo je to otkriće bake koju nisam poznavala. U to doba je, po djedovoj iznenadnoj smrti, većinom nosila crnu odjeću. Oko lica je vezala crnu maramu i zbog nje mi se činila starijom no što je bila. Na njenom licu, šibanom suncem, vjetrom i životnim izazovima vidjele su se bore u kutovima očiju i usana. Plave oči, u toj prevladavajućoj crnoj boji, su svijetlile kao dva užarena ugarka. I odjednom, iz tame, pokazala mi se ljepota, pokazala mi se kao prelijepa žena, do tad je ona bila baka.

Ima još jedna žena koja me svaki put zadivi ljepotom. Moja mama. Divim se njenoj mekoj kosi (ja sam dobila nešto neuhvatljivo što hoće svakim pranjem po svome) i stopalima ružičastim poput latica ruža. Svaki put me zadivim strpljenjem koje posvećuje svom izgledu, ukosnici u kosi, šalu, izravnanom reveru. To je njen način da detaljima obogati vlastitu ljepotu. Zovem ju Coco Chanel. I koliko se god ja tokom odrastanja bunila njenoj estetici ona se utisnula i vidi se u načinu odijevanja i detaljima kojima odašiljem u svijet signal vlastite ljepote.

No, nije me život obdario jednom Coco Chanel. Pojavila se i druga. Ona je u meni ponovno razbudila skritu strast prema stihu, rečenici, zarezu, točki. I ona svojim preciznim okom i instinktom slaže od detalja cjelinu, cjelinu raščlanjuje do u tančine, i brani, uz čaj i kolače, svaki zarez. Hvala joj na zalogajima riječi, točki, zareza.

Umjetnici se uvijek, kroz sva vremena, bave ljepotom ljudskog tijela. Pronalaze u njemu stalnu inspiraciju i nadahnuće i tako će to biti i dalje. Nadam se. Radujem se budućoj izložbi prijatelja fotografa. Radujem se vidjeti što je njegovo oko pronašlo i kako on kroz to iznosi vlastitu ljepotu.

Konfucija kaže da je u svemu ljepota ali je ne vide svi. Tijelo je privremeni dom naše Duše, ono je svjetionik našeg unutarnjeg stanja i zato je ljepota svuda oko nas. Ljepota je u mladosti i zrelosti, u početku i kraju, u napetosti i opuštenosti. Potraga za ljepotom može početi i sad čak i ako mislimo da je ne vidimo. Kako joj se otvorimo, kako se otvaramo mogućnosti njenog postojanja iznenadi nas – leptirovim krilom, otvorenim cvijetom, riječju, pogledom, fotografijom, zagrljajem, suzom na rastanku, zujanjem komarca.

Ruke umjetnika, stvaratelja.
Ruke umjetnika.

Physical labor

srp i cekic

This week I am thinking about people whose job description depends on physical labor. I am thinking about people who work on construction sites in different weather conditions. I am thinking about people who paint walls, make pavements, clean office and domestic spaces, iron, etc. I am thinking about people in service industry working as waiters, cooks, bakers, beauticians, etc.

A few days ago, I accepted a one-day cleaning job. It was nine hours of work minus half an hour rest time. It was eight and a half hours of manual labor. With each step, I thought the next stage is going to be easier – doors are not going to be that hard to clean, but it did not get easier. Each step was a challenge. Towards the end of the day, I was getting tired, but the work was done, and the place was perfectly clean.

I gained several things from experience:

  1. I manage to perform the work I agreed with a person who offered it to me. I realized I was not that tired as I thought I would be even my ankles and shoulders did ache at the end of the day.
  2. I worked in a team. A working colleague was fantastic. She was charming and fun, and she was willing to advise. I hope I inspired her in some way. She thought being a storyteller and writer is a pretty good thing.
  3. It reminded me of my ancestors who worked hard manual jobs most of there lives. My grandfather Nikola worked in the forest as a lumberjack, my grandmother Maca (short from Marta) was a housewife. Also, they grow vegetables, crops, and cattle for food or sale to earn money to buy clothing and other necessities for the numerous family (11 in total).

I realized that I draw inspiration from my ancestors. I see my grandmother Maca as an excellent manager who raised nine children. She moved around all the time. All of my uncles and aunts but one finished high school. From there life, I can learn persistence and patience. From my experience, I can learn that a job, career, passion done with skill, knowledge, persistence pays in the long run.

It got me thinking that in Croatia it is not honorable to do any job honestly, based on skill, experience, and knowledge. For the past several decades the most important skill to become rich and famous in Croatia was to be „flexible“ (to cheat, steal and play dirty without scruple) and to be well connected.

I have nothing against flexibility when it helps a person to respond quickly to change in the business environment or to use the new circumstances to solve an arising problem or a need. I have nothing against healthy networks which help the development of business ideas and growth.

I want to see a change in perception and consciousness where knowledge, education, skill, persistence, etc. are valued and desired.

I want to see younger generation to speak about scientist, artists, healthy entrepreneurs, ancestors as there models and somebody they can look up while growing and deciding about there life path.

I want to contribute to that change with my own experience and path.

Photo – my collection, from the exhibition „ja sam“/“I am“, work of the artist Berković Denis.

 

Slovo K

Kud da kreneš K kisne pod kišobranom.

Kosa mu kovrčava. Koža krckava.

Kao kreker od koštunjava klasa kleca u koljenima.

Kažem: Kakav kišobran!

I kliznem pod kaput kupljen za kovanice u Kini

krojen od Kima u Kostariki kad klima kaže: Kroji!

Pod kaputom krckam kikiriki, košpice, kokice.

Kino se kikoće.

Kazalište klokoće.

Komedija kaže: Sad će kiša.

Pod kišobran, pod kišobran

pod kineski kaput po kostarikanski

dok kiša oko kišobrana kovitla

krckamo kikiriki, košpice, kokice

kino, kazalište, kišobran i ja.

 

© Marijana Mary Mrvoš

 

Umjetnost na recept

aerial-view-architecture-bridges-681335

Odgledala sam video na BBC-u gdje jedna liječnica govori o projektu koji bi se mogao nazvati umejtnost na recept. Liječnik opće prakse svom pacijentu izda recept kojim ga povezuje s tzv. link worker-om. U razgovoru s njim biva upućen na neki od umjetničkih programa. Jako mi se svidjela ideja prepisivanja umjetnosti na recept.

Nedavno sam čitala dva članka koja govore kako je poezija (riječ) utjecala na život ljudi. Prvu priču ispričala je samohrana majka, znanstvenica koja se u jednom trenutku suočila s buntom svoje kćeri. Naime, ona je kao izraz svog neslaganja s izborom predsjednika SAD, koji je tad bio Georga Busha Jr., odlučila hodati bosa. Bila je ustrajna, bunt je izražavala nekoliko mjeseci. U jednom trenutku majka se okrenula poeziji, u tenisice joj je počela ubacivati stihove. Malo, po malo, djevojka je počela čitati ostavljene stihove i odlučila je prestati nezadovoljstvo izražavati nenošenjem cipela.

Drugi članak privukao me je naslovom „Moj život je poezija – My life is a Poem“. Napisao ga je Rhymefest (Che Smith), američki hip hop umjetnik, pisac, politički aktivist i organizator, učitelj. U tom članku on svoj život opisuje kroz pjesme, kako one opisuju njegov rodni grad, roditelje,odrastanje. Za rodni grad Chicago, napisao je da je to pjesma Edgara Allana Poea „Deep into that darkness peering.“ Svoju mamu vidio je kroz pjesme Gwendolyn Brooks i Jessie Mitchell, svog oca kroz pjesmu Maye Angelo „Alone“.

How to find my soul a home

Where water is not thirsty

And bread loaf is not a stone

I came up with one thing

And I don’t believe I am wrong

That nobody,

But nobody,

Can make it out here alone“

–          iz pjesme Alone, Maya Angelo

„Kako duši pronaći dom

mjesto gdje voda nije žedna

gdje štruca kruha nije kamen

domislila sam se jedne stvari

i vjerujem da ne griješim

nitko,

baš nitko

ne uspijeva na svijetu sam.“

Odrastao je u gradu koji se raspadao i svakim danom postajao tragičnijim a njega su poput magneta privlačile riječi. Viđao ih je posvuda, gdje god bi se okrenuo. Bile su na slikovitim grafiti po zidovima, vlakovima, autobusima. Bile su na jumbo plakatima, jednostavnim natpisima koji su oglašavali male poslovne subjekte. Slušao je ritam njihove komunikacije i shvatio je da su riječi i ritam odvojeni, no da se njihovim udruživanjem stvara ljepota.

Ljubav, strast prema riječima, provela ga je kroz odrastanje. Pretvorio ih je u alat vlastite karijere.

Djelovanje te iste sile, snage riječi, osjetila sam jučer na radionici s osobama starije životne dobi. Čitali smo poeziju. Čitali smo stihove o ljubavi, o proljeću, o nemiru, o tome tko je koga rodio, o brezama, o priči gdje stari par ugošćuje strance koje tek pred njihov odlazak prepoznaju kao bogove. Činilo mi se da je sat trajao i trajao, trajao je duže nego što jedan sat traje.

Bila sam tihi svjedok snage riječi, i gladi za riječima koje ubrizgane u krvotok budu nošene prema stanicama da poput melema vidaju rane, bude sjećanje, trenutke radosti, postignuća, uspjeha.

Neće riječi iscijeliti i popraviti sve, no pomoći će nam da život shvatimo kao stalni ciklus promjena i kao ciklus u kojem svakog dana idemo iz početka. I, nije li u tome ljepota?

I vjerujem da je dan, kad ćemo moći zatražiti recept za umjetnost, blizu. Vjerujem i u dan kad će se umjetnost ponovno, kao udah, vratiti u naše života i kad ćemo se njome gostiti i častiti svakodnevno i kada će umjetnici živjeti s mirom s onim što rade.

Kad bih danas bio utorak poželjela bih pronaći zvijezdu

što stane u moj dlan i poput lanterne svijetli

moj, jedan po jedan dan.

  • insert iz moje pjesme Kad bi danas bio utorak

 

© Marijana Mary Mrvoš

NeZamjenjivi

art-art-materials-bright-steve johnson

„World population 7,584,145,542 just in case someone’s acting irreplaceable.“

But, each of us has that special unique sparkle which is necessary to make the light shine.  So, no matter what, we are irreplaceable.

Na jednom od FB zidova pročitala sam brojku o svjetskoj populaciji s podsjetnikom da ne mislimo da smo posebni. U treptaju sam pogledom prešla preko brojke, zamislila se nad njim i onih nekoliko riječi iza a onda je nešto u meni zakuhalo. A, ne, ne, ne nasjedam na ovu rečenicu, ali ne želim i da drugi ljudi, do kojih će ova rečenica doći, na nju nasjednu. Ne želim da ta vibracija dođe niti do onih koji se ne bave društvenim mrežama, no negdje u svojim malim svjetovima žive život.

Danas želim da do svih 7,584,145,542 osobe dođe vibracija da su NeZamjenjivi i zato tvrdim:

Each of us has that special unique sparkle which is necessary to make the light shine.

So, no matter what, we are irreplaceable.

Možda ćete se nasmijati i pomisliti da nabacujem riječi i rasipam new age govor. A ne, ne, nije ovdje riječ o nikakvom new ageu, ovo je staro koliko i postanak svemira, koliko i mi sami. Za mene, u ovoj sadašnjom materijalizaciji, spoznaja o mojoj nezamjenjivosti vrijedi gotovo pedeset godina. Druga stvar je jesam li ja toga svjesna ili kada sam toga postala svjesna.

Moja priča o vrijednosti započela je u rujnu 2017. godine. Prijateljica Darinka Seka Bertović pričala mi je vrlo strasno, a ona to stvarno zna, o on-line programu autora Mastina Kippa. Tako je istim putem do mene došla i informacija da u rujnu 2017. godine treba izaći njegova knjiga Claim Your Power. Knjige su naručene a jednu kopiju sam osvojila tokom live događaja koji je navedeni autor održavao na FB.

Knjiga je zamišljena kao putovanje od 40 dana gdje čitatelj – putnik upoznaje sebe, svoje sjene, svoje snage, počinje se promatrati iz druge perspektive i postavlja si ciljeve koje želi ostvariti. Ono što je pritom važno je, da svakog dana, svakog dana, činimo nešto što će nas približiti onome po čemu smo jedinstveni, onome zbog čega smo nezamjenjivi – po našoj svrsi postojanja na zemlji.

Negdje u isto vrijeme nastala je i pjesma u prozi – Vrijedim, vrijedim, vrijedim. Pjesma je inspirirana stanjem tržišta rada, odsustvom empatije radnih kolega (hm, jesu li to kolege ili tek brojevi što ih se vodi u evidencijama, mada, dio bivših kolega postalo mi je prijateljima), stalnog ponavljanja „šuti i veži konja gdje ti gazda kaže“ jer molim vas da nema vrijednih ruku ne bi bilo ni konja za vezanje. Pjesma je dodano podgrijana spoznajom da se novac poreznih obveznika olako troši na preveliki broj zaposlenih u državnim i javnim službama. Molim vas da netko tko ovo čita, a radi u državnoj ili javnoj službi, ne bude uvrijeđen kad napišem da se novac poreznih obveznika troši olako jer od ukupnog broja zaposlenih pedeset posto radi malo ili gotovo ništa a što je to drugo nego rasipanje novca poreznih obveznika. U to sam se osobno uvjerila, nisam radila statistike ali moj zaključak potkrepljuje i izjava gospodina Ognjena Krausa u emisiji Nedjeljom u 2 gdje je naveo da je kao šef odjela ili klinike radio statistike i da se ispostavilo da minimalno četrdeset posto zaposlenika radi jako, jako malo.

Petnaest godina sam radila kao zaposlenica u privatnom sektoru i možda sam pelcovana, kako ono jednom reče Desanka Maksimović u pjesmi „i od istih bolesti svi bili pelcovani“, na rad ali i svaki čovjek pri zdravoj svijesti je pelcovan na to isto.

Početkom 2018. godine odlučila sam reći NE sustavu koji me je toliko trovao da sam po povratku kući bila kao drogirana, nesposobna da bilo što korisno za sebe uradim. Trenutno pričam priče osobama starije životne dobi u Domu sv. Josip na sv. Duhu i domu sv. Ana u Novom Zagrebu. Danas sam održala prvu radionicu (ja to zovem mentalni trening lijepom riječju) u sklopu projekta „Pune ruke posla“ koji je osmislio i provodi Centar za Civilne Inicijative. Trenutno pišem blog, i da, želim živjeti od pisanja i čitanja jer su to moje jedinstvene iskre i ono što imam reći i pokazati svijetu ne može nitko drugi. Kao što i ja ne mogu reći niti pokazati ono što imate vi.

Stoga, ne zaboravite, ne zavaravajte se – we are irreplaceble. Koračajte svaki dan malim koracima, budite hrabri, počnite od toga da si oprostite za sve za što se nepotrebno okrivljujete. Ostalo će slijediti.

© Mary Mrvoš

Fotografija Pexels