The exhibition „I am …“

Vrijedim

On Friday morning 27.4.2018. I took a bus to be present at the opening of the exhibition „ I am…“ (part of the 2018 Labor Day Incubator organized by the local not-for-profit organization Kreativni Krk). I arrived at Krk around noon. As I stepped out from the bus, the smell of the sea was very intense and pleasant to my nostrils. I spent most of the day wandering through the narrow streets of the old Krk town which is rich in history that still tells stories depending if we are willing to listen. I listened to the sound of my feet on the cobbled streets. I tried to visualize who was walking through those streets before me. I strolled beside a seaside. I seeped a tea looking at the clear blue sky and still deeper blue of the Adriatic.

I arrived at the gallery Decumanus – Krk around 7 p.m and met three beautiful ladies. They were Bruna Justinić, Lucija Štefančić, and Ana Elena Brusić. I am very thankful to Ana who translated my prose poem Vrijedim, vrijedim, vrijedim into English. The poem is one of the exhibited artworks.

Bruna made heart touching opening speech. Amongst other she mentioned:

„All of these self-portraits (all the artworks under the subject „I am…“ are indeed self-portraits; self-portraits of one personal thought, the state of mind, the heritage, etc.) make a complete picture of today’s contemporary artist persona.“

I am proud that my artwork is part of this story.

I am Krk

 

Slike – linije – Stele

Mingshing PiU jednom danu, u životu, mnogo se toga dogodi. Od sitnih neprimjetnih stvari npr. da se na obodu lampe uhvatila prašina do nečeg pamtljivijeg npr. da se netko rodio ili umro. I sve to stane u jedan dan života. I u tom jednom danu prođemo kroz cikluse buđenja, rada, odmora, odlaska na počinak. Čak i na nesvjesnom nivou i usprkos trenutnom životnom ritmu krojenom za mašinu u sebi nosimo mehanizam koji nas po tim nezamjetnim sitnicama povezuje s unverzalnim životom i univerzalnim zakonima postojanja. Razmišljam da u jednom danu proživimo cijeli život i da svakim novim danom, ukoliko ga dobijemo, imamo priliku živjeti novi život.

Pokušavam se sjetiti što mi se sve dogodilo u nekoliko zadnjih dana – života.

Bila sam u Dugom Selu na promociji knjige autora Želimira Novaka. Naslov knjige „Po mojem bregu kajkavske reči zvoniju“ nagovještava kajkavsku riječ i nešto intimno, vezano uz autorov život i kraj. Osim emotivnih riječi od kojih su se slagale slike sjećanja s posebnim užitkom pratila sam Željkovu interpretaciju. Pred sam početak spomenuo je riječ škrlak a ja sam u istom momentu bila prebačena u djetinjstvo, preda mnom se stvorio lik muškarca u godinama, u odijelu, sa škrlakom. I mnogočega još sam se sjetila. I sve to na spomen riječi šešir.

Putovala sam vlakom na relaciji Zagreb – Ogulin prugom koja povezuje Zagreb i Rijeku. Tom relacijom putujem od osamdesetih godina prošlog stoljeća. Kad god krenem na put čini mi se da se pruga baš taj dan popravlja jer vlak često kasni, stane na otvorenoj pruzi zbog kvara na električnim vodovima ili zbog mimoilaženja s drugim vlakovima iz smjera Splita ili Rijeke. Vjerujem da za sva ta kašnjenja uvijek postoji dobar, nadam se i opravdan razlog, no nije to uvijek bilo tako. Često sam se nervirala, ljutila, pisala pisma, slala prigovore. Znala sam dobiti odgovore pisane suhoparnim jezikom bez i jedne riječi koja bi upućivala da shvaćaju putničke tegobe. Predlagala sam im i uslugu komunikacije s korisnicima ali tu ponudu su predvidjeli ili shvatili kao provokaciju. Prije nekoliko mjeseci preispitivala sam tu moju vezu s Hrvatskim željeznicama, bila je ona, s moje strane, vrlo emotivna. Tad sam odlučila da je vrijeme da ju pustim a svaki zastoj na putovanju prihvatim kao zastoj i ništa drugo.

Kad smo kod knjiga, a bez njih ne može proći niti jedan moj dan, u sklopu manifestacije Noć knjige koja se održala 23.4.2019. godine prisustvovala sam na dva događaja. Riječi poziva upućene s raznih strana su ih povezala. U Medijateci Francuskog instituta nakladnik Mala zvona promovirao je knjigu „Slike“ Victora Segalena. Istog dana u Živom Ateljeu DK održavala se izložba knjižnih ilustracija Mingsheng Pia koje su bile objavljene u izdanjima prethodno spomenutog nakladnika. Mingsheng je jednostavan, pristupačan, nasmijan, kao i njegove linije kojima stvara riječi i piše priče.

U srijedu sam, s prijateljem Miom, bila na jakuševačkom sajmu. Dok smo prolazili poljanom sa svih strana čulo se izvikivanje „Sve po jednu kunu.“ Pomislila sam pa nisu valjda i knjige što su ležale na ovećoj hrpi. Malo po malo skupila sam nekoliko knjiga izdanih od nakladničke kuće Veselin Masleša, Sarajevo 1965. i 1966., biblioteka Lastavica. Neki će se tih knjiga sjetiti upravo zbog lastavice u letu što je krasila korice. Pronašla sam i knjigu “Stele ” Victora Segalena u prijevodu Kolje Mićevića, izdavač Nigro „Glas“, Banja Luka 1982.

Gdje god da se okrenem riječi i priče pletu se oko mene i odmotavaju pred mojim očima. I sve to stane u jedan život.

Fotografija: detalj s izložbe. 

 

 

 

Priče su za djecu

knjige_ljubljana_2018 (2)

Prije nekoliko godina na Ogulinskom festivalu bajke slušala sam jednu pripovjedačicu. Odvela nas je, s lanternom u ruci, do Parka izviđača. Na kraju parka, skriven pogledu bunkerom iz II. svjetskog rata stvori se blag prirodan pad što završava uskom ravnom površinom obrubljenom s nekoliko stabala. Idealan prostor za pripovijedanje – prirodan amfiteatar. Sjela sam na festivalski program jer nisam imala prostirku ili jastučić. S laktovima na koljena i glavom između dlanova slušala sam i uživala. Poslije sam, po povratku kući, mami ispričala sve priče i pri tom bivala iznenađena sposobnošću pamćenja. Gotovo da sam ih zapamtila od riječi do riječi. Bila je moćna ta pripovjedačica. Tog dana, sjeme što je posijano u meni, rekla bih i prije rođenja, počelo je vibrirati i svakim danom sve više i više izbija van.

Mene priča opčini i dok ju čitam, i dok ju pričam, i dok ju slušam a nedavno sam s više mjesta, prilikom pripovjednih događaja, čula ljudi kako komentiraju da su priče za djecu. Čuvši to, nisam mogla ne pomisliti od kud dolazi to uvjerenje da su priče samo za djecu. To bi bilo, kao da, npr. za matematiku kažemo da je samo za pametno dok svakodnevno računamo i bez osnova matematike teško bi se snalazili u životu. Kopka me i dalje, tko je, gdje i kad posadio to uvjerenje. Odrastanjem ne prestanemo čitati ili slušati priče stoga zašto ne poslušati bajku, legendu, nasmijati se šali, osmjehnuti nekoj mudroj priči koju ionako svakodnevno susrećemo. Kao u priči o laži i istini koje se sretnu na putu i počinju komunicirati. U jednom trenutku odu se u jezeru okupati. Laž izađe prva i obuče odijelo od istina a ona, istina, koja nije mogla obući odijelo od laži, nastavlja dalje hodati gola.

Priča nas utiša i sjeti da u buci informacija pronađemo vlastiti put.

Pripovijedanje doprinosi stvaranju tri hormona – dopamina, oksitocina i endorfina. Dopamin nam pomaže da se fokusiramo, da bolje pamtimo, da se otivirani, kreativno izražavamo. Oksitocin pridonosi povezivanju, povjerenju, empatičnosti. Endorfin je naš hormon sreće. Od njega, opijeni, nezaustavljivo se smijemo.

Iz iskustva znam da se prilikom pripovijedanja ljudi utišaju, lica im omekšaju, dok prate priču počinju se fokusirati, osmjehuju se. Ponekad, ovisno o priči, glasno se smiju.  Sjećam se dviju starijih gospođa iz doma koje su se silno zabavljale pričom Zečićevo zvonce. Osmjeh im nije silazio s lica, po završetku su žustro prepričavale što je sve zeko morao proći da bi vratio zvonce što tako lijepo zvoni.

Koliko priče ima utjecaj na nas dok smo djeca ali rekla bih i kad odrastemo govori jedna priča o majci koja je odvela svog devetogodišnjeg sina koji je obožavao matematiku i fiziku kod Alberta Einstana. Željela ga je pitati za savjet kako bi se dječak dalje mogao usavršavati. Einstain joj je odgovorio: „Pričajte mu priče ako želite da bude inteligentan, a ako želite da postane mudar, onda mu pričajte još više priča.“

Priče postaju mostovi između našeg fizičkog-vidljivog i našeg višeg-nevidljivog. One su niti koje nas povezuju s nama samima. Možda ćete reći da su priče tek priče, da je život okrutan, ozbiljan i neumoljiv. Slažem se, no i te priče stvaramo samo toga često nismo svjesni.

P.S. Ako želite poslušati priču i  sami otkriti magiju javite se – marymrvos@gmail.com

Fotografija: Snježana Kavur – šetnjica uz Ljubljanicu.

Priče znaju put

bestfriends-blonde-clear-sky-377945.jpg

Priče znaju put naslov je radionice kojoj sam prisustvovala protekli vikend u organizaciji Instituta za waldorfsku pedagogiju pod vodstvom Susan Perrow koje je autorica nekoliko knjiga u kojima govori o iscjeljenju kroz priče. Rekla bih da je Susan putnica što pod svojim krilima nosi priče i pera, čuva i sjeća nas na ono što nam je sveto i univerzalno: ranjivost, izloženost, jedinstvenost. Njene priče uglavnom namijenjene djeci različitog uzrasta ali i odraslima. Dvije knjige prevedene su i na hrvatski jezik, mogu se naručiti kod izdavača Ostvarenje d.o.o. ili posuditi u javnim knjižnicama.

Radionica se svojim sadržajem odlično uklopila u prostor Waldorfske škole Zagreb. Zelenilo, ptičji cvrkut, pijetlovo kukurikanje, guščje hisanje, kravlje mukanje. Nije nedostajalo čaja, kave i vrijednim rukama svijenih kiflica, slanih i slatkih. No, ne bih rekla da je to bilo presudno za stvaranje priča po odslušanom predavanju. U tih zadnjih sat i pol čekao nas je najveći izazov. Kao u bilo kojem izazovu trebalo je smoći snage, savladati zadnje korake i stići na cilj. Trebalo je ujediniti i povezati energiju timskog rada i uspjelo nam je. Stvoreno je novih šest ili sedam priča. Neke su odmah spremne za izlazak na svjetlo dana, neke treba dodatno izbrusiti ali sve su jednostavno rečeno posebne i moćne.

Ne znam hoću li i sama pisati priče koje bi mogle imati terapijski karakter mada sam negdje u ovo vrijeme prošle godine sebi napisala priču pod naslovom Bijeli ljiljani. Bio je to moj način da se oprostim s ocem koji je jednog dana istrgnut iz mog života, doživio je nesreću i nije se više vratio kući. Danas kad o tome razmišljam nesretni slučaj koji je zadesio moju obitelj može se usporediti s tsunamijem. Razorne posljedice su strašne. Odjednom budete istrgnuti iz svega poznatog i kad vas se baci nazad tek ste naoko svoji, treba vam vremena da se sastavite, treba vam i ritual da se s osobom koja je naprasno otišla oprostite na način koji je vama prihvatljiv. Za mene je to bila priča. Trebalo mi je nekoliko desetljeća da se oprostim na vlastiti način kroz proces stvaranja.

Ima još nešto s radionice što mi se urezalo u um. Kako su se priče čitale Suzan ih je uz pomoć prevoditeljice zapisivala i u jednom momentu je komentirala kako svaki put bude oduševljena snagom koje priče napisane na ovom području nose u sebi. Jedna polaznica je komentirala da mi imamo zločestu djecu. Zaboljelo me je to čuti. Zaboljelo me da nam je teško prihvatiti pohvalu od drugog, ne nužno svima ali mi je to otvorilo novi prozorčić prihvaćanja bogatstva područja na kojem živim. Stoljećima smo plaćali račune Habsburgovcima, Osmanlijama, Mlečanima, Francuzima, Mađarima i nosimo nevidljiv pečat da smo si sami krivi za sve što nas zadesi. Nismo. Treba vremena i hrabrosti odbaciti stoljeća zastrašivanja, neznanja, podčinjavanja, iscrpljivanja i dozvoliti vlastitim vrijednostima da zasjaju.

Možda bi trebalo napisati priču za iscjeljenje regije. Više od svega trebamo jedni druge promatrati otvorenog uma i srca, biti si podrška, mentor, motivator i onaj koji navija dok netko čini hrabre korake. Tada će nestati korupcija, nepotizam, krađa, zastrašivanje, ulizivanje i sve ono što nam nagriza društvo. Dobro je da u tom procesu krenemo od sebe kao i da počnemo njegovati zdrav stav prema društvu koji podrazumijeva da se parazitu, lijenčini, lopovu reče što ga spada i da mu se ponudi odlazak ili promjena. Ono što ne treba podrazumijevati je zahvala za sve što je dobro učinjeno, baš svaki put i po stoti (tisućiti) put.

Fotografija – Pexels