Premetaljka

Danas u ponudi, svježe iz pećnice, mini zalogaj za doručak, predah od posla ili pred san. Uživajte.

Mare je voljela premetati riječi. Rečeš jedno ona odgovori drugo. Obično bih ju zamolio da mi doda koštice što su stajale u zdjelici na stolu na što bi se ona nasmijala i odgovorila – kos je tako lijepa ptica što milo bigliše. I svaki put isto, kad bi se htio pogostiti nečim posluženim na stolu spremila bi mi premetaljku riječima. Trebalo mi je dugo, nekoliko godina podstanarskog izazova, da shvatim da je riječi vješto premetala iz potrebe da sačuva sve što ima. Mnogi su mi na to i ranije ukazivali, skretali pažnju ali dok se nisam sam uvjerio nisam u to vjerovao.

Ptica je bila u košari, kos je lijepo pjevao, kosa je upala u špicu, košuta je pobjegla u šumu, koš se nije smio micati. Mare je imala za svaku priliku smicalicu. Kad je umrla smočnica je ostala prepuna hrane, teglica marmelade i ušećerenih badema. Najtužnije od svega, ni sama sebe, nije ničim nudila. Novac su podijelili naslijednici, kuću su prodali, na karminama su se ispod tiha smijali. Nekoliko dana po njenoj smrti, kad se sve smirilo, odnio sam joj na grob najskuplji buket ruža, odrecitirao sve njene premetaljke. Znao sam, od tad, da sebe ne uskraćujem, no u svakoj prilici gostim.

@ Marijana Mary Mrvoš

Sjeverni vjetar

Danas u ponudi, svježe iz pećnice, mini zalogaj za doručak, predah od posla ili pred san. Uživajte.

Sjeverac je puhao s juga. Smotala ga sunčanica i sve je pobrkao. Puhao je iz duboka ponora misleći da nosi inje, čipkaste ornamente i hladne prste, no zapuhao topao, ljepljiv i izazivao migrenu. Svi su mu se smijali, vrapčići su živkali, vrane graktale, golubovi skakali od veselja prenoseći nožicama telegrafske poruke:

Sjeverac puše s juga – stop. Sjeverac nije svoj – stop. Izaziva migrenu – stop. Sjeverac dolazi iz krivog smjera – stop.

Kad je do njega dospjela vijest tako se rasrdio da je dah povukao iz najdubljeg bezdana, sav je poplavio i zaiskrio se od leda, kad je pustio vjetar cijela se zemlja do suza nasmijala. Nitko ga se više nije bojao. Nitko ga više za ozbiljno nije uzimao.

 Sjeverac se skrio u plavo jezero, plakao, plakao do dugo u noć dok mu na rame nije sletjela vila. Poljubila ga je u obraz, pomazila krilom i rekla mu: „Ima dana kad nisi svoj, kad sve što činiš nije onako kako obično biva, popij šalicu ledena čaj i snivaj svoj novi dan.“

© Marijana Mary Mrvoš