Površina oceana se mreškala. Oblaci su se nabirali i nasukavali jedan o drugoga. U hotelskoj sobi vladao je mir. Čulo se lagano disanje isprekidano zvukom tipkovnice. Jedino osvjetljenje dolazilo je od ekrana prijenosnog računa. Misli su se uplele u otkucaje srca postajući srebrne niti na svilenoj čarapi nestvarnosti u koju me tipkovnica prenijela. Po ne znam koji put pitao sam se, a bio sam sasvim prizeman tip, kako je moguće zaljubiti se u ženu koju nisam dotaknuo, okom okrznuo, u zraku namirisao njenu kosu i svikao se na zvuk njena glasa. Možda ćete poskočiti, reći budala, odmahnuti rukom. I sam bih vam to rekao do prije koji dan, danas, dok sjedim na podu hotelske sobe više nisam tako izričit u nijekanju postojanja da je moguće voljeti još neviđenu ženu.

 Napisala mi je da su se kod nje oblaci nabiru, nasukavaju jedan o drugoga. Napisala mi je da se za takva vremena igraju skrivača, da se grohotom smiju. Ono što čujemo kao bubnjanje o prozorska stakla, kao udaranje o zidove, o krovove, kao utiskivanje u žljebove i kanale, kao uranjanje u jezera i rijeku sve su to suze dječje igre i smijeha. Napisala je da one saperu sve što se nataložilo na stjenkama života. Napisala je da tad mladozaljubljeni istrčavaju na kišu kako bi vrškom jezika ubrali želju poslanu s druge strane svijeta.

Kroz ogoljele brezove grane promatram mreškanje i nabiranje oblaka. Sudaraju se jedni o druge sivi, crni, bijeli. Nestašni dječaci i djevojčice igraju se lovice. U trenu su se smjestili na prečku prozora, skrili i veselo upitali što ima nova. Rekla sam im da sam se zaljubila. Da sam ga u snu vidjela. Da bih ga rado zagrlila. Obećali su mi da ću ga još večeras, oko ponoći, dok budem pod pokrivačem snila i dok se on bude budio na drugoj strani svijeta vidjeti. Rekli su mi da ih zagrlim i da u spremnike utisnem želju. Ona će, tako utisnuta, zabubnjati po staklu, odbiti se u ocean što se na površini mreška i pojaviti se kao sjećanje probuđeno iz memorije prapostanka.

O prozorsko staklo hotelske sobe bubnjaju kapi kiše. U nevjerici gledam kako se sivi i crni oblaci utiskuju u prostor između mene i stakla. Smiju se, njihove suze teku u potocima i nestaju u smjerovima neobjašnjivim inženjerskom umu. Između dva grohota rekli su mi da istrčim na ulicu i vrškom jezika pokušam uhvatiti želju. Pomislio sam da od manjka sna haluciniram kad se tlo pod mojim nogama zatreslo.

Bosonog, u ljetnoj pidžami, izložen pogledima sitnih, kosookih žena što hodaju s kišobranima nalik na lampione želja vrškom jezika pokušavam uhvatiti kapi kiše. Smijem se nestašno dječački, smijem se grohotom zaboravljenog prapostanka. Pojavila se istkana od tisuću kapi. Zaželio sam joj dobrodlišlicu. Na rame mi je spustila glavu i prošaptala:”Kako si me prepoznao?” Odgovorio sam joj:”Po osmijehu”, i zagrlio tisuću kapljica što su se utiskivale u moje tijelo.

© Marijana Mary Mrvoš

 

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.