Sretna Nova godina !

winstonchurchill1

Čitam knjigu o slikaru Vlahi Bukovcu. Nisam se iznenadila kad sam jutros naišla na izjavu u kojoj kaže da se svi samo bave politikom, da nitko ne mari za umjetnost dok su umjetnost i književnost pokretači veličine i slave jednog naroda. Vrijeme nam je da budemo svoji, odgovorni i proaktivni.

U 2018. godini sebi i vama želim da budem/budemo vjerna/vjerni sebi, da se vodim/vodimo srcem, da sam/smo odgovorna/odgovorni i da svaki dan poduzimam/poduzimamo korake kojima ću mijenjati sebe. 

Sretna Nova godina!

The moment she walked in II

The moment she walked in

I noticed her sparkling eyes

My whole body trembled

The moment she sat at the table next to mine

I noticed her long legs

My lips curled into a smile

The moment she burst into laugh

I could not help walking to her and ask what is so funny

She looked at me with her blue eyes, crossed her long legs

Liked her upper lip and said

mind your business

© Marijana Mary Mrvoš

 

Oblaci su se smijali (for J.)

Površina oceana se mreškala. Oblaci su se nabirali i nasukavali jedan o drugoga. U hotelskoj sobi vladao je mir. Čulo se lagano disanje isprekidano zvukom tipkovnice. Jedino osvjetljenje dolazilo je od ekrana prijenosnog računa. Misli su se uplele u otkucaje srca postajući srebrne niti na svilenoj čarapi nestvarnosti u koju me tipkovnica prenijela. Po ne znam koji put pitao sam se, a bio sam sasvim prizeman tip, kako je moguće zaljubiti se u ženu koju nisam dotaknuo, okom okrznuo, u zraku namirisao njenu kosu i svikao se na zvuk njena glasa. Možda ćete poskočiti, reći budala, odmahnuti rukom. I sam bih vam to rekao do prije koji dan, danas, dok sjedim na podu hotelske sobe više nisam tako izričit u nijekanju postojanja da je moguće voljeti još neviđenu ženu.

 Napisala mi je da su se kod nje oblaci nabiru, nasukavaju jedan o drugoga. Napisala mi je da se za takva vremena igraju skrivača, da se grohotom smiju. Ono što čujemo kao bubnjanje o prozorska stakla, kao udaranje o zidove, o krovove, kao utiskivanje u žljebove i kanale, kao uranjanje u jezera i rijeku sve su to suze dječje igre i smijeha. Napisala je da one saperu sve što se nataložilo na stjenkama života. Napisala je da tad mladozaljubljeni istrčavaju na kišu kako bi vrškom jezika ubrali želju poslanu s druge strane svijeta.

Kroz ogoljele brezove grane promatram mreškanje i nabiranje oblaka. Sudaraju se jedni o druge sivi, crni, bijeli. Nestašni dječaci i djevojčice igraju se lovice. U trenu su se smjestili na prečku prozora, skrili i veselo upitali što ima nova. Rekla sam im da sam se zaljubila. Da sam ga u snu vidjela. Da bih ga rado zagrlila. Obećali su mi da ću ga još večeras, oko ponoći, dok budem pod pokrivačem snila i dok se on bude budio na drugoj strani svijeta vidjeti. Rekli su mi da ih zagrlim i da u spremnike utisnem želju. Ona će, tako utisnuta, zabubnjati po staklu, odbiti se u ocean što se na površini mreška i pojaviti se kao sjećanje probuđeno iz memorije prapostanka.

O prozorsko staklo hotelske sobe bubnjaju kapi kiše. U nevjerici gledam kako se sivi i crni oblaci utiskuju u prostor između mene i stakla. Smiju se, njihove suze teku u potocima i nestaju u smjerovima neobjašnjivim inženjerskom umu. Između dva grohota rekli su mi da istrčim na ulicu i vrškom jezika pokušam uhvatiti želju. Pomislio sam da od manjka sna haluciniram kad se tlo pod mojim nogama zatreslo.

Bosonog, u ljetnoj pidžami, izložen pogledima sitnih, kosookih žena što hodaju s kišobranima nalik na lampione želja vrškom jezika pokušavam uhvatiti kapi kiše. Smijem se nestašno dječački, smijem se grohotom zaboravljenog prapostanka. Pojavila se istkana od tisuću kapi. Zaželio sam joj dobrodlišlicu. Na rame mi je spustila glavu i prošaptala:”Kako si me prepoznao?” Odgovorio sam joj:”Po osmijehu”, i zagrlio tisuću kapljica što su se utiskivale u moje tijelo.

© Marijana Mary Mrvoš

 

Marica pika polonca

 

IMG-20171018-WA0002

Živimo okruženi različitim bićima i stvorenjima. Jednima se radujemo drugi nas iritiraju. Priča o Marici piki polonci inspirirana je događajem iz hodnika moje zgrade kad se djevojčica silno prestrašila komarca i povikala: “Ubij ga!” i zvuka koji nastane kad se izgovori riječ pika polonca.

Marica, iz reda pika polonci[1], od jutra je sjedila na listu kovrčavog kelja koji je rastao u rubnoj gredici velikog povrtnjaka. Svako malo po suza bi se skotrljala i preko mreže udubljenja što presijecaju list kelja prelila bi se na pod. Da ja tu i tamo digla pogled vidjela bi redove uspravnih zelenih čuperaka mrkve, zlatne brkove što proviruju iz klipa kukuruza, žuto crne bumbare i zujave ose kako slijeću na krhke cvjetove tikvica, buča i krastavaca. Zamijetila bi sočne crvene rajčice, žute i zelene paprike, nevene, kadifice i cinije. Vrt se šarenio, zujao i brujao. Da je bila prisutnija ne bi se osjećala usamljeno.

Nedaleko kovrčavog kelja na kojem je Marica nezaustavljivo plakala nalazio se ulaz u mravinjak. Oko njega je sve vrvjelo od užurbanosti. Mravi su izlazili i ulazili. Nosili su hranu i formirali veću hrpu na drugoj strani vrta.

U mravinjaku, u komori za sastanke, oko ovalnog stola, okupili su se članovi Velikog Mravljeg Vijeća. Raspravljali su kako riješiti problem jezera koje je raslo ispred ulaza u mravinjak. S velikog lista kovrčavog kelja padale su Maričine suze i formirale jezero koje je bivalo sve većim i prijetilo je poplaviti mravinjak. Šef osiguranja, Stanko, u gumenim čizmama i sa šljemom na glavi, upravo je predlagao nekoliko rješenja za novonastali problem.

„Članovi alpinističke jedinice su spremni. Na kelj ćemo postaviti užad koja će se potezati i otpuštati. To bi ju trebalo prestrašiti. Ako to ne pomogne puštat ćemo tehno glazbu. Teško da će podnijeti tu buku. Članovi mravinjaka već su opskrbljeni čepićima za uši.“ Svakom od prisutnih podijelio je čepiće.

Tišina je kratko trajala. S druge strane stola javio se Stari mrav kako su ga svi zvali.

„Predlažem, kratko se nakašljao pa nastavio, „da prije angažiranja alpinističke jedinice i puštanja muzike pošaljemo nekoga na pregovore. Prema onome što smo saznali od izviđačkih jedinica ta bubamara nije iz naših krajeva. Predlažem da kao pregovarača pošaljemo Zlatana. Govori gotove sve svjetske jezike, stalno putuje, prilagodljiv je i vjerujem da će je udobrovoljiti.“

„Zlatan je nepouzdan, u trenu zaboravi po što je i kamo krenuo“, ubacio se Stanko kome se ovaj prijedlog nije sviđao.

„Zlatana je radoznao i lako se zanese ali do sad se nikad nije vratio neobavljenog posla“, odgovorio je Stari mrav.

„Točno, potvrdio je Stanko, „ali ako se zapriča moglo bi potrajati a mi nemamo puno vremena.“

Jedan po jedan član Vijeća javljali su se za riječ. Dogovorili su se da će poslati Zlatana na pregovore.

Stari mrav poznavao je Zlatana od rođenja, još iz vremena kad je s njegovim djedom vodio slastičarnicu. Po završetku sastanka hitro se zaputio prema njegovom stanu na stablu s najvećom krošnjom i najljepšim pogledom na cijeli povrtnjak. Na račvalištu velikih grana stvorilo se udubljenje u kojem se skupljala kišnica u kojoj se Zlatan, iz reda komaraca, redovito kupao.

“Zlatane, otvori“, kucao je o koru vrata Stari mrav.

Zlatan koji je najčešće putovao noću te spavao danju nije volio da ga se budi iz slatkog sna. Upravo je sanjao veliku kuglicu sladoleda od čokolade kad ga je iz sna trgnula buka. Podigao je jedan kapak i ponovno ga spustio nadajući se da će buka prestati.

„Zlatane, otvori“, kucanje se nastavljalo.

„Nisam kod kuće“, zazujao je.

„Zlatane, Stari mrav je, otvori, trebam te.“

Pojavio se s plavom kapom za spavanje koja mu se naherila na stranu. Crvena čarapa mu se srolala oko tankog članka. Krila su mu mirovala.

„Znaš li ti koliko je sati, ni podne nije prošlo“, ljutito je zazujao.

„Ne bih te budio da nije važno.“

„Što se dogodilo?“

„Od jutros, jedna bubamara, nezaustavljivo plače na kovrčavom kelju što raste nedaleko našeg ulaza. Od siline njenog plača stvorilo se jezero i prijeti nam poplava. Šaljemo pregovarača ali kako ne možemo odgonetnuti kojim jezikom govori predložio sam da pošaljemo tebe. “

Nezamjetno je pomaknuo krila, što je bio znak da je zainteresiran. „Hm“, odgovorio je.

„Stanko je već spremio alpinističku jedinicu i tehno muziku. Molim te spasi nas buke i odi s njom popričati, u hladnjaku imam tek pečenu čokoladnu tortu.“

„Hm“, još je malo zatreperio krilima, „kažeš, niste prepoznali kojim jezikom govori.“

„Ne.“

„Trenutak da se sredim za izlazak.“

Nakon desetak minuta pojavio se u trapericama i plavoj majici s natpisom peace. Zamahnuo je krilima i u trenu ga se nije moglo vidjeti. Stari mrav mu je mahao i nadao se da će uspjeti udobrovoljiti bubamaru.

Leteći prema kelju osjetio je kruljenje u želucu. Sinoć nije ništa večerao. Radovao se čokoladnoj torti. Kako se približavao kovrčavom kelju ostao je zadivljen, u tankim mlazovima, prema tlu, slijevali su se prekrasni slapovi, Plitvička jezera, divota. Onda se sjetio razgovora.

„Dobar dan“ zazujao je i sletio pokraj Marice.

„Dobar dan“, odgovorila je Marica.

„Ja sam Zlatan. Kako se ti zoveš?“

„Ja sam Marica.“

„Od kud dolaziš?“

„Iz Ljubljane.“

„Po govoru sam mislio da si iz Maribora.“

„Roditelji su iz Maribora, ali sad živimo u Ljubljani. Od kud si ti?“

„Iz susjedstva.“

„To susjedstvo je isto u Sloveniji?

„Nije, susjedstvo je u Hrvatskoj.“

„Da, imaš pravo, krenuli smo u Hrvatsku, smela sam se.“

„Ništa za to, dogodi se. Koliko točkica ima tvoja vrsta?“

„Baš me moraš pitati koliko pik mam!“, ljutito je odgovorila.

„Razlikujete se po broju točkica pa me zanima koliko ih ti imaš.“

„Pardon, ja imam pike, nikakve točkice što ih ti stalno spominješ.“

„Ne ljuti se, pike, točke, dođe na isto.“

„Dobro onda. Trenutno sam bez pika.“

„Kako, što se dogodilo? “, u čudu ju je pogledao i zazujao od uzbuđenja.

„Ne znam, jednostavno su nestale, al nisu samo pike nestale, nestala mi je i prekrasna crvena boja, pogledaj.“ Okrenula mu je leđa i tek je tad Zlatan vidio da su joj leđa močvaraste zelene boje. Da ju oraspoloži predložio joj je:

„Kod kuće imam fenomenalne flomastere. Nacrtat ću ti po koju točkicu, pardon piku i pofarbat ću te u crveno pa će sve biti kao i prije.“

„Auuuuuuuuu počela je ponovno plakati.“

Loš prijedlog, pomislio je. „Ispričaj mi što se dogodilo.“

„Jučer na večer“, zasoptala je. Iz džepa je izvadio maramicu i pružio joj. „Prije puta za Kopački rit, popila sam bakinu tabletu za spavanje. Bila sam jako uzbuđena jer sam se trebala ponovno sresti s pika poloncem koji mi se jako sviđa.“

„Aha“, zazujao je Zlatan.

„U rano jutro, kad smo krenuli na put, sve je bilo u redu. Baš kad smo prelijetali preko ovog povrtnjaka kriknuo je moj stariji brat. „Marice, pozelenjela si i nemaš niti jednu piku!“ „Mi smo svi crveni i imamo deset sjajnih crnih pikica“, dodala je Marica.

„Što se dalje dogodilo?“

„Sletjeli smo na kelj. Priznala sam im da sam na večer popila bakinu rozu tabletu. Jako su se naljutili. Za kaznu su me ostavili na kelju da o svemu dobro razmislimodok se oni ne vrate.“

„ Kad će se vratiti?“

„Za koji dan.“

„Planiraš cijelo vrijeme provesti na kelju i plakati?“

„Da.“

„Bit će ti dosadno. Idemo zajedno obići lokalne znamenitosti.“

„Može“, razveselila se. Nije voljela biti sama i zbog toga je najviše plakala.

„Koje divno jezero“, komentirala je kad su uzletjeli.

„Aha“.

„Nisam znala da ovdje ima tako divnih jezera.“

„Ni ja, ovo je od jutros.“

„Padala je kiša?“

„Ne.“

„Od čega je nastalo?“

„Od tvojih suza, i to još pred ulazom u mravinjak, prijeti im poplava.“

„Auu“, odgovorila je Marica. „Što možemo učiniti?“

„Prestani plakati.“

„Auu, ne mogu, jako sam tužna i gladna.“

„Taj problem ćemo lako riješiti ako voliš lisne uši s preljevom od čokolade?“

„Volim, mljac“, razveselila se Marica.

„Idemo na gozbu. Prati me.“

Zajedno su poletjeli prema slastičarnici. Zlatan je znao da Stari mrav na zalihama uvijek ima čokoladne lisne uši. Lijepo su se ugostili. Dok su čavrljali primijetili su kako se Marici vratila crvena boja i pojavila joj se jedna točkica (pikica). Vrisnula je od veselja.

Odlučili su zajedno otputovati do Kopačkog rita i tamo pronaći Maričinu obitelj. Stari mrav im je, za put, u torbici od lista kelja spakirao čokoladne lisne uši, sok od cikle i po komad čokoladne torte. Poželio im je sretan. Dugo im je mahao dok su mu se u krajevima oka skupljale suze. Mravi su se ponovno vratili svom ustaljenom životu i sve se smirilo do sljedeće zgode.

© Marijana Mary Mrvoš

[1] Pika polonca – bubamara na slovenskom jeziku.

Zahvaljujem se Darinki Seki Bertović na fotografiji.

 

Priča se skrila

Gledaš me, proviruješ, nadviruješ se, proničeš

Što se u meni skrilo ne bi u školjku od uha stalo

nakupilo se

ne mogu ti to isšaputati i ispripovijedati odjednom

pod pauzom za ručak

ne mogu ti ispričati ni danas, ni sutra

nataložilo se

godinama, stoljećima, eonima

treba vremena da se otvorim

sviknem od ograničenja

prostora u kojem sam bivala

prije nego krenem trebam se pronaći

preskoči li se redoslijed

pripovijedam

od sredine prema kraju

izostavim početak

isprevrnem radnju i slijed

razvučem ih

po stijenkama tananim

tvoje uho napeto od isčekivanja

odustat će

slijegnut ćeš ramenima

u pokušaju da složiš

slijed događaja

Priđi bliže

Istresi me iz dubina

Na grudni koš prinesi me

Priče, pripovijetke, legende, basne

Skrivene od svijeta otkrit će se same

© Marijana Mary Mrvoš

Ljubica Lovrenčić_n

Inspirirano radom keramičarke Ljubice Lovrenčić.

Što želim biti?

Cloud_question_Hero_Homepage_Big

Dok sam rasla nisam se mogla odlučiti što želim biti. Odrastajući među starijom populacijom poželjela sam:

  1. biti bogata da susjedi mogu kupiti cipele
  2. biti liječnica ili fizioterapeut da baki ublažim bol reumatičnih zglobova

Kad sam porasla nisam postala ništa od toga.

U zadaćnici iz engleskog jezika za peti razred na pitanje „što želiš biti u životu“ napisala sam

  1. novinar

Kad je trebalo odabrati fakultet rekla sam si da se s ekonomijom možeš zaposliti bilo gdje.

Kao dijete voljela sam biti neovisna. Vrludala sam livadama. Išla kod susjeda nepozvana. Slušala odrasle kako i što govore. Na bakino opće zgražanje znala sam kod susjeda i ručati, baka me čuvala dok su roditelji radili pa smo provele puno vremena zajedno. Voljela sam kušati kruh u drugoj kući, ne u bilo kojoj, u onoj u kojoj su me dočekivali s osmjehom. Voljela sam projekte. Radila sam odličan snježni sir, ljestve od grana i ribnjake u potoku. Proamtrala sam mrave, pomogla sam odhraniti lane.

Voljela sam geografiju, povijest, matematiku, književnost, kemiju, umjetnost, likovni – završila ekonomiju.

… „zato se ne bismo trebali za bilo što prerano odlučivati jer ćemo izgubiti potencijalnost da postanemo nešto drugo“ … (Plevnik Danko, Onaj što piše, str. 58, Plejada , Zagreb 2017.).

Sad sam, napokon, svaki dan sve bliže onome što želim biti i zato dijelim rečenicu Danka Plevnika koja možda još nekoga od vas potakne da nikad nije kasno biti svoj. I dalje ću griješiti, sapletati se ali vjerujem u seBe.

Vjerujte i vi.

© Marijana Mary Mrvoš

 

Sjećanje – Moments to rememeber

NliJoKZfjtc

Ne znam da li vi, ja svakog prosinca krenem na putovanje. Obučem najudobnje čizme i zaputim se u potragu za božićnim i novogodišnjim čestitkama. Zavirujem u lokalne knjižare, pregledam štandove po gradu, prepustim se srcu da me vodi. Upijam boje, mirise, dodirujem papir, razmišljam o ilustratoru, čitam poruku, hranim se, grijem se.

Kad ih odaberem prepustim ih da neko vrijeme odstoje, da se uzbuđenje slegne sve dok ne dođe trenutak da one krenu na putovanje. Jedne putuju bliže, druge u europsko susjedstvo, treće prelaze kontinente.

Jutros prebirem po kolekciji ovogodišnjih čestitki kupljeni prije koji dan. Razmišljam o osobama kojima su namijenjene. Gledam ih, slušam kome žele otputovati. U tom ritualu na pod je skliznula čestitka koju sam ja dobila. Tekst me prenio u drugo vrijeme. Srce je jače zakucalo.

A friend…

is one who knows you as you are,

understands where you’ve been,

and where you hope to go –

accepts all, and encourages you to grow.

Thank you for being my friend.

Odrastala sam u vrijeme kad se Božić slavio tiho. Sjećam se svečano postavljenog stola, veselih ljudi, bakinih voštanih svijeća što ih je pravila od voska iz vlastite košnice. Nakon što je umrla saznala sam da je košnicu donijela kao vjenčani poklon. Predivna baka Marta s najmekšim rukama na svijetu.

* * * * * * *

Each December I put on my best boots and go on a quest searching Christmas cards. I look into local bookstores; I check local Christmas markets, and I let my heart to lead me. I absorb colours, scents; I touch paper of cards, I think about an illustrator, I read a note, I nourish myself. I feel the warmth.

When I choose them I put them aside; I let emotions settle down until the moment arises when they have to be sent away. Some of them travel locally; others go to neighboring states in Europe, some decide to fly to other continents.

Today is the day the cards decided to go away. As I was going through the pile one fell out of it on the floor. That one was sent to me. I opened it and found a beautiful note. It transported (teleported) me to another dimension. The heart bit stronger.

A friend…

is one who knows you as you are,

understands where you’ve been,

and where you hope to go –

accepts all, and encourages you to grow.

Thank you for being my friend.

When I was growing up, Christmas was celebrated peacefully. I remember the table, my grandmum’s wax candles, smiling people. After her death, I heard that she brought a beehive as a wedding present. My precious grandmother Marta had the softest hands.

Fotografija/Photo: preuzeta s net-a/taken from Internet

© Marijana Mary Mrvoš