Prvi dan letenja

KrilaDok su se ove rečenice ispisivale, pa čitale, osjetila sam nešto u sebi da to treba pustiti u eter, stoga slušam svoju intuiciju i predajem ovaj mali fragment da živi svojim životom.

U zadnje vrijeme dosta razmišljam o radosti i veselju i o činjenju onoga što me raduje i veseli, raduje me ispisivati ove stranice, raduje me da će nekome koliko i meni činiti radost.

Ne bi od ove radosti ništa bilo da nisam počašćena predivnim ručkom. Zahvaljujem se kuharici.

Visoko na litici raste meka trava zeleno modre boje. Ne treba ju šišati ni održavati, raste u grumenima i kad odcvjetaju  razgrade se i na tom mjestu izraste novi grumen. Korijenje je prisno sljubljeno s liticom. Mekoćom se prilagođava svakom hodaču i letaču.

Danas je moj prvi samostalan let nakon puno sati zajedničkog leta s učiteljem. Svijetloplava haljina leprša nošena vjetrom što dolazi s istoka, ovija se oko nogu i mekih plavih čizmica koje pokrivaju polovicu listova. Ruke su uz tijelo, mirne, u očekivanju. Kosa upletena u pletenicu koja meko pada niz ramena. Hodam prema rubu i dišem duboko, duboko i počinjem brojati korake od točke polijetanja. Ponavljam protokol, provjeravam.

Uz modro zeleno jezero vidim grupu prijatelja kako mašu. Sitni su i ne razaznajem ih ali znam da me čekaju s učiteljem letenja. Prva sam iz grupe koja samostalno leti, tako sam poželjela, nešto me iznutra pozvalo.

Još devet, još pet, još jedan, ponavljala sam. Snažno sam udahnula, ostalo je još jedan korak prije poniranja na putovanje iz snova. Noge su se odvojile od tla, haljina je zavijorila, ruke su suvereno primale naredbe. Iako, u početku mi se vrtjelo i bila mi je muka u želucu, trajalo je kratko i onda me preplavila toplina praćenja radošću i što se taj osjećaj širio to sam se kretala brže i brže i smijala sam se, nezaustavljivo sam se smijala radeći premete, skrećući lijevo, desno, ponirući, uzlijećući. Smijehu i radosti nije bilo kraja. To s učiteljem nikad nismo radili, postojao su pravila koja je trebalo poštivati i pratiti, sad, kad sama odlučujem mogla sam činiti što hoću.

Isprobavši sve što me je radovalo zaputila sam se prema grupi koja me je očekivala i od siline smijeha zaboravila sam na vrijeme usporiti i umjesto mekog slijetanja pala sam u pijesak svom širinom i dužinom podižući oblak koji ih je sve prekrio. Čuo se grohotan smijeh i učiteljev glas:

„Znao sam, znao sam da nećeš pratiti proceduru do kraja.“

„Učitelju, bilo je tako zabavno“, mrmljala sam s okusom sitnih čestica pijeska u ustima.

„Za prvi put ne bi trebalo biti baš toliko zabavno“, čula sam protu odgovor.

Bio je to nezaboravan prvi dan letenja.

© Marijana Mary Mrvoš