Odluka

Falling Man (fotografija Richard Drew, 2001)

Čovjek koji pada

Čovjek koji padne na ledu dočeka se vlastitim ramenom

poravnavajući rukom bolno mjesto

tek malo nagnječen vrati se u prvobitno stanje.

 

Čovjek koji padne s visine oblaka čini se nestvarnom mogućnošću

Ikarusa suvremenog doba bez krila što gore pri padu.

pada uhvaćen okom kamere, iako ne, svojom željom.

 

Čovjek koji pada na stepeništu povrijedi članak,

bolno mjesto premaže pomadom i živi dalje

 

Čovjek koji pada zbog igre prijestolja

u zadnjim trenutcima života preuzima inicijativu

slobodan u padu vlastita nestanka.

Fotografija poznata pod imenom Falling man zabilježila je trenutak u vremenu koje nije ni sad, niti će biti u budućnosti. Fotografija koja svakom od nas priča osobnu i globalnu priču. Dok ju promatram čini mi se da ju na momente raščlanjujem i sastavljam pokušavajući pri tome uhvatiti nevidljivo značenje, na momente ju prepuštam Biću da je osjeti , da je usvoji.

U tom procesu si postavljam pitanja i tražim odgovore. Da li je o nečemu razmišljao? Da li se nekoga sjećao? Je li bio na granici boli ili je sve nestalo? Što bih ja učinila na njegovom mjestu? Da li bih skočila iz goruće zgrade koja se urušava ili bih odlučila ostati i biti prekrivena tonama betona i stakla.

I dalje ju promatram privučena njenom jednostavnošću. Osjećam kako se divim usklađenosti čovjeka i pozadine. Ne mogu odoljeti da se ne pitam. Da li je u životu težio jednostavnosti i eleganciju? Da li je volio biti precizan i točan? Da li je odlukom o skoku iz goruće zgrade dobio glavnu ulogu u plesnoj predstavi kojoj promatrač nije/nema pristup?

Fotografija je uhvatila jedan trenutak i ona u nama izaziva ili ne izaziva emociju ali ono što ona meni poručuje je ODLUKA, koja je, kao i uvijek, naša.

© Marijana Mary Mrvoš

„Dobrovoljno se pretvaramo u robote i robove“

Dopao mi se naslova članka objavljen na stranicama Sputniknews.com u kojem autorica Valentina Bulatović  prenosi razgovor s dvojicom sugovornika o temama koje me uvijek i iznova dirnu: o knjigama, o poeziji, o kulturi, o smislu. Pronašla sam se u većini mišljenja dvojice sugovornika pa stoga i dijelim članak.

Nije da je u knjigama sadržano sve znanje i sva mudrost svijeta i nije da nam tehnologija ne omogućava pristup velikom izvoru informacija, ipak sve većim otuđenjem i omalovažavanjem gotovo svega, osim površnosti, u potrebi da sve spoznamo, nemamo vremena za dubine i zato ja volim knjigu i zato me ona svaki put opčara.

Nema mi ništa ljepše nego otvoriti korice i utonuti na neko vrijeme. Ponekad samo gutam, drugi put zastajem, pa razmišljam, pa zapisujem, nerijetko prestanem kad je najnapetije i pustim da me atmosfera teksta obuzme dok se bavim nekim drugim aktivnostima.

U periodima života, a događa se, kad zapustim knjigu, kulturu, riječ osjećam se kao da dišem plitko i živim na kapaljku.

Mali podsjetnik:

22.4. se obilježava Dan hrvatske knjige

23.4. se obilježava Međunarodni dan knjige i autorskih prava

*Linka na članak: https://rs-lat.sputniknews.com/kultura/201704301110990702-Dan-knjige-Zoran-Hamovic-Miroslav-Maksimovic-/