Proganjaju li vas pjesme?

ZeljkaFIlmovi

Pjesme su esencija života čije retke ponekad otpetljavamo cijeli život

Zamislite da ste u sred posla i u jednom momentu shvatite da se nešto događa. Osjećate, gotovo vidite, kako vas proganja pjesma, melodija, vizija. Događa vam se trenutak koji treba zabilježiti.

Američku pjesnikinju Ruth Ston pjesme su proganjale. Često joj se to događalo dok je radila u polju. Kad bi osjetila da joj se pjesma približava pojurila bi, koliko je noge nose, prema kući da se čim prije domogne papira i olovke. Ponekad nije stizala na vrijeme zapisati retke, ponekad ih je uspijevala uhvatiti za rep pa bi nastala sasvim nova pjesma.

Putevi stvaranja vrlo su individualni i različiti, ali ono što je svima jedinstveno je da trebamo zajedničke susrete, dijeljenja i podršku.

Prihvaćajući svoje dane talente priznajete si da ste to vi i da tako slijedite svoj put.

In the Next Galaxy

In the Next Galaxy
Things will be different.
No one will lose their sight,
their hearing, their gallbladder.
It will be all Catskills with brand
new wrap-around verandas.
The idea of Hitler will not have vibrated yet.
While back here,
they are still cleaning out
pockets of wrinkled
Nazis hiding in Argentina.
But in the next galaxy,
certain planets will have true
blue skies and drinking water.

Poem by Ruth Stone

 

Sreća

sreća_djetelina

Čitajući u The New Yorkeru članak o Michelinovom vodiču za Francusku za 2016 koji je objavljen prošlog ponedjeljka nisam mogla ne postaviti si nekoliko pitanja.

Je li gubitak Michelinove zvjezdice važniji od života s ljudima koje volimo?

Je li procjena struk, koja nas u nekom momentu ne smatra najboljim, toliko bitna da si zbog nje oduzimamo život?

Tužna sam kad čitam ili slušam kako ljudi umiru u svojim najproduktivnijim godinama jer su se u potpunosti predali jednom području svog života i u momentu kad pritisak bude gotovo neizdrživ a nema sigurnosnog ventila načisto eksplodiraju.

Je li nam to stvarno potrebno?

Koliko je dovoljno da bi smo bili sretni?

Što sreća uopće je svakom od nas?

Je li sreća gledati mačku kako se igra s komadićem papira?

Je li sreća komad kruha i tanjur juhe?

Je li sreća vila s bazenom?

Je li sreća zagrljaj drage osobe?

Je li sreća razgovor s kumicama na placu?

Je li sreća kockica šećera za kavu?

Njegujte svoje ventile i budite sretni.

Link na članak: http://www.newyorker.com/culture/culture-desk/michelin-and-the-deaths-of-two-french-chefs

Fotografija: paprika77.wordpress.com

 

Motivacijski dragulji i kako ih pronaći

normal_1358094438-1

Motivacija i samomotivacija jedan su od bitnih elemenata u ostvarivanju ciljeva koje si postavimo, bilo da su to kratkoročni ciljevi kojima organiziramo svakodnevni život ili dugoročniji kojima se posvećujemo na duži rok, takozvani srednjoročni i dugoročni ciljevi.

Jednom kad si postavimo cilj započinje putovanje, možemo to zvati i životni vijek projekta. Svako putovanje uglavnom ima početak, kontrolne točke i završetak. Većina početaka započinje s entuzijazmom i predanošću koji s vremenom mogu izblijedjeti ako se ne motiviramo ili samomotiviramo.

Mojih pet dragulja

 Odlučila sam raditi ono što najviše volim i živjeti od toga što najviše volim. Najviše volim čitati i pisati i tako je započelo moje putovanje. Dok sam promišljala o tome što u stvari želim raditi dogodilo mi se nešto vrlo interesantno.

Čitajući knjigu o poduzetničkom ponašanju ostala sam zatečena spoznajom da ono o čemu autor piše je isto ono što je prakticirala moja baka Maca. Shvatila sam da do tog momenta uopće nisam bila svjesna bakinog poduzetnog ponašanja ili životne filozofije. Baka je bila menadžerica višečlane obitelji, vodila je domaćinstvo i radila je na polju. Baka je moj motivacijski dragulj i često se sjećam njenih riječi:

“Treba kopati da bi koke imale što čokati.” U vrijeme žetve obično bi rekla: “Sad se sprema božićna pogača.” Za nju kažu da je jedina u selu, dok je išla u obilazak polja, putem plela čarape. Pa si onda zamislim baku kako hoda uskom stazom preko brežuljka prema polju i plete čarape.

Moj drugi dragulj je Mara, teta moje prijateljice Mirjane, koja je prije tridesetak godina proizvodila sir, otkupljivala dodatne količine od drugih sitnih proizvođača i prodavala ga u Rijeci. Sjećam se živo njene rečenice: “U životu uvijek moraš pronaći neki hobi.” Često sam se pitala što bi mogao biti moj hobi.

Moj treći dragulj je ujak Simo, sin bake Mace. I sada u sedamdesetim među prvima sadi krumpir, zelje i čisti korov s površina kako ne bi zarasle u šikaru. Ne sjećam se da se ikad na nešto žali, a u životu je rijetko bio statičan.

Moj četvrti dragulj je prijatelj Ilija koji je gotovo četrdeset godina bio vlasnik obrta. U govoru i u pristupu je blag, veseo i zna slušati. Njega se sjećam po riječima da sredstva (novac) ne treba slagati na hrpu već ga treba investirati.

Moj peti dragulj je susjeda Milica, uvijek je bila spremna na šalu i otvorena da prihvati i sasluša drugog ili drugačijeg. Uvijek se sjetim njenih riječi da ništa ne traje zauvijek.

Oni su samo neki od motivacijskih dragulja koje sam pospremila u škrinjicu s blagom. Kad postanem zabrinuta lii preozbiljna otvorim škrinjicu i sjetim se njihovih riječi, djela i krenem dalje.

Stoga, da bi ste se dodatno motivirali ili samomotivirali i ustrajali na svom putovanju sjetite se svih svojih dragulja, dajte im posebno mjesto i budite im zahvalni na njihovim primjerima, riječima i vremenu koje su vam ili vam još uvijek poklanjaju. I naravno, tako osnaženi koračajte prema sljedećoj kontrolnoj točki svog putovanja.

Sretno!

p.s.

I ovo sretno ima posebno mjesto u mom srcu jer me sjeća na jednog od mojih motivacijskih dragulja.

© Marijana Mary Mrvoš

Fotografija link: http://zvjezdarnica.com/najave/57/dragulji-zimskoga-neba

 

Zimski razgovor

hqdefault

Cijeli dan i noć slušao je Mjesec razgovor što se vodio u malom vrtu kuće u predgrađu velikog grada. Slušao je i slušao i gotovo je naglavce od čuda na zemlju pao.

„Koliko pahulja da spakujem za ljetovanje?“ upita Siga Snjegovića Bijelog.

„Koliko ti u kofer stane, samo“, nakašlja se Snjegović Bijeli, „čuo sam da je na ljetovanju vruće i da se pahulje u času istope.“

„Nemoguće“, zadrhta Siga, „jesi li siguran?“

„Jesam, čuo sam kako o tome govore na radiju.“

„Nisam znao da Siga ima ruke“, mrmljao si je u bradu Mrav hodajući u novim čizmicama po nosu Snjegovića Bijelog.

„Što reče Mrave?“ upita Snjegović Bijeli.

„Ništa.“

„Govori glasnije, i prestani me škakljati gumenim potplatama svojih novih čizmica.“ Apćiha.

„Koliko još ima dana do ljetovanja?“ upitala je ponovno Siga.

„Ne znam, koliko potraje zima “, odgovorio je pomalo ljutito Snjegović Bijeli.

Rasrdio ga je Mrav koji ga je potplatama svojih novih čizmica škakljao po nosu. Od toga mu se kihalo i silno ga je ljutilo.

„Koliko stopa ima tvoj nos?“ upita Mrav.

„Ne znam, nisam ga mjerio.“ Apćiha, kihnuo je ponovno Snjegović Bijeli.

„Rekao sam ti da mi prestaneš hodati po  nosu. Apćihaa.“ Kihne još jednom Snjegović Bijeli.

„Koliko još dana ima do ljetovanja?“ mrmljala je Siga. Svake godine, čim bi zatoplilo, ponavljala je jedno te isto pitanje.

Zapuhalo je jugo. Snjegović Bijeli postajao je sve umorniji. Nagnuo se na desnu stranu. Niz lice i oblo tijelo počele su mu se kotrljati kapi i suze.

„Koliko ćemo još postojati?“ umorno si je prošaptao u njedra.

„Koliko nas budu pamtila srca onih koji nam se raduju“, odgovori Siga i poprska Mrava što je u novim čizmicama stupao po razmočenoj zemlji.

„Koliko sam te puta molio“, obrati se Mrav Sigi, „da paziš kamo kaplješ. Uhvatit ću prehladu.“

I, samo što je to izgovorio, podigao je pogled i vidio da Sige više nema. Zaplakao je.

Koliko će dana proći do našeg ponovnog susreta, pomisli Mrav i nastavi hodati prema mravinjaku.

© Marijana Mary Mrvoš

Fotografija: https://www.youtube.com/watch?v=7N5haX1hJis